Dinamo završio s upitnicima

Robert Kovač upotrijebio je nakon poraza od ni po čemu posebnih Rumunja riječ "klasika". Pa se o samoj utakmici nema što posebno reći, iako bi trebalo. Naime, poraz od Timisoare možda je i najteže opravdati, to je utakmica koju je Dinamo ili morao dobiti, ili barem protivnika zaista nadigrati. Dinamo nije učinio ni jedno ni drugo, u utakmici u kojoj je "jurišao" na pobjedu zapeo je u čvrstom rumunjskom bloku, stvorio tek nekoliko šansi (premda će Jurčić tvrditi da je taj broj šansi ogroman), nije pokazao da ima domaću igru za otključati takve zatvorene protivnike. A i još jednom je pokazao da nema obranu (uključujući vezne igrače) koja može koncentrirano odigrati cijelu utakmicu.

No, riječ klasika može se upotrijebiti za cijelu Dinamovu jesen, nismo vidjeli ništa što već nismo proteklih godina. Osim što je Dinamo nekako uspio izbjeći smjenu trenera, što je, pretpostavljam, za svaku pohvalu.

No, sve ostalo, od početka do kraja, bila je replika protekle dvije sezone. Kritike prvih nastupa u pretkolima (Pjunik), pa euforične i bombastične najave važnih pretkola (Red Bull), pa nes(p)retno ispadanje, pa nove, najčešće neutemeljene kritike i proklinjanje sreće, pa podcjenjivanje suparnika (Red Bull je Europsku ligu okončao sa stopostotnim učinkom), pa malo veselja zbog prolaska u Europsku ligu, pa problemi s navijačima, pa razočaravajući porazi kod kuće, pa neočekivano solidni nastup koji kritičarima privremeno pokvari strategiju, pa dizanje nade u prolazak, pa onda utakmica desetljeća i na kraju znak STOP prije Božića. I, jasno, paralelno gaženje protivnika u HNL-u, s nekom minimalnom krizom zbog koje mediji uspiju zaljuljati stolicu aktualnom treneru.

Ne možete reći da sve to već niste vidjeli.

Na kraju još jedne takve "gore-dolje" polusezone nije lako ocijeniti njenu uspješnost, niti zaključiti da li je Dinamo napredovao, stagnirao ili nazadovao. Evo i nekoliko pitanja koja su se putem izrodila...

Je li Jurčić pravo rješenje?

Može li netko dati definitivni odgovor po tom pitanju? Teško. Ono zbog čega je doveden, a čelnici su rekli da je to "igra koja garantira ostvarivanje europskih ambicija" Jurčić je tek djelomično ostvario. Da, u odnosu na proteklu sezonu Dinamo je efikasniji u domaćem prvenstvu, u nekim utakmicama organiziraniji u europskim nego što je bio prije. Njegova momčad je u pojedinim utakmicama izgledala kako trener priželjkuje, čvrsto, organizirano, ponekada i opasno, ali je putem bilo i susreta koje bi Jurčić najradije zaboravio. Kada je zaigrao s "mudima", kao u Salzburgu, vratilo mu se pozitivnim rezultatima, kada je zaigrao "na sigurno", obilo mu se o glavu.

Putem je među novinarima stigao stvoriti dosta oponenata ponekad bahatim i podcjenjivačkim nastupom, a najmanje mi se sviđa sugeriranje velikih Uefinih urota protiv Dinama, nimalo suptilno traženje opravdanja u sucima i "zločestim ljudima" iz krovne europske nogometne organizacije. Za nulu protiv Timisoare najmanje su krivi sudac i UEFA, već Jurčićeva momčad koja protiv nezainteresiranog, nemotiviranog i neiskusnog protivnika nije znala pobijediti.

No, neovisno o upitniku pored njegovog imena koji stoji u glavama mnogih modrih drukera, Jurčić je preživio jesen i sada je na njemu da to iskoristi, da pokaže kako vapaj koji trubimo godinama - da nekom treneru treba dati dugoročnu šansu - nije bio glup. Jurčić će uskoro s Dinamom proslaviti prvu godinu "veze", i s pravom se od Modrih može i treba očekivati lepršavi i dominantni nogomet u HNL proljeću. O europskoj kvaliteti Dinamovih igrača može se raspravljati, no neosporno je da su u HNL-u oni creme de la creme i da se Dinamo, posebno s obzirom na Hajdukov zaostatak, mora prošetati do naslova, neopterećen europskim izazovima. I tada ćemo dobiti makar dio odgovora na to da li je Krunoslav Jurčić trener koji iz dane momčadi može izvući maksimum.

Zašto je Dinamo slab kod kuće?

To je pitanje koje muči svakog navijača Modrih, posebno ako uzmemo u obzir moć koju na Maksimiru pokazuje reprezentacija ili koju je pokazivao Dinamo (Croatia) na kraju devedesetih. Igranje bez publike nije neko objašnjenje, jer Dinamo ni s publikom ni bez nje kod kuće nije neka opasna, goropadna momčad koje se protivnik pribojava. I ove sezone Dinamo je puno bolje rezultate postizao na gostovanjima (osim protiv Heartsa), što je samo nastavak trenda koji traje već dugo.

