Vukovi koji jedu palačinke

Gordon se nije prvi puta ove sezone bacio za loptom koja ide u aut. Tomas nije prvi puta ove sezone u zadnjoj četvrtini stavio momčad na svoja leđa i odveo je do pobjede. Radošević nije prvi puta ove sezone srcem i željom vodio bitku protiv iskusnijih, većih, kvalitetnijih centara od sebe. Perasović nije prvi puta ove sezone igrao obranu zajedno sa svojom momčad uz aut-liniju.

Ali prvi puta ove sezone publika je stala iza te Cibone, prepoznala rijetko viđenu borbenost i zasigurno odigrala svoju ulogu u super vrijednoj pobjedi protiv francuskog sastava. Može se netko baviti podcjenjivanjem i Eurolige i ovih "samo" triju pobjeda, ali za sastav koji uopće (!) nije dobio plaće za ovu sezonu, a u startu je složen u "recesijskom duhu" (čitaj: prilično je limitiran), ući među 16 najboljih klubova Europe je značajan uspjeh.

Kada netko izvali "je.. skupinu gdje su tri pobjede dosta", taj nema na umu činjenicu da su u toj "jadnoj" skupini Barcelona i Montepaschi, klubovi iz europskog Top 5. Barcelona je "smazala" Cibonu za doručak, ali ta Barcelona je smazala i Real Madrid s +22 usred Madrida. A Real je potrošio 40-ak milijuna dolara za momčad u kojoj igraju Garbajosa, Reyes, Lavrinovič, Jarić, Bullock, Veličković, a koju vodi najbolji europski trener Ettore Messina. Razlika između Barcelone i Cibone je poput one između Cibone i Zaboka, a sigurno ne bi zabočki mediji radili dramu od poraza s Cibonom.

Cibona se plasirala dalje pored Fenerbahčea, koji, primjerice, može platiti Gordana Giričeka i Roka Ukića, o čemu Cibona može jedino sanjati. Zar to nije veliki uspjeh?

Ako tome pridodamo da Cibona ima 13-2 u NLB ligi, s tri pobjede u tri sraza s prvim pratiteljima, euroligašima Olimpijom i Partizanom, ne možemo pobjeći od jednog čovjeka - Velimira Perasovića.

Pisao sam o njemu i Ciboni i prošloga tjedna, pišem i ovoga, ali pisat ću i dalje, jer u moru prosječnih sportaša, trenera i drugih djelatnika vrijedi stalno isticati one najbolje. Peras je sigurno u tom krugu; čak i oni koji neće pozdraviti dio njegovih odluka ne mogu sakriti oči pred rezultatima koje postiže u uvjetima u kakvima radi.

Perasović ima toliko kvalitetan pogled na sport da je to jednostavno zarazno za cijelu momčad. Djelomično je trener starog kova, koji vjeruje u rad, rad i rad, disciplinu, krv, znoj, suze, obranu, pošten odnos. U svom pristupu je jednak prema svima, tko ne poštuje pravila leti van, neovisno je li to Markota, Wright, Graves ili netko četvrti. No, Perasović nije neki željezni čovjek, igrači će kod njega pronaći i duhovitost i razumijevanje. I, naravno, puno košarkaškog znanja. Kada vaš lider pokazuje srce, odlučnost, kada očekuje stopostotni pristup neovisno na financijske probleme kluba, onda ga igrači - ako imaju karakter - slijede. Ako sve to zvuči kao malo previše patetično - onda niste gledali dovoljno Cibonu ove sezone, onda ne znate dovoljno probleme koje klub ima ili jednostavno ne vjerujete u dobru sportsku priču.

Perasović zaslužuje pohvale i zbog toga što je u igračima koje je doveo tražio karakter, jer je znao da će ove sezone imati šansu samo s čvrstom obranom.

Jamont Gordon nije najtalentiraniji Amerikanac koji je igrao u Draženovom domu, ali ako nastavim ovim tempom - postat će jedan od najomiljenijih. Priučeni playmaker osvaja svojom srčanošću, kladim se da će za mjesec-dva 10 posto navijača prigodom njegovog zakucavanja oponašati "King Kong" gard kojim slavi svoje atraktivne koševe. Alan Anderson puno je bolji igrač, ali Anderson nije trenirao ako mu je plaća kasnila par dana. Gordon? "Volim Zagreb, ovu momčad, trenera, publiku, suigrače, ovo mi je najdraža utakmica do sada i ne bih sigurno otišao ni da smo danas izgubili neovisno o financijama."

Protiv Asvela je Cibona osvojila publiku i bit će pravo razočaranje ako se oni koji su sinoć ispunili Draženov dom skoro do kraja neće vraćati pod Toranj i u narednim utakmicama. Jel' bilo zabavno? Jest. Jel' bilo napeto? Jest. Jel' Cibona ostavila apsolutno sve na parketu? Jest. Jel' su igrali za publiku i s publikom? Jesu.

Dugo već Dom Dražena Petrovića nije vidio spontani "standing ovation", valove, takav pritisak na protivnika i suce, na kraju i takvo zadovoljstvo utakmicom i prezentacijom cibosa.

Kada u silovitom udarcu rukom u spužvu ispod konstrukcije koša vidite koliko neko polaganje znači Marku Tomasu, ako volite Cibonu - onda ste se zaljubili u ovu momčad. I više nije bitno tko vodi ili je vodio momčad, više nije bitan Bože Miličević, više nisu bitni potezi uprave koji su proteklih godina udaljili publiku od Cibone, bitni su samo Tomas, Gordon, Bogdanović, Vukušić, Rozić i ostatak male, ali složne ekipe.

Na potezu je - vodstvo kluba. Cibona treba pojačanja, zamjene za makar Rozića, a vjerojatno i za Gravesa, ali ne prije nego što vrati dobar dio zaostataka u plaćama. Može li novi direktor pronaći ozbiljne sponzore kada su već zakulisne političke igre između Bandićeve i Jelušićeve struje spriječile pomoć grada?

Cibosi su nakon Asvela dobili palačinke i Coca-colu, ali za sve prikazano ove sezone zaslužili su puno više. Zaslužili su svoje plaće.

Prošlog tjedna pisao sam da zaslužuju podršku s tribina i zarađeni novac. Podršku su dobili, ali ponos, karakter i Perasovićeve vrline kao trenera ipak imaju svoj limit. Bila bi ogromna šteta da se ova momčad raspadne zato jer institucija kao što je Cibona ne može pribaviti novac...