Buljanove optužbe kao sjeme razdora

Žalosno je da se u Splitu slave golovi Šahtara protiv Dinama, žalosno je kada Zagrepčani uživaju u svakom golu Debrecena. Krvlju mnogih, pa tako i Splićana i Zagrepčana, stvarana je ova država, da bi je danas mnogi dijelili na Sjever i Jug. Ako zajedno navijamo za reprezentaciju, u kojoj igraju i Dinamovci i Hajdukovci, nije li logično da i u europskim kupovima držimo stranu ”našima”?

To, međutim, nije ni toliki problem. Problem je ogromni jaz između dva najveća hrvatska kluba, između njihovih navijača, uprava, igrača. Ni kada im se radi o glavi, kao u slučaju Lige 16, Hajduk i Dinamo nesposobni su stati zajedno i reći NE jednom besmislenom interesnom projektu Igora Štimca. Navijači su, pak, spremni riskirati život pretrčavajući autocestu samo za šansu da se potuku s navijačima protivničke momčadi.

Rivalstvo je jedna stvar, animozitet i mržnja nešto drugo. Dinamo i Hajduk trenutno nisu rivali, već dvije zaraćene strane u kojoj je jedini cilj blatiti i gaziti protivnika; dojam je da se više uživa u neuspjehu Dinama/Hajduka nego u vlastitom uspjehu. Dinamovci tako nisu pronašli bolji način za slaviti svoj naslov od vulgarnog vrijeđanja Splita.

No iako za svaku osudu, ne treba se zavaravati, navijačka pjesma zbog koje su kažnjeni Dinamovi igrači nije ključni problem. U euforiji i slavlju igrači se lako zaborave, sjetimo se samo Ćorlukinog ”svinjo debela” usmjerenog prema dobrom prijatelju i reprezentativnom kolegi Niki Kranjčaru. Cico i dalje dodaje Charlieju, pa ako on može zaboraviti – može i Split. Ni Hajdukovci nisu proslavljali naslove uz ”Krist jednom stade na žalu”...

Puno opasnije izjave koje zaista stvaraju taj antagonizam često čujemo od vodećih ljudi klubova i to u intervjuima, gdje imaju vremena promisliti što govore. To znači da stoje iza takvih stvari, da smatraju kako je to ispravan način za građenje bolje nogometne budućnosti.

Konkretno, sportski direktor Hajduka, Ivan Buljan, ovako je u razgovoru za SN objasnio Hajdukov gubitak utrke za naslov:

”Svi vi, a i mi, dobro znamo kako je Dinamo došao do titule. Reći ću samo da je garnitura ljudi koji vode Hajduk, na čelu s predsjednikom Matom Perošem, na pošten način željela doći do sportskog rezultata. Ne okrivljujem nikoga jer smo željeli biti legalisti, ali zna se da svi nisu pošteni kao mi u Hajduku.”

Toliko otrovnoga i zlobnoga za naš nogomet Buljan je dao u jednom odgovoru da je jednostavno nevjerojatno koliko je puno više prostora i osude dobilo pjevanje nekolicine Modrih i Vrbanovićev srednji prst. Buljan je vrlo eksplicitno optužio Dinamo za nečasne radnje. Niti s jednim argumentom, niti s jednom činjenicom koja bi potkrijepila tako ružnu i potpuno nesportsku osudu, Buljan je pljunuo na Dinamov naslov i što je najgore – dao mnogima ”argument” da, uistinu, Dinamo do naslova nije stigao zasluženo. A taj argument je – ”svi znamo”.

Evo, ja ne znam. Ako bi gospodin Buljan bio dovoljno dobar pa mi pokazao kojim je to nelegalnim i nepoštenim radnjama Dinamo osvojio naslov, koji dokazi za to postoje, prvi ću iznijeti istinu u javnost. No, ”svi znamo” ili ”naivan si ako misliš da je tu sve čisto” – to nije argument. To je razina na kojoj se mogu razgovarati Šime i Tomo, a ne razina na kojoj se smije razgovarati sportski djelatnik. I kad smo kod toga, razina na kojoj bi smio pisati jedan novinar. Ne ako nema barem grama argumenta kojim bi to potkrpijepio.

