Sve zapaliti, pa opet sagraditi

Zar nije smiješno napisati da je Mamićeva vizija pala? Na čemu je pala? Na porazu od amsterdamskog Ajaxa? Onog istog Ajaxa koji je među pet najuspješnijih klubova u Europi? Danas to nije Ajax iz 1995., ali jedan njegov igrač vrijedi više nego cijela momčad Dinama. Zar je vizija Osijeka pala na tome što je izgubio od Dinama? Postavlja li itko na taj način stvari? Otkud nam uopće ideja da je sada poraz od Ajaxa nešto strašno? Zato jer smo ih dva puta dobili? Pa i Rubin ima četiri boda protiv Barcelone, ali budite sigurni da kada idući puta budu igrali neće misliti da su favoriti. A Rubin je za Barcelonu isto što i Dinamo za Ajax - patuljak.

Mamić kao glavni operativac i Mirko Barišić kao predsjednik kluba imali su sada već dovoljno vremena da ostvare svoju viziju. Što su u tom razdoblju učinili?

Stvorili su do sada neviđenu dominaciju jednog kluba unutar HNL-a. Rezultatski i organizacijski, očito i igrački, Dinamo je unazad četiri godine toliko iznad Hajduka, Rijeke, Osijeka i ostalih HNL klubova da je HNL postao samo sporedni poligon gdje se naslovi uzimaju zdravo za gotovo i praktički nikoga ne zanimaju, jer to bi, po dobro poznatom hrvatskom načelu, mogao svatko. Iako primjeri iz cijele Europe govore suprotno. Stvoriti toliko dominantnu momčad mada je praktički svake godine poprilično mijenjate može se samo uz vrlo dobru sportsku viziju i, jasno, financijsko zaleđe.

Mamić je pobjedu izvojevao i na tom terenu, pobijedio je dugove, potom je sjajno naplatio dobar rad omladinske škole (zahvaljujući sigurno i dašku sreće da dobije talente poput Luke Modrića), "provukao" mu se tek Niko Kranjčar na kojem je, realno, morao zaraditi više. No Dinamo je zahvaljujući dobrom poslovanju i danas u vrijeme recesije stabilna "firma", redovito isplaćuje plaće brojnim zaposlenima, kreira projekte u omladinskoj školi, kupuje na razini puno višoj od one ostatka HNL-a. Ne i Europe, mada u Hrvatskoj iz neobjašnjivog razloga mislimo da ako kupimo Moralesa za dva milijuna eura on treba igrati poput Modrića za kojeg je netko drugi platio deset puta više.

Vodstvo kluba osiguralo je dakle financijsku stabilnost i rezultate koji su usporedivi tek s razdobljem s kraja devedesetih. Dinamo tada nije bio tako dominantan u HNL-u, ali je igrao dva puta Ligu prvaka, no tadašnji Dinamo nije se financirao na tržišnim principama kao današnji. Klub je organizacijski ustrojen na visokoj razini, to će potvrditi i igrači i "mali ljudi" unutar kluba koji će vam uvijek potvrditi - za Mamića bi i mali prst dali. To, što god mislili o Mamiću, puno govori, jer o njemu znaju više nego vi ili ja.

To su sve činjenice, a ne dodvoravanje Mamiću kojeg u životu nisam upoznao.

Međutim, stvaranje velikog Dinama je i više od rezultata na terenu i u blagajni. U tomu, pak, sadašnje vodstvo nije uspjelo, uz Dinamo se neovisno o rezultatima vežu gotovo isključivo negativne konotacije.

Tri su velika problema koje sadašnje vodstvo nije uspjelo riješiti, uvelike zbog toga što na njih nema veliki utjecaj - stadion, huligani i mediji. Što se prve dvije teme tiče, sve je već napisano - Dinamo i Mamić vapili su u niz navrata da država/grad riješe te probleme, ali tek se u borbi s huliganima nešto pomaklo s mrtve točke. Nažalost, ne dovoljno da huligani klub ne koštaju drakonskih kazni, po novome i bodova pošteno zarađenih na travnjaku.

Medijima gladnima senzacija i negativnosti Dinamo je postao omiljena zanimacija, i samo zbog toga je svake jeseni daleko najuspješniji nogometni klub u zemlji prikazan kao najveći neuspjeh. Te pala je vizija, te troši se novac, a rezultata nema, te se smjenjuju treneri čim se zareda s pet loših utakmica, te stranci ništa ne valjaju, te ovo, te ono. A Dinamo prvi s 11 bodova prednosti ispred Hajduka, igra Europsku ligu kojoj drugi ne mogu primirisati. No hvaliti već viđeno je dosadno, prodaje se samo crna tinta.

Zašto niti jedan trener ne može dobiti malo vremena, da to ne bude samo fraza, već da bude stvarnost? Ako nitko iz kluba nije sugerirao da se Jurčiću sada radi o glavi, čemu sada tehniciranje s već prožvakanim imenima koja će na zimu "sigurno zamijeniti Krunu"? I to neposredno prije utakmice s Ajaxom, jedne od onih koje bismo trebali čekati s guštom, jer za njih Dinamo igra cijelu sezonu HNL! Zašto uvijek pozivamo na primjer Alexa Fergusona koji pet godina (godina, ne tjedana) nije ništa osvojio s Manchester Unitedom da bi danas bio najuspješniji trener svih vremena, a onda bi odmah niz stepenice gurnuli Jurčića jer je, zamislite, Dinamo pet utakmica bez pobjede i jer igra loše. Pet utakmica! U puno (puno puno puno) većim klubovima od Dinama trenerov "rok trajanja" dulji je nego u Dinamu, nije li to paradoksalno i žalosno? Da na temelju tri loše kolumne netko sudi o novinarima, više ih ne bismo uopće imali.

