Nije sve u tehnici

Rijetko kada smo čuli da neki "poletarac" izrazi želju da jednoga dana bude poput Ivice Olića ili Darija Šimića. Svi bi bili Ronaldinho, Messi, Ronaldo, a ako neki vratar ili branič pronađu kao uzora upravo vratara ili braniča, opet su to najveće "face" na tim pozicijama, a ne nogometaši koji su do svojih pozicija došli više zahvaljujući superiornom radu i trudu nego superiornom talentu.

Nije loše biti ambiciozan, dapače, pozitivno je težiti biti najbolji, no nije loše niti u te snove ubaciti zrno realnosti. Koliko se igrača rodi s pregledom igre Zinedinea Zidanea, s refleksom Gigija Buffona ili "nosom za gol" Davora Šukera? Malo, puno manje nego onih igrača koji su postali slavni zbog iznimno puno uloženog rada, a ne baš toliko urođenog talenta.

Problem se javlja u percepciji koju mladi igrači onda imaju prema tim uzorima. Ego većine sportaša je velik, pa se smatraju iznadprosječno talentiranima, a poneki onda pomisle - mogu ja poput Šukera, probiti se zahvaljujući specijalnom talentu. Greška u zaključivanju jest sljedeća - ni oni najveći nisu uspjeli zahvaljujući (samo) talentu, i Zidane i Ronaldinho i Kaka itekako su se namučili da bi došli do svojih Zlatnih lopti. Za potvrdu te teorije dovoljan je primjer Ronaldinha, ne tako davno najboljeg igrača svijeta koji se malo izgubio u slavi, zaboravio da ga je mukotrpan rad doveo do tih titula i suočio si se s realnošću sjedenja na Barcinoj klupi. Ne zato jer se treneru tako svidjelo, nego zato jer Ronaldinhove igre više nisu ni zaslužile.

Zbog toga su puno bolji primjeri za odgovor na pitanje "kako uspjeti u nogometu" nogometaši kojima priroda nije dala neki čudesni nogometni dar, ali koji su brzo shvatili što je profesionalizam, koje su njihove najjače strane i kako radom, trudom i stopostotnim zalaganjem na svakom treningu mogu uspjeti, i to jako dobro.

Priča prva, Ivica Olić. Nogometaš kojeg i dan danas neki na hrvatskim tribinama znaju ismijavati, jer mu pokušaji driblinga nisu oku ugodni kao oni Cristiana Ronalda, u svojoj je profesionalnoj karijeri učinio više od većine onih koji su kao kadeti i juniori proglašavani super talentima.

Olićeva tehnika možda nije za udžbenike, ali ne sjećamo se da su se poslodavci u Marsoniji, Zagrebu, Dinamu, CSKA i HSV-u previše žalili. Olić se svugdje izborio za prvu postavu, svim je trenerima donio i golove i maksimalni angažman i - uspjehe. Nije li indikativno što je baš Ivica Olić bio predvodnik Pjesnika kada su srušili dominaciju Dinama i Hajduka? Nije li zanimljivo što je baš Ivica Olić predvodio Dinamo do naslova prvaka nakon dvije godine suše? Nije li čudna "koincidencija" da je moskovski CSKA procvao nakon dolaska Olića koji ga je predvodio do tri naslova prvaka i Kupa UEFA?

A također, nije li zanimljivo da se malo tko sjeti baš Ivice Olića kad primjerice pomislimo na dvoboj na Wembleyju? A baš je Olić po mnogima bio prvi igrač te utakmice. I iako u reprezentaciji nikad nije bio tako učinkovit kao u klubovima, nije li i u dresu s kvadratićima imao velike trenutke? Sjajna utakmica protiv Italije na SP-u, odlučujući gol protiv Bugarske 2003. kojim je izborio dodatne kvalifikacije za Euro 2004., velika utakmica na Wembleyju... I sve to iako skoro nikad nije prvi pick aktualnog izbornika. Ali i dalje se sumnja u njegove mogućnosti, samo zato jer njegov "bicikl" neće nikoga oduševiti. Nogomet, međutim, nisu samo bicikli.

