Nema isprike za opravdanja

Šteta je što iz najmoćnije zemlje svijeta uvozimo uglavnom ono loše, primjerice fast food, reality showove ili praćenje slavnih ljudi koji ni po čemu nisu posebni, umjesto stvari koje su SAD i učinile vodećom svjetskom silom. Takvih stvari za pohvalu i uzor ima više nego dovoljno, a jedna od njih je pošten pristup sportu, u kojem sportaši, treneri i vodstva kluba ne traže isprike i opravdanja na krivim mjestima.

Neću, dakako, tvrditi da u Hrvatskoj opravdanja traže svi i uvijek, a vani nitko i nikada, jer to ne bi bila istina. Međutim, nakon nekoliko stotina press konferencija dobijete jako dobar osjećaj kako netom odigrane utakmice vidi dobar dio hrvatskih sportskih djelatnika, a kako netko manje opterećen "povijesnim dimenzijama" utakmice 2. pretkola Europske lige.

Simptomatično je da sam, tražeći materijale za ovaj tekst, u Sportnetvoj arhivi naišao na dva teksta koja su stajala jedan do drugoga, a naslovi su bili sljedeći:
1. Ancelotti: "Wigan je zaslužio pobjedu"
2. Reja: "Isključenju je prethodio prekršaj na Skoki"

Čovjek koji je dva puta bio prvak Europe priznao je da je Wigan bio bolji od njegove skupocjene momčadi, dvojbeni jedanaesterac nije želio komentirati jer "sudac je bolje vidio od njega", dok je Hajdukov trener brzo pokupio hrvatske navike tražeći razloge za neuspjeh u ljudima u crnom.

To su mogle biti slučajnosti, ali evo dva primjera koja zorno ocrtavaju tu razliku o kojoj pišem:

Primjer 1, Krunoslav Jurčić nakon poraza od Ajaxa od 2:0 u svom uvodnom komentaru utakmice rekao je tek: "Izgubili smo od Ajaxa 2:0". Kada sam ga upitao zašto, procijedio je tek: "Morali smo izgubiti." Na daljnje inzistiranje novinara, Jurčić je svalio krivnju na suca i Uefu, poslavši svojim igračima poruku da su "morali izgubiti jer je tako netko drugi htio", a ne zato jer se protivnički igrači ne smiju udarati laktom, i zato jer se za dva žuta kartona mora van, i zato jer nisu stvorili niti jednu šansu za pogodak i zato jer je jednostavno Ajax bolja momčad.

Primjer 2, Enio Sacilotto, donedavni trener Medveščaka, na novinarsko inzistiranje kako su suci oštetili Medveščak protiv Graza (što realno i jesu) odgovorio je ovako: "Suci imaju najteži posao od svih nas, igra je izrazito brza i teško im je sve vidjeti. Uostalom, koliko ja znam, suci ne postižu golove."

Ovo su dva primjera koja su mi ostala u sjećanju, a nemojte se pozivati na (ne)važnost tih utakmica. Isti Jurčićev modus operandi koristi većina HNL trenera i nakon najnevažnijih utakimica sezone, isto kao što politiku "nema isprike" koriste najbolji američki treneri i sportaši na najvišim razinama.

Sjetite se samo koliko puta ste čuli hrvatskog trenera kako svoje izlaganje započinje s poznatom "ne volim pričati o sucima, ALI...". A kao kontra primjer stoji, recimo, Gregg Popovich, trener San Antonio Spursa, koji je oličenje takvog "no excuces" pristupa.

Primjerice, u krucijalno važnoj utakmici protiv najvećih rivala, LA Lakersa, Brent Barry očigledno je fauliran dvije sekunde prije kraja pri pokušaju trice koja bi Spursima donijela produžetak Suci se nisu oglasili, a Popovich nakon utakmice nije u tomu tražio opravdanje: "Da sam ja sudio, ne bih svirao prekršaj." Slično je bilo i kada avion Spursa nije mogao poletjeti, pa su dvometraši cijelu večer proveli u zrakoplovu, dok su se Lakersi odmarali uoči sutrašnje utakmice; iako je njegova momčad evidentno pala sa snagom u završnici tog susreta, Popovich se nije htio vraćati na nezgodu s avionom, a razloge poraza tražio je u igri i pogreškama svoje momčadi. Popovich i Spursi su, inače, vlasnici četiri NBA prstena u posljednjih deset sezona.

Usporedimo, nadalje, Bilićeve žalopojke za ozlijeđenim igračima u ovim kvalifikacijama, spominjanje stativa i nesreća, s Popovichevom izjavom tijekom jedne play-off serije u kojoj se njegova momčad borila s nizom ozljeda i temperatura: "Dobro smo. Nema ozljeda, nema problema, osim ova dva poraza. Nema nikakvih isprika."

Isprike i opravdanja u hrvatskom sportu kao temu jedne kolumne zapisao sam još tijekom pekinških OI, kada mi je prijatelj Vedran poslao poruku sljedećeg sadržaja:
"Zašto uvijek kad ne pobijedimo imamo neke glupe izgovore, a nitko ne veli - danas su jednostavno bili bolji...Draganji se 'nije poklopilo', što god to znači, Jovanovićki su sve drogirane, Šivoliju su pokrali suci... Kada sam danas čuo Popovića i Nicevića kako smo loše ušli protiv Argentine i kak nas nije išla trica - skoro sam pop... Pa razvalili su nas jer su bolji! Kad izgubimo od Francuske (opet!!!) svi su krivi osim fakat dobre Francuske. Kad dobijemo jedan razlike onda smo mi psihički moćni, a kad izgubimo jedan razlike onda je sudac mogao svirati drugačije. Zašto Francuzi ne mogu imati psihološku moć? To nije sportski."

I zaista nije sportski, ali što je još važnije, šalje lošu poruku mladim sportašima i budućim sportskim djelatnicima.

Traženje isprika umjesto preuzimanja odgovornosti za svoj nastup, igre, poteze, akcije ili neuspjehe je obilježje ljudi koji nisu uspješni. Iako Hrvatska, još jednom, nije dobar primjer za takvu konstataciju, jer da bi srušili tu tezu ne morate ići dalje od politike u kojoj je riječ odgovornost jedna od najkorištenijih, a ujedno i jedna od onih koje se najmanje prakticiraju. I gdje (ne)odgovornost i (ne)uspjeh nisu logično povezani.

Puno se bolja poruka mladim sportašima i javnosti šalje pozitivnim razmišljanjem, stvaranjem temelja da neki neuspješan rezultat bude motivacija i poticaj za buduće uspjehe. Da na jednom porazu od Francuske naučimo, pa ih iduća puta dobijemo, a ne da koristimo iste fraze o umoru igrača, sucima i upravi vodovoda.

U Hrvatskoj se već mogu pronaći primjeri takvog, pozitivnog i sportskog, razmišljanja, najčešće kod mlade garde trenera koji su dobar dio karijere igrali vani. Može se pronaći i kod spomenutih Bilića i Jurčića, svakako kod Zvonimira Solde. Primjerice, od Velimira Perasovića uvijek ćete čuti čestitku protivniku, objašnjenje neuspjeha i bježanje od bilo kakvih isprika u sudačkim odlukama ili ozljedama. "Barcelona je bila bolja, kvalitetnija, igrala je onako kako mi želimo igrati." To je stav s kojim će Cibonini igrači puno više napredovati nego da je Peras za poraz okrivio jednu sudačku odluku.

A mogao je. I mnogi bi na njegovom mjestu to učinili.