Tko su novi Janica, Goran i Šuker?

Sve je o sportu kao najboljem hrvatskom ambasadoru već rečeno. Sve rane medalje puno su činile za ojačavanje nacionalnog ponosa i identiteta. Bilo je ohrabrujuće vidjeti Goranovu maramu s hrvatskom zastavom, naše košarkaše kako s hrvatskim grbom pružaju otpor najboljoj momčadi svih vremena, naše rukometaše kako osvajaju prvo olimpijsko zlato u Atlanti. Bronca nogometaša u Francuskoj sigurno je upoznala više ljudi s Hrvatskom nego bilo koji veleposlanik, marketinška kampanja ili medijska kuća.

Teško je birati najveći uspjeh koji je (mladi) hrvatski sport do sada ostvario, jer, Bogu hvala, imamo puno kandidata. Iako u ”svojim vitrinama” Hrvatska ima i Davis Cup, rukometna zlata, vaterpolske i košarkaške uspjehe, razne olimpijske medalje, Wimbledon i Roland Garros, dva najveća uspjeha hrvatskog sporta su se dogodila u Francuskoj 1998. i Salt Lake Cityju 2002. godine.

Nogometna bronca teža je od drugih zlata jednostavno jer je nogomet neusporediv s drugim sportovima u svjetskim, ali i našim razmjerima. A Janica je neusporediva jer niti jedan hrvatski sportaš nije bio blizu njenih uspjeha, nitko drugi nije mogao ni primirisati statusu najboljeg sportaša svijeta. A sa svojim ulovom u SLC-u, povijesna tri zlata i jednim srebrom, Kostelić je bila upravo to.

Međutim, za biti miljenik nacije nije dovoljno samo briljirati na sportskom terenu i osvajati medalje. Uspjesi su morali biti spojeni s izuzetnim talentom, osobnošću, karizmom, ”onim nečim” zbog čega smo uz nastup tog sportaša grizli nokte, gubili živce, plakali i veselili se više nego uz druge.

Iva Majoli velika je tenisačica, osvojila je turnir koji je al pari Wimbledonu, no nju nije dočekalo 100.000 ljudi uz rivu. Goran je jednostavno bio nešto posebno, njegove emocije prenijele su se i na one koji su ga gledali, pa smo tako poraze teško proživljavali, a konačnu pobjedu doživjeli gotovo poput njega, velik dio nas uz suze.

Dražen Petrović možda nije najveći hrvatski košarkaš po znanju, uspjesima i talentu (što je za raspravu), ali njegova karizma učinila ga je liderom izuzetno talentirane reprezentacije, zbog čega ćemo ga i pamtiti kao najboljeg. Toni Kukoč je, primjerice, ostvario uspješniju karijeru, ali nema dvojbe da je ”gazda” bio Dražen. I zbog svojih ljudskih kvaliteta najomiljeniji košarkaš te generacije.

Davor Šuker, pak, nije bio kapetan hrvatske reprezentacije, no klinci diljem Hrvatske, ali i svijeta bili su ”Šukermani”, bez obzira na izuzetne talente poput Prosinečkog i Bobana. U nogometu su golgeteri ”bogovi”, a većeg od Šukera Hrvatska nije imala. Pa bio on sebičan na terenu, ovakav ili onakav izvan terena, Šuker je bio – Šuker.

U Janicu se, pak, Hrvatska zaljubila ne samo zbog rezultata već njene glave – neopterećene, pobjedničke, vrckaste, opuštene. Ponekada bahati stav prema medijima nikad joj nije naškodio u javnosti, jer je na snijegu jednostavno osvajala osmijehom, noktima, zaigranošću, pobjedama.

Ogromne simpatije javnosti pobrali su i rukometaši, a iako se Ivano Balić isticao individualnim nagradama, popularnost su zadobili isključivo zajednošću. Njihova borbenost, mušketirski duh ”svi za jednoga, jedan za sve” nije nikoga mogao ostaviti ravnodušnim, pa ne čudi da su i oni bili miljenici nacije. To su, uostalom, još uvijek.

