Igrokaz bez granica

Iako sam u prvi mah poželio da nam smjenu trenera Marijana Vlaka objasne, primjerice, braća Mamić, pokazalo se sjajnim što su to učinili predsjednik kluba, predsjednik Nadzornog odbora te član IO-a. Bila je to odlična prigoda da o Dinamovoj viziji malo čujemo i od drugih ljudi koji vode Dinamo, a zaključak je - porazan. Naime, Zdravko Mamić zaista je daleko najsposobnija osoba u vodstvu Dinama, što će puno reći. Zaista puno.

Naime, desetak minuta bilo je dovoljno da shvatimo niz stvari - da predsjednik kluba ne zna zašto je smijenjen trener, da se svi zajedno srame (ili boje?) priznati tko je predložio raskid ugovora s Balabanom i Šokotom, da nemaju apsolutno nikakve ideje kako vratiti gledatelje na stadion (i zašto ih nema) i da je Dinamo uspješan zato jer "ima veći izvoz nego većina hrvatskih firmi". Ono u čemu je trojac Barišić-Gjurašin-Dolički u pravu jest sljedeće - ovaj Dinamo zaista ne može bez Mamića, jer izvršni dopredsjednik u nekim nogometnim stvarima zna što radi, što se očito ne može reći za sve koji vode "svetinju".

Mamić je uvijek jedini prozivan zbog onoga što nije dobro, u čemu smo pogriješili svi u medijima; odgovorni su, naime, svi članovi IO-a, a potom i Nadzornog odbora, a ne samo eksponirani Mamić. I kada s tribina tih par tisuća mazohista viče "Mamiću, cigane, odlazi iz svetinje", cijeli bi se IO trebao pokriti po ušima. Svi zajedno su odgovorni i, po prvi puta ću napisati, stiglo je vrijeme za - odlazak.

Iako su rezultati, kako sportski, tako i financijski, i više nego respektabilni, Dinamo je podbacio u onom najvažnijem - borbi za gledatelje. Ako već članovi IO-a sve vide kroz menadžerske oči, postavimo to ovako - njihov proizvod nitko ne kupuje. A za to odgovornost ne može snositi 50 ili koliko je već trenera Dinamo promijenio u Barišićevoj eri. Apsolutno je nemoguće da toliki treneri ne valjaju, a vodstvo cijelo vrijeme radi briljantno. Na kraju krajeva, tko bira te trenere? Pa ako sami priznaju pogreške opetovanim smjenama, nije li sada tih grešaka već previše?

Do sada je često smatrano kako su svi u klubu samo Mamićeve marionete, čak i presidente, koji je u privatnom sektoru ostvario zavidnu profesionalnu karijeru. Zbog toga se mislilo kako se Mamiću dopušta sve jednostavno jer mu se nitko ne želi (i ne može) suprotstaviti. No, pokazalo se da Mamić može sve iz sasvim drugog razloga, a taj je da IO "jednoglasno" smatra kako je to u redu.

Kako drugačije protumačiti izjavu predsjednika NO-a, Mirka Gjurašina, kako Dinamu puno znače "Mamićev rad, prisutnost pa i - temperament". Nije li time Gjurašin opravdao striptiz, vulgarne ispade na novinare, fizičke obračune, vrijeđanja trenera, učestale smjene, razne prostote, neispunjena obećanja i laži, sve ono što Mamiću zamjera modri puk?

Nevjerojatno je da uspješni menadžeri, poput Barišića, nisu shvatili da i u nogometu malo toga ide preko noći. Planiranje, vizija, strpljenje, sve to Dinamo nema godinama. Nakon jednog kiksa trener mora strahovati za svoje mjesto, svako "neprezimljavanje" u Europi znak je da "Kuže/Ivanković/Vlak/umetni nekoga nije TAJ", iako bi puno logičniji zaključak bio da Dinamo nije "taj", a ne trener.

Sjetimo se načina na koji je otišao Soldo, primoran na taj potez zbog napisa u medijima i debele, velike, ružne nule od podrške koju je dobio u klubu, iako je s 10 otišao na 30 bodova prednosti pred Hajdukom i osvojio dvostruku krunu. Sada se više 30 bodova prednosti ne čini tako laganim poslom, zar ne? Sjetimo se drugog odlaska Branka Ivankovića, samo tri dana prije "utakmice desetljeća" sa Spartakom. Pa tko to još radi?

Tada je kolega Marin Vuković napisao sjajan tekst iz kojeg, dakako, ništa u Dinamu nisu naučili. Uz mali find/replace pojedinih imena, sve što je vrijedilo tada vrijedi i danas. Sustavni i kontinuirani rad svima je u klubu na jeziku, ali u praksi ne ide, pa ne ide.

Svi, ali baš svi zagovaraju trenerski kontinuitet - novinari, treneri, igrači, javnost, klubovi, stručnjaci, međutim, dva naša najveća kluba uporno "žvaču" trenere, nerijetko vrteći i ista imena za koja su već jednom procijenila da nisu dovoljno dobra. Pa tko je tu lud?

Zašto je smijenjen Marijan Vlak? Barišić kategorički tvrdi - nije zbog Hajduka. Zbog čega onda jest? Zbog pobjede protiv Belupa ili pobjede protiv Zagreba ili pobjede protiv Salzburga nakon koje je i Barišić cvjetao od zadovoljstva? Predsjednik je to ovako objasnio: "Želimo doći do igre koja će garantirati uspjeh u Europi."

