Hrvatska sportska zemlja?

Do početka Olimpijskih igara ostalo je još samo tjedan dana, a Hrvatska će u Pekingu navijati za čak 102 sportaša (nakon otpadanja Marija Ančića). Najviše do sada, pa se s razlogom nadamo i najvećoj žetvi medalja. Rekord za sada drži Atena gdje su naši pet puta stajali na postoje. Ukupno, od Barcelone do danas Hrvatska je osvojila 12 medalja, od toga tri zlatne (rukometaši dva puta, Pešalov jednom).

Brojati medalje u svim sportovima, na svim natjecanjima i pokušati sve to kvantificirati gotovo je nemoguće. Zbog toga su Olimpijske igre, kao najvažnije sportsko natjecanje u gotovo svim sportovima osim u nogometu i vjerojatno tenisu, najbolje postojeće mjerilo za sportske rezultate jedne zemlje.

Hrvatska je, gledajući objektivno nastupe na Olimpijskim igrama - prosječna. Ništa više, ništa manje od toga. Uzimajući u obzir i ZOI, što će reći obitelj Kostelić, Hrvatska je 53. zemlja svih vremena s 19 osvojenih medalja.

Zagovornici teze da je Hrvatska mala zemlja, pa je i logično očekivati puno manji broj medalja nego u slučajevima velikih zemalja, tek su donekle u pravu pri tom argumentu. Naime, od 1992. godine, Hrvatska je (uključujući ZOI) na 26. mjestu po broju medalja osvojenih po stanovniku (per capita). To, dakako, nipošto nije loš rezultat, ali nije ni briljantan.

Međutim, gledajući samo ljetne OI, hrvatski rezultati su manje impresivni. Gledajući opet isti podatak, broj medalja po stanovniku, Hrvatska je u Atlanti bila 34., u Sydneyju 43., a u Ateni 16. Ispred nas bile su zemlje poput Bahama, Australije, Kube, Estonije, Slovenije, Jamajke, Latvije, Mađarske, Bugarske, Bjelorusije, Grčke, Danske, Armenije, Moldavije, Kazakhstana, Namibije itd. Rijetko ćemo u razgovoru te zemlje okarakterizirati kao "izrazito sportske", štoviše, u takvim diskusijama rijetko će nam pasti i na pamet.

Netko će reći - ipak, hrvatski rezultati su čudo s obzirom na infrastrukturne i financijske uvjete. Postoji podatak i za to - medalje prema GDP-u. U Ateni, gdje je Hrvatska imala najuspješnije OI, bili smo 23. po toj ljestvici, a ispred nas su Etiopija, Gruzija, Bjelorusija, Mongolija, Jamajka, Bugarska, Kenija, Uzbekistan, Ukrajina, Latvija, Zimbabwe, Estonija, Rumunjska, Rusija, Mađarska i druge. Opet - ne baš impresivno društvo, bar ne u našim očima.

A obje te ljestvice - medalje po GDP-u i po broju stanovnika - nepravedne su prema velikim i bogatim nacijama, poput SAD-a, koje bi osvojile puno veći broj medalja da nisu brojčano limitirane.

Otiđimo i korak dalje. U tri bazična, prava olimpijska sporta - atletici, gimnastici i plivanju - hrvatska se može podičiti tek Draganjinim srebrom iz Atene. To definitivno nije podatak u skladu s titulom "najsportskije zemlje na svijetu".

Kad se koristimo takvim formulacijama, često zaboravljamo one sportove u kojima nismo posebno uspješni. Kada je Janica Kostelić napravila čudo u Salt Lake Cityju, skijanje je odjednom postalo iznimno važan olimpijski sport, isto kao što su nam važni rukomet i vaterpolo.

Istovremeno, streljaštvo, badminton, baseball, biciklizam, mačevanje, hokej na travi, judo, softball ili hrvanje gotovo da zaboravljamo kao olimpijske sportove. A nekim drugim zemljama to su nacionalni sportovi, baš kao što je nama rukomet. I njima onda hrvatska medalja u rukometu znači koliko i nama njihova u hrvanju - ništa. Niti nas zbog toga smatraju sportskom zemljom.

Sviđalo se to ljudima u drugim sportovima ili ne, Hrvatska ima percepciju sportske zemlje u svijetu ponajviše zahvaljujući - nogometu. Bronca u Francuskoj učinila je daleko najviše na promociji hrvatskog sporta, Davora Šukera znaju klinci u najudaljenijim mjestima svijeta. Mihu Boškovića ili Ivana Balića znaju tek u zemljama gdje se igraju rukomet i vaterpolo, i to samo oni koji te sportove prate.

Reći da su Hrvati nevjerojatno nadareni za sport zbog primjera Blanke, Ivaniševića, Draganje ili Janice Kostelić - prilično je egoistično i samodopadno, jer puno zemalja se u istom periodu može pohvaliti sa zvijezdama svjetske razine.

Konkretne brojke lako demantiraju pretpostavku kako smo mi Hrvati, eto, iznimno talentirani za sport. Ne, točnije je reći da smo talentirani za "naše" sportove, kao što su Česi i Slovaci talentirani za hokej na ledu, Nizozemci za hokej na travi, Finci za auto-moto sportove i tako dalje.

Ono što zaista stoji jest da Hrvati imaju iznadprosječan talent za timske, a posebno sportove s loptom. Neobično je da tako mala nacija ima tako iznimne rezultate u nekoliko različitih momčadskih sportova, od nogometa preko rukometa do vaterpola, a s dobrim rezultatima i u odbojci te do prije desetak godina odličnima u košarci.

O tome govore i medalje s OI - čak četiri, dakle trećina, osvojene su u momčadskim sportovima, od toga dvije zlatne (rukometaši) i dvije srebrne (košarkaši i vaterpolisti). Ako tome pridodamo veslačke medalje te dvije teniske medalje u parovima, koje su također osvojene kao plod timskog rada, Hrvati su čak osam medalja na OI osvojili kao - tim. A dodamo li na one četiri iz momčadskih sportova ukupno tri teniske medalje, Hrvati su više od pola medalja osvojili u sportovima s loptom. Kako se u individualnim, te u sportovima bez lopte, dijeli ipak puno više medalja, ovakvi podaci jasno govore u prilog tezi o velikom talentu u tim sportovima.

I uoči Pekinga najveće nade, osim u Blanku Vlašić, polažemo u naše - momčadi. Rukometaše, vaterpoliste pa čak i košarkaše. Hrvati su se uvijek najviše vezali uz momčadi, od nogometaša preko rukometaša do vaterpolista, a tek je iznimno popularan pojedinac poput Ivaniševića uspio pridobiti mase na sličan način.

Da li su ti uspjesi u momčadskim sportovima rezultat specifične povijesti, u kojoj su Hrvati uvijek najviše učinili kada su bili zajedno? Ili je, pak, to plod manjka ozbiljnog sustava, ozbiljne infrastrukture i ozbiljnih financija u bazičnim sportovima gdje su nam najveći uspjesi gotovo redovito vezani za individualne slučajeve predanih roditelja? To je već tema za jednu drugu diskusiju.

Bilo kako bilo, nadajmo se da će Hrvati u Pekingu napraviti još jedan korak u odnosu na Atenu i tako se približiti naslovu "neobično talentirane sportske zemlje" kakvim se volimo kititi, iako nemamo brojke koje to podržavaju...