NY Times kupuje Sportnet.hr!

Formula je nadasve jednostavna – pronađete nekog hrvatskog nogometaša kojem u klubu ne cvjetaju ruže, odaberete Dinamo ili Hajduk, smislite bomastičan naslov i izaberete par floskula iz kategorije ”priča se u kuloarima – saznajemo iz povjerljivih izvora unutar kluba – može se čuti iza zidina” i imate vijest dana.

Da stvar bude još bolja, smislili ste si posla za 2-3 dana – nakon prvotnog lansiranja vijesti, idući dan možete sve to demantirati uz izjavu tog nekog nogometaša ”koji o transferu nema pojma”, a onda možete napraviti analizu ”zašto je posao propao”. I tako, dok kažeš ”novinarska etika”, imaš tri dana manje za popuniti u ovoj sezoni kiselih krastavaca. I svi sretni.

Jesu li zaista?

Od završetka nogometne sezone, mediji su prepuni priča o transferima. To je i normalno, jer javnost sada najviše interesira s kakvim će to pojačanjima Dinamo, Hajduk i ostali krenuti u nove izazove. No, u konstruiranju tih priča potpuno se pretjeralo, više se ne drži ni do minimuma nekih načela i novinarskih principa, pa se umjesto logičnog upitnika u naslovima pojavljuju – uskličnici. Kao, stvar je riješena. Mada ni igrač ni klub nemaju pojma o tome.

Braća Sharbini već su tako bila “tri puta u Dinamu i dva puta u Hajduku”; Anas i koji put više; Babić je bio na korak od Osijeka (i Dinama jasno), Dinamo je “doveo Klasnića”, Kalinić je praktički otišao, Mandžukić je u principu već nosio dres Werdera, Jerko Leko bio je na ”pragu povratka”, Zec više ni sam ne zna je li više puta došao u Dinamo ili u Hajduk. Sve to dogodilo se u samo nekoliko tjedana od završetka sezone. Zapravo, sve to nije se dogodilo, jer niti jedan od transfera nije ostvaren, pa čak nije ni bio blizu finalizacije, neki ni u fazi pregovora, a neki čak ni u fazi ideje.

Najčešće korištena referenca su ”dobro obaviješteni izvori” unutar Maksimira i Poljuda. Interesantno, ti dobro obaviješteni izvori još uvijek nisu izgubili kredibilitet kod autora, iako redovito nude neistine, nerijetko i gluposti. Pa bi im u Hrvatskoj puno prigodniji naziv bio ”najgore obaviješteni izvori na svijetu”. Samo, kako bi tekst izgledao s rečenicom ”kako nam najgore obaviješteni izvori na svijetu prenose, Luka Modrić vraća se na jednogodišnju posudbu u Dinamo”?

Povodi za ideje ipak su i puno maštovitiji od toga. Primjerice, ideja za tekst o spektakularnom povratku Eduarda u Maksimir, koji se pojavio u jednom dnevnom listu, rodila se više-manje na temelju razmještaja sjedenja na svadbi Ante Tomića - Dudu i Mamić bili su preblizu ”da bi to bilo slučajno”. I na tome da je Mamić na sjednici IO-a rekao da ”Dinamu trebaju igrači poput Eduarda i Pranjića”.

Međutim, vijest o povratku Eduarda – što bi zaista bila jedna od vijesti godine da je (imalo) istinita – ne spominje te klimave temelje na kojima je sagrađena, već sugerira da je stvar pa gotovo 75 posto riješena. Vijest, naime, počinje, izjavnom rečenicom ”Mandžukiću se u napadu na Ligu prvaka ovog ljeta pridružuje Eduardo da Silva”. Ni upitnika ni ograda ni uvjeta, jednostavno – Eduardo se pridružuje, kao da ja napišem “Danas je u Zagrebu promjenjivo oblačno”. A ponavljam, o transferu se čak nije ni počelo pričati; kako i bi kada je potpuno nerealan iz svih mogućih perspektiva.

Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva, između ostalog, donosi sljedeću obvezu novinara:

Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost.

Snosi li u Hrvatskoj bilo tko odgovornost za lažne informacije, za izmišljanje tekstova na razini osnovne škole? Jesu li sve te vijesti o transferima ”istinite, uravnotežene” i prije svega – “provjerene”? HND, pa tako i Hrvatski zbor sportskih novinara, brzo reagiraju i osuđuju bilo kakve verbalne ili fizičke napade na novinare (što i trebaju), ali s oba oka žmire na srozavanje ugleda cijele struke zahvaljujući nepoštivanju tih osnovnih novinarskih načela.

Čitanost je lako “nabrijavati”, to nije neka velika znanost. I na Sportnetu možemo koristiti “dobro obaviještene izvore” koji su nam prenijeli da u “Maksimiru intenzivno pregovaraju o dolasku Nike Kovača”, pa onda možemo od Kovača dobiti izjavu da to nema veze s istinom, a usput zaraditi 10 ili 20 tisuća prikazivanja.

No, time se ne želimo baviti. Kao što se ne želimo ni kititi tuđim perjem, pa tuđe ekskluzive prenositi bez potpisivanja izvora, kao što mnogi rade nama. Kratkoročno je to teži put - dok drugi zarađuju od izmišljanja neostvarivih transfera, mi prenosimo istinu, a nagađanja prezentiramo upravo onakvima kakva jesu, ne pridavajući im veliku pozornost.

Jedino područje gdje smo ”nekolegijalni” je upravo ovo – kada kritiziramo vlastitu struku. No, je li kolegijalno zarađivati na senzacijama koje nemaju veze s istinom? Je li etično rušiti trenere s rezultatom jer su ”dosadni na presicama”, poput Solde, ili forsirati “svoje” igrače kroz ocjene i komentare, ili huškati razdor između Splita i Zagreba? Je li to moralno odgovorno? Od početka smo odabrali put da ćemo upozoravati na anomalije u hrvatskom sportu, a sportsko novinarstvo dio je tog sporta.

Pozivam i ostale koji su u novinarstvo ušli radi onoga što ono jest – istinito, precizno, objektivno, odgovorno i korektno prenošenje informacija javnosti – da zaborave na trenutak brojke, čitanost, profit, senzacionalizam i okrenu se vraćanju kredibiliteta (sportskom) novinarstvu.

Krajnje je vrijeme, jer već smo ga uvelike izgubili.