Priča druga, Dario Šimić. Uoči Europskog prvenstva opet je na površinu isplivala priča o tomu koliko Šimić (ne) igra u Milanu, da s toliko malo utakmica ne može biti prvi izbor Bilića, da bi obrana mogla biti problem... Uostalom, kad se razgovara o najboljim hrvatskim nogometašima od osamostaljenja, teško da će netko spomenuti gurnuti Darija Šimića u tu priču. Čak i kada se razgovara o stoperima, Robert Kovač se uvijek spominje kao "šef". A kad Šimić igra, opisne ocjene u novinama svode se na "dobro odradio posao u obrani, nedorečen prema naprijed". No - nije li upravo to i njegova uloga? Nije li onda posao odradio bolje od "šestice"?

Evo kako brojke govore i činjenice govore za Šimića. Najviše nastupa za hrvatsku reprezentaciju uopće, i svakom utakmicom taj je podatak - sve uvjerljiviji. Jedini je hrvatski igrač koji je nastupio na svim velikim natjecanjima, s time da samo u Engleskoj '96. nije bio standardni prvotimac. I što je najzanimljivije - uvijek je bio među boljima, pa često i među najboljima. Na SP-u 98. slavu je prvenstveno pokupio Šuker, spominjane su i velike role Prosinečkog, Asanovića, Bobana, Ladića, Stanića, no Šimić je imao itekakvu ulogu u osvajanju bronce - upravo je on bio "policajac" Batistuti, Klinsmannu, Ilieu, Guivarchu, Kluivertu... Primjećujete što zanimljivo? Da, niti jedan od spomenutih nije postigao gol Hrvatskoj.

Šimić je bio neprelazan i u Japanu i u Portugalu, a odličan i u Njemačkoj, posebno protiv Brazila kada se Ronaldinho sve samo ne naigrao pored Šimića. I iako baš nikada nije razočarao kada je scena bila najveća, dapače, opet ima onih koji sumnjaju u njegovu spremnost u Austriji i Švicarskoj. Je li Robert Kovač, zbog toga što situacije zna riješiti tehnički elegantnijim načinom, zaslužio veći kredit nego Šimić? Zapravo, je li itko zaslužio veći kredit nego Šimić u aktualnoj reprezentaciji? Da Luka Modrić ne igra cijelo proljeće zbog ne daj Bože neke ozljede, nitko uoči Austrije i Švicarske ne bi dovodio u pitanje - zaslužuje li Luka prvih 11. S druge strane, neigranje u Milanu mnogima je dovoljno za argument "Šimić je za klupu".

Biti integralni dio takvog giganta kao što je Milan ne može baš svatko, kao što Milan ne inzistira na ostanku bilo kakvog igrača u svojim redovima. Šimić možda ove sezone i nije često na terenu, ali igrač koji 10 godina traje na San Siru u dresu dva velikana europskog nogometa te je za Inter i Milan odigrao 150 utakmica, uz skoro 100 u reprezentaciji, zaslužuje veći respekt i kredit navijača.

Ni Šimić nije bogomdani talent za nogomet, ali zato teško netko može biti uzor većeg profesionalca. Biste li danas imali talent Silvija Marića ili karijeru Darija Šimića?

Darovitost ni izbliza nije dovoljna za uspjeh, pokazuje to bezbroj primjera 'izuzetnih talenata' čija je karijera ostala daleko od klubova poput Milana ili HSV-a. Talent je tek temelj, a mukotrpan rad jedini put do San Sira, Allianz Arene ili Old Trafforda, s tim da mukotrpan rad može nadoknaditi manjak talenta, a nikakav talent ne može nadoknaditi manjak rada...