Fak, postat će Slovenac?

No, mi ga imamo, koliko god Hrvatima biatlon bio (ne)važan i koliko god to loše palo Jakovu Faku. Pravo je pitanje - što sada s tim?

Fak je napravio veliki sportski uspjeh, zahvaljujući kojem će dobiti unaprijed propisane i u današnjoj situaciji nimalo beznačajne nagrade. Preko noći je postao nova sportska zvijezda - jer olimpijska medalja ipak je puno važnija od svjetske - i još par tjedana Mrkopalj će biti poprište raznoraznih reportaža.

I onda ćemo sve to zaboraviti. Jer, tada će se Hrvatska sjetiti da za biatlon, zapravo, nikoga nije briga.

I zbog toga, nemamo pravo niti prigovarati Slovencima što žele "uzeti" Faka, niti Faku što želi postati Slovenac (a njegove izjave prije ZOI sugeriraju da je to izgledno).

Za Slovence je to logično, jer Jakov ionako s njima trenira, koristi njihov "know-how", njihovo iskustvo, njihove trenere, praktički je dio njihove reprezentacije, a odlično će im doći još jedan kvalitetan biatlonac za štafetu. Iako smo na ovim ZOI medalju osvojili mi, Slovenija u biatlonu predstavlja puno više od Hrvatske. Možemo li im onda zbog toga prigovarati? Nikome nisu smetale medalje Pešalova, iako nisu nikoga ni posebno veselile. Ako Slovence veseli...

A još logičnije je za mladog sportaša koji očito ima visoke ambicije i vidi ove dvije osvojene bronce tek kao početak uspona prema biatlonskom vrhu. Fak je svjestan svih infrastrukturnih i drugih problema koje bi imao ako ostane pod hrvatskim stijegom, dobro zna koliko lakši put mu omogućuje slovenska putovnica. Od uvjeta za treniranje preko trenera i servisera do financija. Možemo li, pak, njemu zbog toga prigovarati?

Često smo skloni takvom osuđivanju, jer uvijek je lakše suditi o tuđem životu, bio on Giričekov, Vujčićev ili Draganjin. No, u vlastitim životima ta nevjerojatna moralnost, odanost, plemenitost, nesebičnost, žrtvovanje za Hrvatsku ipak se prilagodi potrebama naše obitelji, prijatelja ili nas samih. Uz čast iznimkama i - svim braniteljima.

Ako Fak odluči nastupati za Sloveniju - nitko mu zbog toga ne treba prigovarati.

Osim osuđivanja sportaša, uvijek smo spremni osuditi i političare ili vodstva nekih saveza, olimpijskih odbora. HOO mora bogato nagraditi Faka! Hrvatska mora sagraditi biatlonsku stazu! Hrvatski biatlonski savez mora Faku omogućiti bolje uvjete! Jedino tako će hrvatski biatlon imati budućnost!

Zašto bi se to moralo? Nemamo li i važnijih problema, i nije li nam važnije zadržati neke druge ljude u Hrvatskoj od jednog sjajnog biatlonca? Brine li tko kako u Hrvatskoj zadržati matematičare i fizičare koji svake godine donose srebra i bronce s matematičkih olimpijada? Brine li tko za uvjete koje imaju sjajni hrvatski inovatori? Najbolji studenti? Doktori, znanstvenici?

Sport prate mase, pa je kroz sport lakše doći u fokus javnosti, no postoji i puno drugih područja u kojima smo uspješni, u kojima je potrebno puno odricanja i truda i talenta da bi se ostvarili takvi rezultati, ali i područja koja su za dobrobit Hrvatske - važnija. Daleko od toga da sport nije važan, jer sport je u kratkoj hrvatskoj povijesti bio i ambasador i mirotvorac i često razlog za nacionalnu euforiju. I stoga sportu treba omogućiti uvjete za kvalitetno razvijanje.

No, zbog jednog ogromnog uspjeha ne treba "razbiti blagajnu" HOO-a i drugih fondova iz kojih se izdvaja za sport, jer i dalje je od biatlonske staze važnije sagraditi bazene, osnovnoškolske i srednjoškolske dvorane, košarkaška i nogometna igrališta, atletske staze i borilišta. To su i bazični sportovi, bitni za "zdravlje nacije", i sportovi koji u Hrvatskoj imaju tradiciju, kojima se mogu baviti gotovo svi.

Da me se krivo ne shvati, kapa dolje i čestitke Jakovu Faku za veliki uspjeh! HOO ima moralnu obavezu učiniti sve što se može (i što je realno, u granicama financijske logike) da se Fak zadrži pod našom trobojnicom. Ako to bude dovoljno - sjajno, hrvatski sport bit će bogatiji nego što bi bio bez Jakova Faka.

Fak, pak, mora biti svjestan medijskih ograničenja svog sporta. Biatlon će u Hrvatskoj uvijek biti biatlon, kao što je streljaštvo ostalo streljaštvo i nakon Snježane Pejčić.

Skupo je postati sportski junak u Hrvatskoj. Želimo velike rezultate, želimo da nose hrvatsku zastavu na glavi poput Ivaniševića, želimo da se ponosni omotaju hrvatskom zastavom poput Janice Kostelić, želimo da se bore kada nastupaju pod hrvatskim grbom poput rukometaša. I želimo da prihvate infrastrukturna i financijska ograničenja koja donosi hrvatska putovnica.

Cijena je visoka, rizik velik, a nagrada je - sportska besmrtnost u Hrvatskoj. Većini ljudi to je nešto previše neopipljivo i nesigurno da bi propustili bolju priliku, pa Jakovu Faku ne treba prigovoriti odluči li se za promjenu državljanstva.

No, vjerujem i da nema boljeg osjećaja od onog koji su imali Goran, Janica, Zvonimir Boban ili Dražen Petrović dok su pobjeđivali za svoju Hrvatsku.

Jer što god pisalo na putovnici, Jakov Fak uvijek će ostati Hrvat. Kao što će hrvatska ostati i njegova brončana medalja...