Ivankovićeva ostavština

S jedne strane...

Trener kojem navijači nisu ni skandirali niti zviždali. Trener čije presice nisu nudile izjave za naslovnice ma kako kreativni bili. Trener čiji Dinamo nikada nije odigrao utakmicu za pamćenje, s mogućim izuzetkom one amsterdamske. Trener kojeg nitko nije previše zavolio ni trener za kojeg je netko vjerovao da je onaj koji će prekinuti europsko prokletstvo.

Neki će biti i oštriji pa dodati - Dinamo je s Ivankovićem redovito igrao loše. Njegov Dinamo otjerao je gledatelje s tribina. Njegova taktika bila je preziheraška, previše kruta, s premalo imaginacije i slobode. Nikada nije odstupao od svojih 4-2-3-1 koliko god se činilo da to nije sustav za ove igrače.

Oni najžešći će prisnažiti - Ivanković nema karizmu za trenera Dinama. Preblag je, a svoj karakter pokazao je vrativši se u Dinamo nakon što je iz njega pobjegao. Kakav autoritet može imati trener koji je "dopuzao" nazad Mamiću?

No, s druge strane...

Neki Ivankovićevi rezultati nedodirljivi su za sve druge Dinamove trenere kroz povijest. 28 uzastopnih pobjeda u HNL-u je rekord kojem nisu primirisali ni Barić, Blažević, Kranjčar i svi drugi trofejni Dinamovi stratezi, a bez obzira na snagu tog Dinama (i HNL-a) primjeri svih drugih liga, kao i povijest HNL-a dokazuju da je to sve samo ne lagano.

Ivanković je, k tome, u Europi dva puta nadmašio očekivanja i plasirao se u ligaški dio Kupa Uefa, iako je u oba slučaja uoči europske jeseni ostajao bez najboljih igrača. Štoviše, ovog ljeta ostao je bez okosnice momčadi, ali je ipak dospio s Dinamom na doslovno jedan pobjednički korak od europskog proljeća. Tu stepenicu, međutim, Ivanković neće imati priliku preskočiti.

Paralelno sa stvaranjem rezultata, Ivanković je - stvarao igrače. Zdravko Mamić je taj koji ih je prodavao, Slaven Bilić je taj koji im je dao priliku u reprezentaciji, no Ivanković je taj pod čijom su paskom Eduardo, Modrić, Ćorluka, Vukojević, Pokrivač, Mandžukić i ostali iz dana u dan napredovali.

Kuda je vaga prevagnula?

Kako onda pamtiti Ivankovićevu eru? Većina spada u prvu skupinu - pamti dojam, zaboravlja rezultat. Iako je u nogometu rezultat konačni zakon, i iako nikoga nije briga kako igra Capellova ili Mourinhova momčad dok osvaja trofeje, u Zagrebu je puls javnosti malo kritičniji.

I zato za Ivankovićem neće žaliti ni sjever, ni istok, ni zapad ni novinarska loža, iako je radio upravo ono što klub, javnost i mediji žele - istodobno bilježio rezultat i razvijao mlade igrače na kojima je klub zarađivao. Paradoks koji nije moguć na puno mjesta, ali si barem možemo tepati da smo posebni.

Međutim, čak i ako Dinamo pod Vlakom proigra, čemu se nadaju svi koji se dobro sjećaju sjajnog Vlakovog Dinama iz prvog mandata, pa se Ivankovićev odlazak pokaže pametnim potezom, on je ipak samo još jedan dokaz nesustavnog rada u klubu u kojem jedan čovjek donosi sve odluke i zaklinje se upravo u sustav, viziju, strategiju.

No, Mamićeva neispunjena obećanja i monolozi koji su zapravo autogolovi tema su nekog drugog teksta. Tema ovog je Ivankovićeva ostavština, a ona je bogata - sviđalo se to nekomu ili ne.

Nogometno, najviše ćemo pamtiti amsterdamski trijumf i dominaciju u HNL-u, ali ukupno će Ivanković u sjećanju ostati najviše po dva neobična razlaza u kojima je pokazao baš onaj karakter koji mu neki zamjeraju da ga nema. Bi li sa sustavnijim vodstvom kluba taj sustavni trener bio još uspješniji? Možda, nikad nećemo saznati, kao što nećemo to saznati niti za jednog trenera dok glavnu riječ vodi Zdravko Mamić...