Goran, Dražen, Šuker, Janica – to su četiri asa, najveći, najbolji sportaši koje smo gledali u hrvatskim kvadratićima od stjecanja neovisnosti, koji uostalom i svijet najbolje zna. Dresovi s natpisom Šuker na leđima mogu se naći i u Africi, Janicu je priznao cijeli sportski svijet Laureusom, za Draženom žali svaki ljubitelj košarke na planeti, a Goranov finale uvijek je pri vrhu izbora najboljih u povijesti.

Tko će ih naslijediti?

Blanka Vlašić trenutno je naša najbolja sportašica, svjetski najvrednija, no Blanka još uvijek nije blizu Janice. Nedostaje to olimpijsko zlato, koje jednostavno mora osvojiti u Londonu kako bi potvrdila svoj izuzetan talent, ali Hrvatska se još nije stopila s Vlašić kao što je napravila s Kostelić. Što nedostaje? Glavna je razlika, za sada, što je Janica na najvećim pozornicama nadmašivala samu sebe, a Blanka činila suprotno. O tome može li to promijeniti ovisi i da li ćemo je pribrojiti spomenutom kvartetu najvećih koje je do sada dao hrvatski sport.

Nogometaši su dobri, vrlo dobri, ponekada i odlični, ali Šukera – nemamo, barem ne još. Eduarda je na tom putu slomio nesretni Taylor, Modrić i Srna ipak su još daleko od Šukerovih visina.

Košarkaši se tek vraćaju pri vrh, ali nekoga Draženove veličine bilo bi suludo i pokušati tražiti, kada u NBA imamo tek rezervnog playmakera Toronto Raptorsa. Teško je govoriti o košarkaškim idolima kada su naša dva najbolja košarkaša proteklih godina - Gordan Giriček i Nikola Vujčić - svaki iz svog razloga odbili igrati za reprezentaciju.

Rukometaši su još uvijek svjetski vrh, ali rukomet na svjetskoj razini ipak nije košarka, a kamoli nogomet. Slično, samo na još manjoj skali, vrijedi za vaterpoliste. Ivica je ozbljan, pravi skijaš koji u odnosu na Janicu – ipak ima puno žešću konkurenciju. Vancouver će biti njegova šansa za proboj među najveće, no trebat će puno sreće i zdravlja da bi stigao makar blizu nevjerojatne sestre.

Ivan Ljubičić ostvario je zavidnu karijeru, osvojio i Davis Cup, ali – nije Goran. Karijeru Marija Ančića grubo zaustavlja zdravlje, a Ivo Karlovića ipak ima limite.

Ostaje nam stoga - Marin Čilić. Mladi Međugorac već sada je 13. igrač svijeta, njegov veliki talent nezaustavljivo se razvija i ako tako nastavi – može postati najvažniji aktualni hrvatski sportaš. Smireni, pristojni, ozbiljni 20-godišnjak ima sve predispozicije – igračke i ljudske – da postane i više od Top 10 igrača. Marin bi kao velika sportska zvijeda itekako dobrodošao hrvatskom sportu koji je, nažalost, pun umjetno napumpanih, najčešće nogometnih, zvijezda. Dok Čilić pred desecima tisuća gledatelja u Parizu i Wimbledonu i milijunima pred TV ekranima ”špana” s najboljima na svijetu, imamo nogometaše koji nakon nekoliko pogodaka Sesvetama i Interu (zaprešićkom, da ne bude zabune) misle da su ”prerasli HNL”. I zato bi bilo dobro da ”iduća velika stvar” bude baš sportaš poput Čilića.

Hrvatski sport – bilo koji – ne oskudijeva talentima. Vjerujem da će i naša mlada država to prepoznavati i pomoći im, pa da Janici, Draženu, Šukeru, Goranu i dalje pridružujemo nove hrvatske sportske junake. Više se isplati ulagati u to, nego ”reprezentativne troškove” naših veleposlanika...