Rukometašima treba bronca

Vrijeme za analize našeg nastupa, stručne i nestručne, za kritike, opravdane i neopravdane, za pohvale, zaslužene ili nezaslužene, dolazi s posljednjim sučevim zviždukom u utakmici za 3. mjesto.

Svako "pametovanje" oko toga zašto smo (opet) izgubili od Francuske do tog trenutka nema smisla, nije fer niti je korektno. Pred Hrvatskom je prilika za osvajanje brončane medalja, koja iako nije zlatna - također jako sjaji. Za razliku od one drvene.

Ova, Červarova generacija rukometaša, do sada je dva puta pala na tom ispitu, poskliznuvši se u borbi za broncu na europskim prvenstvima u Sloveniji i Švicarskoj. Korištene su najčešće dvije isprike - umor (i ozljede) te psihološki udarac poraza u polufinalu.

Međutim, budimo iskreni, ni protivnik nije došao u polufinale - izgubiti. I Dance, naše krvnike u tim utakmicama za treće mjesto, ti su porazi pogodili, isto kao što su se i oni umorili ili imali probleme s ozljedama. Dovoljno je pogledati i ove OI i vidjeti tko sve nedostaje najjačim reprezentacijama, iako to nikad ne spominjemo dok ih pobjeđujemo. S druge strane, u porazima uvijek dobro dođe sjetiti se da nema ovog ili onog, a to traženje isprika jedna je od manje svijetlih strana našeg sporta. Kad izgubiš, najčešće je to jer je - protivnik bolji. Bez dodatne filozofije.

Zbog toga sada nije vrijeme za razmišljanje o Francuskoj, zašto su opet Gille i društvo bili bolji, niti je vrijeme za razmišljanje o zlatu, umoru, Dancima, ili bilo čemu osim o bronci i - Španjolcima. Španjolcima koje smo pobijedili i Španjolcima koji su na ovim OI daleko od briljantnog. I stoga, te Španjolce trebamo dobiti.

Kontinuitet plasmana u polufinale je hvale vrijedan, to je rezultat koji Červara drži "u stolici" makar sada već postoji priličan broj onih koji bi voljeli vidjeti može li se s ovom generacijom - i više. No, velike generacije pamte se po medaljama, kao što se pamte recimo Šveđani iz devedesetih. Ako vjerujemo da je ovo najveća hrvatska generacija (a ona to jest), onda ona ima pritisak osvajanja medalja, a ne "solidnog držanja protiv velikih protivnika".

Zbog toga je nepotrebno od rukometaša što se služe motivom "neki su nas otpisali", jer - nitko ozbiljan nije ih otpisao. To što će neki polunovinari u potrazi za slavom napisati koju lošu o Metličiću i društvu - to ne znači da tako razmišlja Hrvatska.

Dok ovi igrači mogu hodati, mi ćemo za njih misliti da su, ne kandidati za medalju, nego kandidati za zlato. I to ne zbog njihove srčanosti, zbog koje su ljubimci nacije, već - zbog njihove kvalitete. Srčano igraju i Francuzi, i Nijemci, i Danci. Igraju i kubanske odbojkašice i nigerijski nogometaši. Ako ne možeš igrati srčano za svoju zemlju na Olimpijskim igrama, onda se ne trebaš ni baviti sportom, bio ti Hrvat, Srbin, Mađar ili Australac. Hrvatska je medalje osvojila jer je - kvalitetna. Jer je Balić genijalac, jer je Džomba ponajbolje desno krilo svih vremena, jer smo imali dobre pivote, vanjske, vratare, jer igramo sjajno obranu. I dalje imamo kvalitetu, i dalje imamo obranu, i zbog toga nitko "Kauboje" ne otpisuje niti ih je otpisivao.

Velikima ne treba to za motivaciju, dovoljna motivacija moraju im biti medalje i - povijest. Ako hoćeš biti pamćen kao veliki, onda ti samo takvi mogu biti ciljevi, ne mogu te u potpunosti zadovoljavati "polufinala i drvene medalje". Zato je našima potrebna bronca u Pekingu.

Izbornik, pak, treba znati da narod protiv njega ne okreću novinari, već narod protiv njega okreće novinare, koji su ipak najčešće - glas javnosti. I kao glasu javnosti dužnost nam je poručiti Červaru da dobar dio rukometnih navijača želi vidjeti - promjene. Promjene na klupi zbog promjena u igri.

Pravedno ili ne? Teško je reći, skloniji sam mišljenju da je to nepravedno jer Červar ima rezultate, iako vjerujem da on nije trener kvalitete, primjerice, Irfana Smajlagića. Ni blizu.

Ali usprkos tom mišljenju, nemam moralno pravo, nema nitko, pozivati smjenu trenera koji je autor olimpijskog zlata, svjetskog zlata, te europskog i svjetskog srebra. I uskoro, nadam se, olimpijske bronce.