UEFA otvorila Pandorinu kutiju

Nema dvojbe da smo prema Eduardu subjektivni, i da smo ovaj lov na vještice - kako ga je nepogrešivo točno nazvao Arsene Wenger - doživjeli iz jednog drugog kuta u odnosu na ostatak Europe.

Niti jednom Hrvatu koji voli nogomet ne može se izbrisati slika Eduardovog loma noge, posebno jer se radi o jednom od najdobroćudnijih nogometaša koje je Hrvatska imala, nimalo pokvarenom, pravom, iskrenom sportašu. I iz te perspektive jasno je da nas smeta lavina napada na sjajnog napadača.

Smeta nas štošta. Smeta nas što su se otočki mediji okomili baš na Eduarda, kao da je izmislio simuliranje. Istina, Englezi su prvi u borbi protiv "padavičara", no ovakvu hajku ni izbliza nisu podigli kada su prekršaje simulirali njihovi nacionalni heroji poput Gerrarda, Rooneyja ili Owena. Kao što je bezbroj youtube filmića pokazao, padali su bez kontakta svi redom, od tih Engleza preko najboljeg svjetskog igrača do zadnjeg šmokljana u petoj ligi. Padali su prošle sezone, prije 10 godina, prije 30 godina, u finalima Lige prvaka i u prijateljskoj utakmici usred ljeta, na Wembleyju i na travi lokalnog igrališta. Smeta nas što je baš Eduardo izabran kao primjer. Uz ogradu da postoji određen broj kolumnista - primjerice u Timesu i Daily Mailu - koji su upozorili na vlastitu hipokriziju.

Smeta nas i što je UEFA podlegla tom pritisku otočkih medija (daleko najutjecajnijih u Europi), ali i Škota u svojim redovima (David Taylor glavni je tajnik organizacije). Smeta nas da se pravdu sjetio dijeliti Michel Platini, i sam "simulator" u niz navrata.

Smeta nas što UEFA nije imala toliko ljudskosti pa da za primjer uzme nekog drugog, a ne momka koji je pretrpio jednu od najružnijih ozljeda u bližoj nogometnoj povijesti i koji nipošto nije u klasi zloglasnog Inzaghija i njemu sličnih.

Smeta nas i potpuno besmislena, smiješna i žalosna odluka da se Eduarda kazni s dvije utakmice kazne za nešto što je inače po pravilima vrijedno žutog kartona.

Smeta nas i što se u Uefi ne razumiju u nogomet. Eduardov pad - iako na kraju jest simuliranje - nije nelogičan (i stoga pokvaren) za jednog nogometaša. Ne zbog toga što je Eduardo pretrpio tešku ozljedu, već zbog toga što je u takvoj situaciji - kada izlazite sami pred golmana i kada očekujete da će vam uklizati u noge - normalno pripremiti se za pad. Wayne Rooney učinio je to tri dana kasnije, a Almunia je za razliku od Boruca otišao do kraja, pa je Rooney tako izborio jedanaesterac, sumnjiv, ali ipak opravdan. Učinio je apsolutno isto što i Eduardo, razlika je bila tek u vrataru. Rooney je na Old Traffordu bio junak, a Eduardo najomraženija osoba.

No, recimo da nas sve to smeta jer smo posebno vezani za Eduarda pa smo presubjektivni. Što u tom slučaju Uefina odluka za sobom donosi?

Iznimno puno toga. Ako je UEFA kod Eduarda odlučila povući crtu i reći dosta simuliranju, onda će ta odluka imati malo više smisla, no bit će je jako teško provoditi u budućnosti.

Nakon praktički svake utakmice Uefine komisije imat će dosta posla pred televizorom, onda ih čekaju žalbe igrača i klubova, sastančenja, puno gubljenja vremena (čitaj: novca).

UEFA je Eduarda kaznila na temelju (do sada valjda nevidljivog?) članka 10 u kojem se govori o "djelovanju s očitom namjerom da se isprovocira ili podrži pogrešna odluka suca". Eduardov potez vjerojatno spada pod to objašnjenje, jer Dudu je uistinu mogao reći sucu da je pogriješio.

Međutim, pod to objašnjenje spada još negdje 50 situacija u svakoj utakmici. Kod svakog drugog prekršaja - netko protestira. Kod svakog drugog auta ili kornera - netko protestira. Kod svakog jedanaesterca - netko protestira. Drugim riječima, pokušava navesti suca na pogrešnu odluku, namjerno, jer u 90 posto tih situacija igrači znaju tko je zadnji dirao loptu, znaju jesu li igrali rukom, znaju jesu li skrivili jedanaesterac. I što sada?

Hoće li UEFA imati vremena svaku utakmicu provjeravati na taj način? Hoće li za jedanaesterac koji nije sviran retroaktivno dodijeliti suspenziju od dvije utakmice igraču koji ga je skrivio? Svaki puta kada se igrači na nešto žale, a žale se svako malo, treba ih dočekati dvije utakmice kazne jer suca tjeraju na pogrešnu odluku. Ako ne njih, onda one druge, koji se ne žale, jer oni svojom šutnjom (kao Eduardo) tjeraju suca na pogrešne odluke.

U potpuno krivom smjeru otišla je Uefina potraga za pravdom. Prije dvije godine pisao sam tekst o tome zašto nogomet treba reći "DA" video tehnologiji - zbog pravde, zbog smanjenog pritiska na suce, zbog iskorijenjivanja "padavičara".

Od ovakve "komisijske pravde" Celtic nema baš ništa. Mada bi Škoti ispali od Arsenala 99.9 posto i bez tog penala, imaju pravo biti ljuti na Eduarda i suca. No, od ove kazne Celtic nema ništa. Kao što nitko tko je oštećen nema nikakve koristi od kasnijeg priznavanja pogreške suca kroz nekakve kazne.

Svima bi bilo bolje, u svakom slučaju pravednije, da UEFA novac i vrijeme uložen u naknadna provjeravanja, snimke, žalbe i sastanke usmjeri prema uvođenju video tehnologije na samu utakmicu.

Eduardo simulira - nema problema. Celticov trener uloži prigovor (recimo da ima pravo na dva na utakmici), četvrti sudac pogleda snimku, utvrdi da se nedvosmisleno radi o simuliranju i glavni sudac promijeni svoju odluku, a Eduardu da žuti karton. Celtic ostaje u igri, Eduardo je kažnjen i svi sretni. Tko će simulirati - eto mu odmah kazne. Kada lopte pređe preko crte bit će gol, kada ga netko zabije rukom neće. Kada je gol iz zaleđa neće biti priznat, kada Mandžukić bez razloga (što je, istina, rijetko) dobije žuti karton - bit će mu povučen. Pravda odmah i na licu mjesta.

Video-tehnologija, ako je pravilno korištena, ne može uništiti sport. Dokaz je američki nogomet, jedan od rijetkih sportova čija je gledanost i danas u porastu, za čija se prava iskrcavaju iznosi koji se broje u milijardama, i gdje nikoga ne smeta što će se za ispravnu odluku utakmica prekinuti par minuta.

UEFA je ovom odlukom otvorila golemi prostor za prigovore i žalbe, a kada god ne reagira kao sada s Eduardom - čega će zasigurno biti - pokazat će se kao licemjerna organizacija.

Licemjerna, umjesto da bude pravedna.