Treba li ostati ili otići?

Oko klasifikacije ovog rezultata u rubriku ”neuspjeh” slažu se svi, pa i sam izbornik. Bili smo među osam najboljih u Europi, konstantno smo u svjetskom Top 10, u ovim smo kvalifikacijama bili prvi nositelji, a nismo mogli bolje od trećeg mjesta. Naša reprezentacija vjerojatno nije tako dobra kako nam se činilo nakon pobjeda protiv Engleske i Njemačke, ali sigurno vrijedi barem dodatnih kvalifikacija. Ako je sam Bilić u niz navrata govorio kako možemo sa svakim (i u tom optimizmu ponekad sam sebi pilio granu stvarajući nerealna očekivanja), onda je shvatljivo da je neodlazak u JAR nacija prihvatila kao loš, vrlo loš rezultat.

Međutim, ne treba zaboraviti da su kvalifikacije malo i lutrija, da se zapravo sve svodi na četiri do šest utakmica u kojima vam nužno treba i malo sreće. Osim ako ste velesila poput Italije, Njemačke ili Španjolske, a čak i te najjače nogometne zemlje ponekada zapnu. Kao što se dogodilo Englezima prije dvije godine.

Hrvatska je često znala jahati tu sreću – 1997. nas je prvo spasio Schmeichel, pa potom kombinacija Bokšić-sreća-sudac. A bili smo treća reprezentacija svijeta! Dvije godine kasnije sreća je okrenula leđa u utakmici sa SR Jugoslavijom, ali smo do te situacije uopće došli samo zahvaljujući nevjerojatnom pogotoku Šukera debelo u sudačkoj nadoknadi. Fortuna je bila na našoj strani i u mininalnim pobjedama nad Belgijom, Bugarskom, Slovenijom i Švedskom, kada smo također osiguravali plasman ili dodatne kvalifikacije. Ne može se reći da je neka od tih pobjeda nezaslužena, ali su to utakmice koje su mogle završiti i s 0:0 ili 2:2. Onako kako su završili Bilićevi okršaji s Ukrajinom.

Upravo je ogled s Ukrajinom kod kuće onaj gdje je Bilić najviše griješio. Ne samo jer je promašio s prvim sastavom (što je i sam priznao zamjenama u poluvremenu), već i kasnijim vođenjem te utakmice (zašto je Kranjčar utakmicu prosjedio na klupi ako je već bio dovoljno spreman za klupu?), no najviše zbog pripreme te utakmice.

Naime, stručni stožer tu je utakmicu trebao pripremiti kao da je presudna, kao da nama igra samo pobjeda. Takvu atmosferu trebali su pumpati i mediji, Hrvatska je zaista tada zapravo igrala za SP! Tada je naslov packi bio ”pritajena utakmica generacije”, jer ona je to uistinu i bila, no dojam je da igrači toga nisu bili svjesni. Hrvatska je išla na pobjedu, ali nije na nju jurišala, kao što je bio slučaj s Grčkom u Solunu, Belgijom dva puta u Zagrebu, Bugarskom kod kuće pod Barićem. Bile su to utakmice koje smo morali dobiti, kao što je bila i ova s Ukrajinom; tko nije tako mislio ili je loš matematičar ili nepopravljivi (i nerealni) optimist koji je vjerovao u novu pobjedu na Wembleyju.

Bilo je putem i još nekih dvojbenih odluka, kako u izboru igrača, tako i taktičkim postavkama, no – nema li takvih svaki izbornik? Kada jedna ideja uspije (a Bilić je takvih imao mnogo) onda je izbornik genijalac, kada ne uspije onda je Pedro. Primjerice, poziv Rapaiću pokazao se pametnim na početku prvih kvalifikacija, poziv Juriću i ne baš.

Osim onoga na što može utjecati (izbor igrača i taktike) Biliću na ruku nije išlo ni ono na što ne može. Ozljede stožernih igrača, Eduarda, Modrića i Kranjčara, uvelike su promijenile identitet momčadi u utakmicama gdje ih nismo imali. I bez obzira što će netko odmahnuti rukom na to kao ”obično opravdanje”, činjenica je da mi nemamo ni približno igrače takve kvalitete na klupi ili skrivene u nekom drugom klubu. Inače bi igrali u Arsenalu ili Tottenhamu.

Nezgodan je svakako bio i raspored kvalifikacija. Iako nitko u kvalifikacijama ne može dobiti sve što želi, raspored je izgledao tako kao da hrvatska delegacija u njegovom slaganju uopće nije sudjelovala. Što smo mi uopće htjeli dobiti? Puno je nelogičnosti, a najveća pogreška svakako utakmica s Ukrajinom u lipnju. Hrvatska je tradicionalno uspijevala izboriti utakmicu s najjačim ili drugim najjačim protivnikom kod kuće u zadnjem kolu, kada svi znaju što im treba; tada smo najjači, tada smo upisivali najvažnije pobjede.

Istine svakako ima i u tezi da je Bilić otišao predaleko u prijateljskom pristupu prema igračima, no ipak ne u takvoj mjeri koliko se sada to izvlači na površinu.

