Ne ide bez pritiska

Uvjeti za veliku predstavu Hrvatske bili su u potpunosti ispunjeni - niti jedna jedina ozljeda, kompletan sastav, prepun i 'nabrijan' Poljud, veliki protivnik... No umjesto nove doze samopouzdanja, Bilićevu momčad snašao je najteži domaći poraz hrvatske reprezentacije uopće. Štoviše, uz 0:3 u Parizu protiv Francuske i 1:4 protiv Slovačke u Bratislavi, 0:3 protiv Nizozemske najteži je poraz hrvatske nogometne reprezentacije u dosadašnjih 165 utakmica.

Prvi razlog rezultatski teškog poraza je očit - Nizozemci su bili bolji, jednostavnijeg objašnjenja nema. Sve što je nama nedostajalo, Nizozemce je krasilo - organiziranost, koncentracija i čvrstina u obrani, smirenost i raspoloženost u vezi. Huntelaar nije bio raspoloženiji od naših napadača, no jednu pravu loptu koju je dobio - pospremio je u gol. Eduardo i Petrić su, pak, da bi došli do lopte, morali doći do - centra.

Briljirao je Realov Wesley Sneijder, daleko najbolji igrač na terenu, no imao je dobru podršku cijele vezne linije koja je loptu čuvala u pravom nizozemskom stilu, dok su se naši veznjaci netipično borili i s loptom i s terenom i s protivnicima. Izbornik je dobro primijetio, dali smo protivniku 20 besplatnih lopti, a on nama jednu ili dvije.

No, iako i ovakva Nizozemska, bez Van Nistelrooya, Seedorfa i još nekolicine internacionalaca, spada u europski vrh, znamo da ovih 0:3 ne može biti realan odnos snaga, pa se postavlja pitanje - gdje je zapelo?

Iako Slaven Bilić svojim igračima "nema što zamjeriti", nije prvi puta da Hrvatska dramatično slabije izgleda u prijateljskim utakmicama nego što je to slučaj u kvalifikacijama. Logično je, dakako, da pristup i posebno koncentracija ne mogu biti isti u prijateljskom i kvalifikacijskom ogledu, ali "kockasti" očito ne mogu utakmice samo "odraditi" i pritom polučiti dobar rezultat; bez maksimalnog pristupa, angažmana, borbe za svaku loptu, Hrvatska je upola slabija reprezentacija nego kada ide 100 posto.

Činjenica je, ni na Wembleyju, baš kao ni protiv Nizozemske, nismo imali rezultatskog imperativa, no Hrvatska je na Wembleyju letila kao da "sutra ne postoji", dok je na Poljudu izgledalo kao da se momci nisu vidjeli godinu dana. A ta ista momčad je četiri dana prije Wembleyja izgubila od Makedonije, što se, bez obzira na teren, ne bi dogodilo da je prekidač u glavama naših igrača bio na on, a ne na off.

Porazi u prijateljskim utakmicama nisu novost, Hrvatska ima puno bolji omjer u službenim dvobojima nego u onima prijateljske naravi, bilo je tako i prije Bilića, a taj mentalitet Bilić čini se nije uspio promijeniti.

Ne želimo reći da naši nisu htjeli; nema sumnje da su htjeli, ako zbog ničega drugoga onda zbog sjajne splitske publike, ali ako u glavi nema rezultatskog pritiska, Hrvatska nije prava. I velike pobjede u prijateljskim utakmicama događale su se samo onda kada smo iz nekog razloga imali veliku želju za rezultatom - protiv Španjolske 1994. kako bi pokazali svijetu "da smo tu", protiv Argentine da bi pokazali sebi da možemo sa svima.

Zbog toga je pitanje koliko se pametnih stvari može izvući iz analize ove utakmice, kad to jednostavno nije ista Hrvatska kao što bi bila da se igralo za više od prestiža. Daleko od toga da izbornik nije imao što za vidjeti - od zabrinjavajuće forme stopera do otvorene borbe za poziciju lijevog veznog gdje Kranjčar nije učinio dovoljno da bi to mjesto osigurao samo za sebe.

No, to što naši igrači nisu stajali dovoljno blizu nizozemskih, što nisu išli sto posto u duel, što nisu bili maksimalno koncentrirani u prekidima niti u dodavanjima, pa niti u vođenju lopte - to nije nešto što treba ispravljati, to nije slabost koju su Nizozemci otkrili, to je jednostavno rezultat takvog ulaska u utakmicu.

Ni Nizozemci nisu igrali kao da je finale SP-a, ali budimo realni, Nizozemci znaju ovakve utakmice "odraditi" profesionalnije nego Hrvati. Da se igralo za bodove - gledali bismo potpuno drugačiji susret.

Više ili manje odlične predstave u kvalifikacijama, malo "sumnjiviji" nastupi u prijateljskim ogledima - to je put prethodnih generacija, koji je na protekla tri velika natjecanja završio razočaravajućim nastupima.

Može li Bilić promijeniti pristup u prijateljskim utakmicama nije toliko bitno, niti to mijenja njegov status u očima hrvatskih navijača koji nakon Wembleyja ne može biti viši. No, može li promijeniti krvnu sliku Hrvatske u odnosu na prethodna izdanja na velikim natjecanjima? Odgovor na to pitanje odredit će konačnu ocjenu Bilićevog mandata koja je nakon "prvog polugodišta" i dalje petica, bez obzira na nizozemsku lekciju...