Bez argumenata, to je samo jedna ružna optužba kojoj je cilj opravdati vlastiti neuspjeh, no koja globalno postiže puno snažniji i važniji učinak – kopa još veću rupu između Zagreba i Splita. Dinamovi drukeri je ne mogu podnijeti jer baca ljagu na zaslužen naslov, Hajdukovi je, pak, koriste da bi svojim ”neprijateljima” u Zagrebu ”dokazali gdje je odlučen naslov prvaka”.

Odlučen je na terenu. Šteta je što Hajduk na ovakav način traži opravdanje za izgubljeni naslov jer opravdanje mu uopće ne treba. U odnosu na prošle sezone itekako je smanjio kvalitativni jaz između dvije ekipe, posložio se organizacijski i financijski te je na tome mogao graditi optimizam za iduću sezonu. Preko noći je teško nadoknaditi 30 bodova kvalitativne razlike, Hajduk je to gotovo u potpunosti napravio. I sada bi trebao biti spreman za vraćanje trofeja u Split.

Ovako je, pak, potpuno promašio metu. Splićani se žale na suce, što nema apsolutno nikakvog smisla nakon sezone u kojoj je Dinamo veći dio prvenstva bio – najoštećenija momčad. Ne po dojmu nego stručnoj analizi. Prema kojoj je upravo Hajduk u prvom dijelu prvenstva najviše profitirao sudačkim odlukama. Splićani se žale i na angažman pojedinih momčadi, što je opet smiješno – zašto vide samo kako je Varteks dobio na Poljudu, a izgubio od Dinama? Zašto ne vide kako je lako recimo Hajduk dobio Intera, a Dinamo teškom mukom u samoj završnici spasio bodove? Zašto ne vide kako je lako Osijek pao u Splitu, dok je Dinamu na Maksimiru uzeo itekako važne bodove?

Hajduk je prvenstvo prokockao u utakmici koju je morao dobiti, a koju nije dobio isključivo zbog svog nastupa na travnjaku, a ne zbog suca, Dinamovog nepoštenja ili velike angažiranosti Varteksa. To što nije uspio doma pobijediti osmoplasiranu momčad prvenstva isključivo je neuspjeh Hajduka, jer koliko god ”angažirani” bili Smrekar, Lučić, Mujanović i društvo, i dalje su bili Smrekar, Lučić i Mujanović, a ne Messi, Ronaldo i Kaka.

Velika je pogreška opravdanja za to pronalaziti negdje drugdje jer kada pogrešno locirate problem – ne možete ni otkloniti onaj pravi. Hajduk je, realno, naslov izgubio i zbog kraće klupe i zbog manjka barem još jednog dobrog napadača, a čiji je to bio posao?

Takvim izjavama lako se poništi 10 pohvalnih izjava koje su zaista u smjeru građenja kvalitetnijih odnosa. Svoj doprinos daju i mediji, koji će uvijek potencirati ”suce i krađu” ispred ”zaslužene pobjede”. Tako je, primjerice, velika većina Hajdukovaca nakon finala Kupa čestitala Dinamu na zasluženoj pobjedi, ali glavninu prostora dobilo je njih par koji su odlučili da je ipak kriv sudac, a ne bolja igra Dinama. Pod tim pritiskom traženja opravdanja popustio je i trener Miše, pa je dan nakon utakmice promijenio ploču – u srijedu je hvalio Dinamo, u četvrtak je praktički sve to porekao.

I Dinamov službeni apel, ”Pozivamo drage nam sportske prijatelje iz Hajduka da skupa s Dinamom naprave sve kako bi se stvorila što ljepša i bolja atmosfera u hrvatskom nogometu” gubi vjerodostojnost nakon svega što se događalo ovog proljeća. Od hajke na suca poslije derbija pa do neprimjerene proslave naslova.

I jedni i drugi svako malo pozovu na građenje bolje atmosfere, uz dodatak – nek’ se bave (Hajdukovci ili Dinamovci) sami sobom, a manje nama. Međutim, začarani je to krug u kojem se na svaku lopticu upućenu iz Maksimira ili s Poljuda odgovara još snažnije.

A jaz je sve veći, mržnja također. Postoje li negdje u tim klubovima ili izvan njih mladi, pametni, objektivni, duhovima prošlosti i balkanskim mentalitetom neopterećeni kadrovi sposobni graditi bolje sutra za Dinamo, za Hajduk, i za hrvatski nogomet? Postoje li takvi novinari? Glasnogovornici? Urednici? Treneri? Na kraju krajeva, ne radi se samo o nogometu, radi se o hrvatskom društvu, jer taj antagonizam davno je prešao sportske okvire…