I kada pod sve to podvučemo crtu, rezultat je nemilorsrdan – Hrvatska bez SP-a. I dovoljno razloga da Bilić bude izložen (opravdanoj) kritici.

Međutim, nemojmo se zaletavati. Reći da je ”arena okrenula palac prema dolje” apsolutno je promašeno. Arena još uvijek voli i želi Bilića, to će vam pokazati svaka anketa, pa i razgovor s prijateljima. Palac prema dolje okrenuo je dio medija, koji od takvih malicioznih tekstova žive, no Hrvatska želi Bilića. Posebno kada razmotrimo potencijalne kandidate za prestižnu klupu.

U prilog težnji za ostankom Bilića govori mnogo toga, ali ništa više od povjerenja koje uživa kod igrača. Može netko prigovoriti da je to i problem, da je razlog tomu prelabava disciplina koja im omogućuje što žele. No, kada, primjerice, jedan Luka Modrić, javno izrazi želju da Slaven ostane doživotni izbornik, onda to ima težinu. Tko imalo zna Luku, zna da nije tip koji bi to rekao jer želi zadržati izbornika kod ”kojeg se može raditi što se želi”, već momak koji je to rekao jer izuzetno cijeni Bilićev rad, njegovo znanje, inteligenciju. Bilić takvo i slično povjerenje uživa i kod svih ostalih igrača koji će u narednim ciklusima biti temelj reprezentacije – Eduarda, Kranjčara, Srne, Ćorluke. A to vrijedi tisuću puta više od povjerenja koje Bilić uživa u Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji ili na Sportnetu.

Kako i ne bi uživao povjerenje, kada im je on i dao šansu. Jasno da bi danas svatko igrao s tim momcima, no kada je Bilić započeo, nismo imali ništa. Kao nikada do tada, nogometna nacija upala je u depresiju nakon SP-a u Njemačkoj, a Bilić je nizom hrabrih i vizionarskih odluka upalio svjetlo. Ovo nije dodvoravanje Biliću, ovo je nešto oko čega su se prije godinu dana slagali svi. I natjecali u komplimentiranju ”najboljem mladom treneru u Europi”.

Bilić u tom razdoblju nije postao druga osoba, i dalje ga krase iste vrline kao i tada, iako je možda putem pokupio i koju manu kakve donose dobri rezultati i tepanja medija i javnosti. Nemoguće je da je taj ”omiljeni Hrvat” u par utakmica postao ”bezveznjak koji je imao sreće” i kojeg sad treba šutnuti niz stepenice.

Slaven je stvorio ovu reprezentaciju, reprezentaciju od koje mi danas očekujemo puno bolje rezultate nego što je 3. mjesto u kvalifikacijama. No, neposredno prije Slavena nismo se ni usudili imati takve ambicije, niti smo znali da bismo mogli imati itekako dobru reprezentaciju.

Zato je on zaslužio s ovom ekipom još jednu šansu, pa da vidimo jesu li bliže stvarnosti bile prošle ili ove kvalifikacije. Igrači mu vjeruju, zašto ne bismo i mi?

”Incident” u Rovinju napuhan je uvelike i zbog pobjede Ukrajine protiv Engleske, a razne ”incidente” imali su svi prijašnji izbornici, ne samo naši, već svi mogući. I zato od toga ne treba raditi veliku ”halabuku”, a od igrača bi bilo najpametnije da se time previše ni ne opterećuju, kao što je rekao Niko Kranjčar – znamo u kakvoj zemlji živimo. Baš zbog toga i oni bi morali biti pametniji, pa svoje ”veselice” bolje sakriti od javnosti – naravno da ne izgleda i nije dobro ako poneke igrače suigrači moraju na ramenima nositi nakon ”neopasnog izlaska”.

Bilić je u niz navrata rekao da mu je ovo zadnji mandat, da je sve ”više od četiri godine previše”. Teško je reći što ga je ponukalo da promijeni takvo razmišljanje, no što god bilo – bolje je da prizna da se zaletio, nego da zbog ponosa propusti prigodu s ovom reprezentacijom napraviti bolji rezultat od ovoga kojeg je upravo postigao.

Uostalom, zamislite da su se Bilićevi mandati obrnuto odigrali – da je prvo nakon Njemačke odigrao ovakve, prosječne kvalifikacije, koje mu ne bismo previše zamjerili s obzirom na situaciju, a potom prema JAR-u otplovio na impresivan način kako je učinio u kvalifikacijama za EURO – zar se ne bismo sada nogama i rukama trgali da ga osiguramo za još jedan ciklus?

Naravno da je bitan i trend, koji je u Bilićevom slučaju prema dolje, no Bilić je isti izbornik za kojeg smo tvrdili da je najbolji kojeg smo imali. Ako je sposoban učiti iz pogrešaka – a suviše je inteligentan da bi to propustio - onda će u narednim kvalifikacijama biti još bolji.

Bilić je, da zaključim, dovoljno zadužio ovu reprezentaciju da dobije još jednu prigodu, da Modrića, Eduarda i društvo povede prema Ukrajini i Poljskoj. Uz malo više sreće s s ozljedama, vjerujem da ćemo do tamo i dogurati, pa će ovi koji danas bacaju kamenje ponovno bacati lovorike...