Stiglo je vrijeme za kritiku

Slavenu Biliću je Engleska generalno ipak donijela više nego što mu je oduzela. S dvije pobjede nad Gordim Albionom Bilić se prometnuo u trenersku zvijezdu, barem u očima engleskih medija (i klubova), pa iako će mu toj reputaciji dva teška poraza u novim kvalifikacima naškoditi, neće je uništiti.

No, iz perspektive njegovog mandata na klupi Hrvatske, Biliću je Engleska ipak odnijela puno kredita. Prvo je postao jedini izbornik s domaćim porazom u službenoj utakmici (i to s 1:4), a na Wembleyju, poprištu svoje najveće trenerske pobjede, doživio je i najteži poraz hrvatske reprezentacije u njenoj povijesti. Na papiru izgleda zaista ružno, u zbilji je izgledalo i ružnije.

Čudan je osjećaj biti opet za istim stolom na Wembleyju kao prije skoro dvije godine i pisati potpuno drugačiji tekst, motiviran suprotnim osjećajima. Tada euforija, sada depresija; šansa za SP je i dalje realna, no nakon ovakve blamaže teško je vjerovati da Hrvatska spada u svjetski vrh. Što smo do večeras ipak mislili, neovisno o zagrebačkom porazu.

Kroz cijele ove kvalifikacije tražili smo opravdanja i alibije. Te nije bilo Nike Kovača, te nije bilo Eduarda i Kranjčara, te nije bilo sreće, te nije bilo Modrića i Ćorluke.

Nije bilo ni dobre igre.

Hrvatska je odigrala kvalifikacije s tek jednom predstavom koja zaslužuje pohvale, a i ta pobjeda u Minsku trebala bi biti u normalnom opisu posla Top 10 reprezentacije. Sve ostalo bilo je za zaborav, bili su to nastupi nakon kojih smo se uvjeravali da je to zbog izostanaka, da smo na Wembleyju pokazali koliko smo moćni.

Sada je Wembley pokazao sve naše slabosti.

Prvo i osnovno, Hrvatska nema zamjene za Luku Modrića. Niko Kranjčar je čak odigrao dvije dobre utakmice na njegovoj poziciji, ali s obzirom da bi on ionako igrao, Modrića su zapravo mijenjali Rakitić i Pokrivač. Obojica – očajno.

Drugo i dugoročno važnije, Hrvatska ima ozbiljan problem na poziciji lijevog beka. Danijelu Pranjiću previše smo puta već tražili ispriku da to nije njegova prirodna pozicija; znak je to da je po njegovoj strani curilo u puno navrata i da je vrijeme za kraj tog eksperimenta. Priznao je to i Bilić uvrstivši Pokrivača na njegovu poziciju, ali – ni Pokrivač nije lijevi bek, što je Lennon zorno pokazao. Šteta je što priliku nije dobio jedini stvarni lijevi bek u reprezentaciji, Hrvoje Čale, koji je – na stranu nekadašnje neutemeljene kritike Dinamovih navijača – obrambeno superiorian svim ostalim rješenjima na toj poziciji.

Obrana u cjelini ne izgleda dobro, 12 primljenih golova to jasno pokazuje, a tako davnima čine se vremena kada smo redovito bili među reprezentacijama s najčvrćom obranom čiji su se primljeni golovi mogli nabrojati na prste jedne ruke.

Dva teška poraza od očito snažnije Engleske, dva remija s Ukrajinom (jednom uz solidnu, jednom uz slabu igru), jedan dobar nastup u Minsku, ali potom vrlo slab u Zagrebu s Bjelorusijom; to je hrvatski učinak u skupini 6, ako ne računamo oglede s ipak autsajderima Kazahstanom i Andorom. Slabo, preslabo za momčad iz svjetskog vrha, bez obzira na ozljede Kranjčara, Dudua i u posljednjoj utakmici Modrića.

Činjenica je da nas je reprezentacija razmazila, posebno u prvom Bilićevom mandatu, te da je Slaven u tom razdoblju zaslužio kredit koji je dugo trajao. Ni onda kada je materijala za kritiku bilo – kao primjerice nakon domaćeg ogleda s Ukrajinom i Jurić-eksperimentom – na Bilića se išlo u rukavicama, barem u ozbiljnim i realnim medijima.

Kredit se, međutim, polako istopio. Od Eura Hrvatska nije odigrala pravu utakmicu, a putem je bilo dosta slabih , pa i vrlo slabih nastupa (Bjelorusija doma, dva puta Engleska). Za to mora odgovarati i izbornik Bilić.

Ne treba se zavaravati, Engleska je jača od Hrvatske, to smo zaboravili nakon dvije pobjede u prošlim kvalifikacijama. Bilić za to nije kriv, s Modrićem ili bez njega, Bilić ima kvalitativno slabiji sastav od Capella, to govori svaka nogometna logika.

No, Hrvatska niti s jednim izbornikom i protiv niti jednog protivnika nije doživjela ovakva dva potopa kao Bilić protiv Engleske, a teško je reći da su Jozić, Barić i Kranjčar imali kvalitetnije sastave, štoviše. U organizaciji obrambene igre aktualni izbornik mogao bi naučiti dosta od svojih prethodnika.

Činjenica je da je dva puta Bilić mijenjao po dvojicu igrača već na poluvremenu, što će reći da je priznao pogrešku u izboru početnog sastava – protiv Ukrajine doma i na Wembleyju. Dokaz je to da je bilo grešaka i u njegovom radu, dokaz toga su na kraju krajeva i rezultati.

Za Wembley je, istina, bilo teško iskemijati pravi sastav, no izbornik je na kraju onaj koji promašuje ili pogađa, a u ovom slučaju Bilić je promašio. Pokrivač nije bio dobro rješenje, zamjena s Pranjićem nakon desetak minuta to je potvrdila, no tako se samo opet ušlo u novu pogrešku jer smo već toliko puta saznali da je Bayernov igrač krilo, a ne bek.

Ne može sve ovo promijeniti ono dobro – uvođenje mladih igrača, svojevrsni preporod nakon tmine koja je nastala nakon SP-a u Njemačkoj, već sada opjevane nastupe protiv Engleske u prvim kvalifikacijama, povratak napadačkoj igri i solidan nastup na Euru (briljantan protiv Njemačke). Stiglo je, međutim, vrijeme da se ukaže i na one loše.

Da nam Bjelorusija nije dva puta pomogla (u subotu promašajima, u srijedu remijem s Ukrajinom), JAR bi već bio prošlost, kao i Bilić. A ocjena njegovog ukupnog mandata teško bi mogla biti viša od ”trojke”, jer koliko god lijepih trenutaka i stvari bilo, ukupni učinak nije nezaboravan.

Ovako, Bilić i njegova Hrvatska još su u igri, a sudac će nam biti – Engleska. Engleska koju smo u prošlim kvalifikacijama gurnuli u provaliju usred Londona, i onda to proslavili pjesmom i (možda pretjeranim) navijanjem, u situaciji kada smo se već kvalificirali.

Sada su se oni kvalificirali i drže našu sudbinu u svojim rukama.

O njihovoj osvetoljubivosti ovisi i hoće li Bilić dobiti priliku u dodatnim kvalifikacijama ispraviti pogreške. Kojih je bilo više nego smo bili voljni priznati kroz ove kvalifikacije.