"Filmska" Cibona zaslužuje više gledatelja

Najlakše je osuditi i reći – što ću ih gledati kada su lošiji nego lani, kada nema Andersona, kada u utakmicama padne stotinjak koševa – ukupno. Čemu potrošiti 50-ak kuna kada svaki drugi napad gledamo akciju koju playmaker pokazuje stistnutom šakom, a zapravo je kodno ime za akciju ”svi se razmaknite i dajte Marku Tomasu da igra 1 na 5”. Čemu doći kada Cibona ne može u bilo kojoj četvrtini bilo kojem protivniku zabiti 20 poena i kada je lako moguće da izgubi od bilo koga u Euroligi.

E pa iznenadili biste se, ali postoje jako dobri razlozi zašto doći i bodriti baš ovu Cibonu. Radi se, naime, o momčadi koja za sada slijedi neki ”holivudski” scenarij!

Pogledajmo, primjerice, likove. Radi se o momcima koje bogatiji klubovi ili ne žele uopće ili više nisu htjeli, jer nisu dovoljno dobri za kriterije jednog Real Madrida. Bilo bi filmski, zar ne, da se Tomas ili Bogdanović osvete Realu vodeći Cibonu dalje nego što će doći madridski klub? Jest da film malo vuče na znanstvenu fantastiku, ali nije potpuno nerealan. Ili da recimo Andrić svim kritičarima začepi usta razvijajući se u igrača kakvog smo na trenutke gledali protiv Žalgirisa.

Tu su i dva Amerikanca koji su pod Toranj došli jer ih valjda drugdje nisu htjeli, barem tako za sada igraju. Tu su i domaći dečki, kakve publika godinama zaziva, a koji zbog situacije na tržištu dobivaju puno više šanse nego što bi inače kod Perasovića dobili.

Kad sve zbrojite, imate sastav limitirane kvalitete (u euroligaškom kontekstu), a kako od toga napraviti zanimljiv film? Igranjem na emocije. A to je ono čega ovoj Ciboni ne nedostaje – srca, želje, hrabrosti. Svega onoga što gledatelji, barem je tako u teoriji, žele vidjeti od svoje momčadi. Cibona, bez lažne demagogije, ostavlja srce na terenu u svakoj utakmici. Očito je iz svake obrambene sekvence da je Perasović, kada je već zaključio da ”Anderson kvalitete” nema na Ciboni dostupnom tržištu, odlučio skupiti momke koji mogu, znaju i žele igrati obranu i koji će povjerovati u njegovu viziju da se obranom može daleko dogurati.

Košarka je divan sport, ali oni koji je zaista poznaju znat će da ljepota ne leži samo u dodavanjima iza leđa i zakucavanjima. Košarka je lijepa zato jer treneri kroz želju, htijenje, srce i taktiku mogu učiniti da je momčad puno više nego što je zbroj njenih dijelova. Ova Cibona je upravo primjer toga, momčad čiji će rezultati i igre biti iznad onoga što kaže papir. Zato jer igrači ne igraju samo za ček (štoviše, Cibonini uopće ne igraju za to izgleda), već za grb na dresu, za grad, ili ako niste ljubitelj patetike, zato što su takvi ljudi i tako su u košarci uspjeli. Ne nužno najtalentiraniji, ali najradišniji da.

U našem ”filmu o Ciboni” ima i dodatnih zanimljivih zapleta zbog kojih bi vam momčad mogla postati još draža. Financijska kriza koja trese jedan od najvećih europskih klubova nije tek prolazna tema već itekako ozbiljan problem. ”Junaci” našeg filma plaće ne dobivaju mjesecima, pa iako ”običnom čovjeku” dođe da kaže ”pa neću sada plakati zbog njih kada zarađuju stotine tisuća eura”, u profesionalnom sportu nije lako ostati hladan na to i na parketu davati sve od sebe. Cibosi čine upravo to od početka sezona, pokazuju veliku strpljivost prema Upravi, a Perasoviću poštenim pristupom omogućuju da na treninzima normalno radi svoj posao, bez toga da se brine da netko ne daje sto posto jer mu na računu mjesecima nema nikakvih aktivnosti. Neovisno o iznosu, nitko se baš ne voli ubijati od posla ako poslodavac to ne plaća.

Momčad koju su svi otpisali. Dečki koje drugi nisu htjeli i trener koji je u njih vjerovao. Momčad limitirane kvalitete, ali velikog srca. Momci koji igraju 100 posto bez obzira na nesposobnost vodeće garniture. I 5.000 glasnih navijača koji vode momčad do pobjeda. Kevin Spacey kao Velimir Perasović u filmu ”Momčad koja je to htjela više od drugih”! U svim kinima!

Zvuči patetično i glupo – s razlogom neki drugi ljudi rade reklame za filmove – ali ova Cibona je zabavna. Čak i u napadu, gdje je svaki koš veliki uspjeh.

Zbog svega toga šteta je što je na utakmici sa Žalgirisom Dom Dražena Petrovića bio tek dopola pun, uz uglavnom komornu atmosferu na tribinama. Da, marketing Cibone radi očajan posao (što trenutno ne treba osuđivati s obzirom da u klubu ne plaćaju ni radnu zajednicu), ali Cibona je institucija Zagreba, a momčad je sve ono što želimo – puna mladih koji daju sve od sebe, s domaćim talentima koji dobivaju puno prilika, s igračima koji svoj ugovor odrađuju i više nego pošteno te u svakoj utakmici ostavljaju srce na rukavu. I takvom igrom – pobjeđuju! Zaboravite Montepaschi i Barcelonu, to je drugi svijet trenutno, ali Cibona u NLB ligi gura bolje nego ikad, a protiv Žalgirisa je pokazala da neće s bijelom zastavom mahati dok drugi vode bitku za Top 16.

Teško je pobjeći od Medveščaka kada trenutno pričamo o zagrebačkoj publici, no uz dužno poštovanje Medvjedima koji rade sjajan show, Cibona može i treba imati potporu kakvu ima hokejski klub, barem na euroligaškim susretima. Hrpa Kanađana koji igraju mnogima još uvijek egzotični sport u praktički austrijskoj ligi ili desetak domaćih momaka koji igraju košarku na pravi način u najjačem europskom natjecanju protiv najvećih europskih klubova?

Izbor bi trebao biti lagan, zar ne? Ili je košarka zaista spala na tako niske grane?

Na vama je da pokažete. Možda će ovo izgledati kao propagandni tekst, ali eto, kada već na tome ne radi Cibona, mora netko. Stvar je u tome da košaršaška publika (a ima je u Zagrebu) propušta jednu momčad za koju se baš isplati navijati. I koju se isplati doći gledati.

Vjerovali ili ne.