Znači, Vlakova momčad nakon jednih priprema i tri utakmice nije "igrala dovoljno dobro". O kakvom onda uopće strpljenju, sustavu i kontinuitetu možemo razgovarati? Imaju li maksimirski čelnici svijest da na trulom stadionu ne stanuju Messi i Ronaldo, već Badelj i Tadić? Razumiju li oni da Dinamo ne da ne može igrati kao Barcelona, nego ne može igrati ni kao Tottenham ni kao Šahtar ni kao Sporting Lisabon? I shvaćaju li da s ovim kadrom u tri utakmice niti jedan trener neće doći do igre koja "garantira uspjeh u Europi"?

U Dinamu se čude zašto Morales ne igra na nivou čovjeka od 2 milijuna eura i pritom ne shvaćaju dvije stvari - možda je za Dinamo to ogroman novac, ali u nogometnom svijetu nije. Tottenham si za takav novac kupuje rezervnog lijevog beka, a Dinamo ključnog igrača. K tome - što ako Morales ne vrijedi ni toliko? Možda su u klubu promašili, možda su Hajduku prepustili bolju "desetku" u Ibričiću. Sumnjam da bi i pod Hiddinkom Morales bio čvršći, Tadić efikasniji, a Calello kreativniji.

Vlak nije Hiddink, ali je dokazao da od pravog materijala može napraviti pravu momčad i da može napraviti igru koja privlači gledatelje i donosi uspjeh u Europi. Ovoga puta grubo je zaustavljen na početku tog puta. Današnje vodstvo bi, vjerojatno, onog Vlaka iz 1997. smijenilo već nakon poraza u Beogradu, a prije petarde u Zagrebu. "Pa kak s Prosinečkim nije dobio Partizana?!"

Dodao je predsjednik kako je sada "lakše ući u Ligu prvaka"; zapravo bi moglo biti puno teže, jer viceprvak Hrvatske teško će do elitnog natjecanja, a Dinamu je to trenutno stvarnost. U klubu su zdravo za gotovo uzimali naslove prvaka do sada, ali pokazuje se da tih 20-30 bodova prednosti nije baš tako lako ostvariti. A Dinamo je smijenio sve trenere koji su to ostvarivali i riješio se većine igrača nositelja tih uspjeha.

Tin Dolički, član IO, Dinamovu je uspješnost argumentirao - podacima o izvozu. Doslovno tako - izvozom. Kao da je Dinamov core-business prodaja salame ili šarafa, a ne uveseljavanje golemog modrog puka. Uz dužno poštovanje financijama Dinama i onima koji se time bave, blagajnu pune građani grada Zagreba, sponzori i prije svega - nogometaši. A Modrića, Ćorluku, Eduarda i ostale nisu razvili Mamić, Barišić i Dolički, već oni koje su otjerali - Kuže i Ivanković. Nije li to još jedan paradoks?

Dolički je također konstatirao da IO ne zna zašto dolazi mali broj gledatelja na stadion; ako tomu pridodamo Gjurašinovo "Trebamo Mamićev karakter" i Barišićevo "trebamo igru za Europu", očito vodstvo kluba smatra da je Dinamov glavni problem što ne igra kao Manchester United.

Ne razumiju, međutim, da kod kuće ostaju gledatelji kojima je muka ovakvog Dinama kao kluba, a ne Dinama kao momčadi. Navijač će pregrmiti lošiju partiju, pa i lošiju sezonu, jer nije sramota ne biti prvak ni Manchesteru ni Realu ni Milanu, zašto bi bila Dinamu. Ali navijačima je dozlogrdilo da se Dinamo vodi na ovakav način.

Žalosno je da se niz¸Dinamovih legendi, poput Ćire Blaževića i Cice Kranjčara, drži podalje od Maksimira. Žalosno je da jedna legenda poput Marijana Vlaka priprema momčad za utakmice premda je iza kulisa već smijenjen, a da mu potom nije dano nikakvo objašnjenje. Žalosno je da igrači ne znaju da će dobiti "otkaz", da iz kluba cure informacije onima koji će "zauzvrat napisati nešto kako treba", da se treneri smjenjuju u autobusu. Žalosno je, jednostavno, toliko toga da je (odavno) prešlo granicu koju će Dinamov navijač tolerirati.

Često sam u ovim recima branio i Zdravka Mamića i klub; nije mi žao, jer napravljeno je puno toga pozitivnog i kvalitetnog u stabilizaciji kluba nakon promjena 2000. godine, da bi protekle tri godine bila uspostavljena apsolutna dominacija u hrvatskim okvirima. Dinamo je, uistinu, bio perjanica hrvatskog klupskog nogometa. No, Hajduk je sada tu letvicu dosegnuo i krenuo dalje, a Dinamo?

Dinamo bez ozbiljnijeg, strpljivijeg i sustavnijeg vodstva više od ovoga ne može. Osvojeni su naslovi, napunjena je blagajna, ali je uništen odnos s ljudima koji vole Dinamo. I koliko god probali naglašavati pozitivno - uspjehe na terenu i izvan njega, ne možemo zaobići slona u sobi koji trubi "Dinamo je izgubio gledatelje".

Njima je dosta parola, obećanja, floskula i demagogije. Dosta im je kazališnih predstava i ovakvih igrokaza. Žele da Dinamo bude klub na koji mogu biti ponosni, gospodski klub s gospodskim vodstvom, koji se prema igračima, trenerima, gledateljima, legendama, pa i protivnicima odnosi s poštovanjem. Cijelo vrijeme.

Uz dužno poštovanje prema svemu dobro napravljenom, ovo vodstvo nije pokazalo da je to sposobno učiniti, samo je pitanje - može li itko drugi dobiti priliku da to učini?