Ančić kao savršen uzor

Mario nije ni prvi ni posljednji sportaš koji se nakon serije pehova, ozljeda i bolesti vratio tamo gdje je prije svega toga bio - na vrh. Isto tako, nije ni jedini koji je uz vrhunski sport uspio i diplomirati. Nije ni jedini koji je osvojio Davis Cup, niti je jedini s olimpijskom medaljom.

Ali vjerojatno je jedini koji je učinio sve od toga. Život piše lijepe priče, a Ančićeva je zaista impresivna. Kada u životu imate sve, a Ančić je to imao i prije nego je postao tenisač, nije lako stremiti visokim ciljevima za koje je potrebno jako puno rada i odricanja.

Većina mladih ljudi u sličnim situacijama bira lakši put. O takvima, nažalost, čitamo nerijetko i više nego o onima poput Ančića koji izabrali teži put, ali i put koji puno više ispunjava. Upravo zbog toga Ančićev primjer treba hvaliti svakom prigodom jer nije li Super Mario "zet kojeg bi svaka majka poželjela"?

Igranje vrhunskog tenisa težak je posao sam po sebi. Koliko je talentiranih klinaca nestalo s lica zemlje, koliko ih nikada nije odigralo ozbiljan meč, koliko ih se samo pojavilo na sezonu ili dvije pa nestalo? Mario Ančić (vjerojatno) neće postati Roger Federer niti će srušiti neke teniske rekorde, ali njegova teniska karijera je svejedno vrhunska već sada.

Mali je broj tenisača osvojio Davis Cup, još manji ih je tome pridodao i medalju s Olimpijskih igara što je ipak najveći uspjeh svakog sportaša, neovisno što možda u tenisu nije tako bitna kao Grand Slam turniri. Ančić je tome pridodao tri osvojena turnira u singlu, pet u paru, nebrojene velike mečeve s najvećim tenisačima današnjice, polufinale i dva četvrtfinala Wimbledona, a pritom je zaradio 3.5 milijuna dolara. Nije loše, ne?

S druge strane, mali je i broj 24-godišnjaka koji su završili fakultet, a Ančić je k tome to učinio na jednom od težih, onom Pravnom. Ima još primjera tenisača koji su uspjeli paralelno završiti visoku školu, no čim za nešto spominjete "primjere" to znači da ih nema puno. Ančić je uistinu jedan od rijetkih sportaša na svijetu koji je spojio uspjehe u jednom od najvažnijih svjetskih sportova s uspjehom na jednom od najtežih fakulteta.

Svi koji su bili vrhunski tenisači, a i oni koji su završili fakultet, dobro znaju koliko je truda, odricanja, volje i znoja potrebno da bi se to postiglo; ali malo, jako malo ljudi zna koliko je potrebno za oboje. A posebnu mentalnu snagu iziskuje kada to učinite iako znate da lagodno možete živjeti i bez jednog i bez drugog.

Ančić i na teniskom terenu pokazuje sve te odlike koje ga krase privatno. Iznimnu mentalnu snagu pokazao je boreći se s napornom bolešću, a potom i serijom pehova i ozljeda zbog kojih je u roku od nekoliko mjeseci izgubio renking koji je gradio godinama. Umjesto da plače nad sudbinom, umjesto da se žali što je mononukleozu pogoršao igranjem za reprezentaciju, Ančić je slobodno vrijeme od tenisa proveo marljivo učeći, dok bi se većina izležavala i uživala u stečenom novcu i slavi.

Upravo takav, fajterski duh Ančić pokazuje u svakom svom meču i zato ga volimo gledati. Iako, jasno, izuzetno talentiran, jer drugačije ne možete do Topa 10, Ančić ipak nije talent poput Novaka Đokovića ili Rogera Federera, ali to nadoknađuje nevjerojatnom borbenošću; taj se mladić nikada ne predaje.

Na terenu možemo vidjeti i njegovu inteligenciju, sposobnost prilagođavanja protivniku, kao i poštivanje protivnika, publike i sudaca.

U velikoj su mjeri za baš takvog Marija Ančića zaslužni roditelji Stipe i Nilda, a Ančićevi uspjesi na terenu i izvan njega najveća su nagrada upravo njima. Mario nije slučaj, i brat Ivica igrao je tenis te je diplomirao Ekonomiju, a sestra Sanja bila je među 10 najboljih juniorki svijeta te trenutno studira farmaciju.

"Sport je za nas uvijek bio važan, ali pokušavamo uspjeti u oba svijeta. To je tako važno, jer jednog dana više neću igrati tenis i što ću onda raditi? Nikad ne znate što se može dogoditi idući dan. Ova diploma je nešto što će ostati sa mnom cijeli život", izjavio je Mario kada je obranio diplomski rad.

Ančićeva priča nije samo sportska, ali je ipak i taj "nesportski" dio isprepleten sa sportom. Svi bismo voljeli da nam djeca imaju afinitete i prema sportu i prema obrazovanju, pa zbog toga Mario Ančić, kao i recimo braća Skelin, mogu i trebaju biti uzori mladim sportašima.

Možda bi baš zbog toga netko od njih trebao ponijeti hrvatsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara, kao nagradu za trud, ali i kao pokazatelj klincima sportašima da se itekako isplati uz loptu, utege ili vesla isplati naganjati i - knjigu...