Jedan od problema je to što se u nogomet svi "razumiju", od navijača do novinara, pa smatraju da bolje od Jurčića znaju kako bi Dinamo trebao igrati. Uostalom, on je uvijek bio "limitiran igrač"; nisam siguran da je netko od kritičara, koje su sigurno neka ozljeda ili zločesti trener spriječili da ostvare veliku karijeru, bio 3. na svijetu. S time da je "limitirani igrač" dao važan doprinos tom uspjehu. Prije će biti da su kritičari ti koji su limitirani.

Da se razumijemo, od početka Jurčićevog mandata nisam skrivao da njegov nogomet nije onaj koji osobno preferiram; nije mi drag ni njegov način vođenja momčadi tijekom utakmice, smeta i ponekada predefanzivan ili čak bahati stav prema novinarima na konferencijama za novinare. Ali svaki, baš svaki trener zaslužuje pravu šansu, a prava šansa mjeri se godinama, ne tjednima. Jurčić pokazuje odlučnost, borbenost i vjeru, a dok god to pokazuje i njegova momčad - a takve izjave plasiraju igrači - Jurčić bi trebao biti siguran.

Analize su površne, javnosti se plasiraju najjednostavnije i najefektnije forme, pa je sada, primjerice, najzanimljivije vidjeti kako je Sivonjić "još jednom promašio nemoguće". Iako je recimo Suarez također fulao par zicera, iako su zicere promašivali i Šuker i Messsi i Van Nistelrooy. To je površnost, to je senzacionalizam, to je neodgovorno novinarstvo.

No, Mamić na to ne može utjecati. Bitku s medijima pokušao je voditi, ali neće je nikada dobiti i jedan je od razloga zašto se treba povući.

Vrijeme je, jednostavno, da s Dinamom pokuša uspjeti netko drugi. Ono što bi za Dinamo bio pravi uspjeh jest da se na jedan lijepi, manji stadion od 20-ak tisuća mjesta, svake nedjelje uputi isto toliko gledatelja, klinaca, tata, djedova, cura i dečki, koji bi pogledali jednu nogometnu utakmicu u miru, veselili se postignutim, a ljutili zbog primljenih pogodaka i onda otišli kući. Bez konotacija povijesnih utakmica i sudbonosnih okršaja i potrebe da se mijenja trener zato jer je taj dan Ilija Sivonjić fulao zicer.

Mamić to neće moći ostvariti, previše je zle krvi između njega i javnosti, onih koji vole Dinamo. S potpunim pravom, ljubitelji Dinama zamjeraju mu neispunjena obećanja, laži, sramotne javne nastupe, nedostatak manira primjerenih čelniku kluba koji bi želio biti gospodski. Previše psovki, napada, nastupa koji bi valjda trebali biti smiješni, a zapravo su žalosni.

Jer, kao da mu nije dovoljno što njegovu sportsku viziju ismijavaju i kada treba i još češće kada ne treba, Mamić godinama nudi brojne razloge zašto da ne volite Dinamo i zašto da ne idete na utakmicu.

Kad sve zbrojimo, nije bitno jesu li teži minusi ili plusevi. Ako ste režiser predstave koju nitko ne gleda, a koju kritičari uglavnom pljuju, niste uspjeli. Neovisno o tomu je li predstava možda sasvim ok s obzirom na uvjete, i neovisno o tomu da li se kritičari možda uopće ne razumiju u ono što kritiziraju.

Dinamova jedina nada da skrene u neku pozitivnu ulicu (a to pravi navijači žele više od ičega) jest da zapušu novi vjetrovi. Novi vladar, netko s vizijom kako od Dinama zaista stvoriti i uspješan, ali i gospodski klub, netko tko bi svojim javnim i privatnim nastupima donio optimizam i promjene u mentalitetu. Netko tko bi stvorio klub za koji biste bili ponosni da navijate i netko tko bi stvorio klub čiji bi igrači cijenili medije i javnost, a ne prolazili pored novinara kao pored turskog groblja. Sve je to ogledalo vodstva. Ako voli Dinamo koliko tvrdi, Mamić bi to trebao prepoznati i u Dinamu uživati s tribina.

Da li je ta osoba Zvonimir Boban recimo? Možda. Možda je Velimir Zajec. Možda je netko treći, četvrti, peti.

Tko god bio, ne bi mu bilo lako. Javnost je sada naviknuta na rezultatske uspjehe i ciljeve koje je Mamićeva vladavina donijela, a nije ih tako lako ostvariti kako se čini. I javnost i mediji trebaju biti spremni da bi eventualnim promjenama također trebalo vremena, i da novi lider ne bi već iduće sezone igrao Ligu prvaka i to po mogućnosti s 11 Zagrepčana mlađih od 20 godina, uz predivan, atraktivan nogomet i efikasnost od pet golova po utakmici.

A kao što dobro znamo, strpljenje kod nas nije česta vrlina...