O toj temi sam već pisao, ali je i dalje tema od koje u klubu ne mogu pobjeći U HNL-u je Maksimir neosvojiv, zašto u Europi nije? Jurčić mora pronaći igru uz koju će postati, jer samo s velikom prednosti domaćeg terena Dinamo može postizati rezultate koje želi.

Što je s politikom sporazumnih raskida ugovora?

Zaista se ne može zdravom logikom objasniti to što Dinamo radi s najskupljim igračima. U sporazumnim raskidima ugovora na "obostrano zadovoljstvo" jedna od te dvije strane nikako ne može biti NK Dinamo, već netko tko od toga ima direktne (financijske?) koristi. Naime, ako će, primjerice, Papadopoulos ili Cufre već par dana nakon raskida s Dinamom pronaći drugi klub, onda nema nikakvog smisla da Dinamo prije toga njima isplati dobar dio teških ugovora. Ne mora ih prodati za milijun eura, ali neka ih proda za pet eura, samo da ne mora iz svoje blagajne momcima iskeširati veliku lovu. Koji klub posluje na takav način? Kako to može biti u Dinamovom interesu?

A to je sve prije nego što uopće uđemo u pitanje - zašto bi se, primjerice, s Cufreom raskinuo ugovor? Dinamo ima boljeg lijevog beka? Gdje? Što su točno u klubu očekivali od lijevog beka kojem je forte obrana? Golove ili asistencije? Nisu tu problem samo aktualni stranci, Dinamo je na sličan način raskidao ugovore i s Balabanom, Šokotom i drugima, najčešće - najskupljim igračima. A onda Balaban par dana kasnije pronađe neki novi klub. Zaista nije loše potpisati ugovor s Dinamom...

Da li je bila pogreška ostanak Mandžukića?

Iz današanje perspektive lako je odgovoriti na to pitanje, no kako nitko u klubu nema kristalnu kuglu, teško je bilo znati protekloga ljeta da će Mandžukić pasti u formi, da će recesija u potpunosti zahvatiti nogometne krugove, da se Hrvatska neće plasirati na SP, da Dinamo neće igrati Ligu prvaka. Kada to sve danas zbrojimo, lako je izračunati da Mandžukić više ne vrijedi koliko je vrijedio, kao i da Dinamo od njega nije imao korist kakvu su u klubu priželjkivali kada su spektakularno najavili njegov ostanak.

Ovo je samo primjer kako je zadržavanje igrače u trenutku kada imate dobru ponudu mač s dvije oštrice, kao i da prodaje Eduarda, Ćorluke ili Modrića nisu bile promašaji. Jasno, ne znači Mandžukićev primjer da sada treba prodati bilo koga čim u klub stigne nečiji fax, ali pokazuje kako je odlučivanje u takvim situacijama vrlo delikatno i kako je vrlo lako - promašiti.

Stadion, huligani, marketing...

Zašto su te tri naoko različite teme spojene u jedno pitanje? Zato jer je o njima ionako sve rečeno, ali ništa se ne mijenja na bolje. Stadion je i dalje ruglo, huligani su i dalje nerješiv problem, a marketing je i dalje nepostojeći. Dinamo troši svu lovu na igrače, a s mrvicama koje dobiva marketing teško je sagraditi imidž koji Dinamo želi imati. Dinamo bi morao kroz europske utakmice s klubovima većima od sebe, poput Ajaxa, naučiti štošta o tome kako funkcionira europski klub, kako se igrači odnose prema novinarima i navijačima, kako se i u najmanjoj sitnici vodi računa o sponzorima i medijima. Tko će riješiti ove probleme ne znam, ali klub se mora više aktivirati po sve tri točke.

Uspjeh ili neuspjeh?

I kada sve zaključimo, kako ocijeniti Dinamovu jesen? S dovoljan, dobar, vrlo dobar?

Ovisi.

Ovisi o tome što je za Dinamo realnost? Gledano iz perspektive stanja hrvatskog klupskog nogometa, Dinamo je još jednom imao vrlo uspješnu jesen, jer osim što je potvrdio dominaciju unutar HNL-a, ponovno je igrao Europsku ligu, nedostižnu za ostatak hrvatskih klubova, ponovno je ugostio velike klubove, igrao Europu još duboko u prosincu. Igračima omogućio skupljanje iskustva i dizanje cijene.

Gledano iz perspektive uloženog novca Dinama i njegovih protivnika, iza Dinama je korektna jesen. Nije pobijedio bolje i skuplje momčadi od sebe, nije gubio od lošijih, a s onima koje su al pari je i gubio i dobivao. Bilo bi sigurno ljepše da se završilo s devet bodova u Europskoj ligi...

Gledano iz perspektive očekivanja, Dinamo je podbacio, ali to će vrijediti gotovo uvijek s obzirom da su ta očekivanja uglavnom previsoka.

Pamtit će se nekoliko lijepih trenutaka i utakmica, par odličnih nastupa Dinamovih poletaraca poput Badelja, Lovrena i Tomečaka, kao i još duži niz utakmica nakon kojih smo pričali o sreći, sucima i "prokletstvu". Kako sada zbrojiti sve te kruške i jabuke i dati neku ocjenu?

Nikako. Možemo samo reći da je i ova jesen bila - klasika.