Maksimir je san, Kajzerica realnost

Ako ćemo biti realni, vrlo je jednostavno što treba napraviti. Bez okolišanja, za Maksimir ni Zagreb ni Dinamo ni HNS ni država nemaju novca. Niti za jedan od projekata, ni za nastavak gradnje ni za kompletno rušenje pa građenje novog stadiona. Hoće li novca biti za dvije, pet ili 15 godina - ovoga trenutka nije važno.

Maksimir postaje neupotrebljiv i što je važnije - opasan. To zagrebačko "brodogradilište", kao rupa bez dna, svake godine uzima iz gradskog proračuna 14 milijuna kuna za održavanje. Kako se nitko od dežurnih političkih dušebrižnika nije sjetio da bi i to moglo u "vrtiće i bolnice"? Lako za to što stadion izgleda kriminalno, bitno je da on više ne zadovoljava nikakve Uefine (ili ljudske) uvjete za odigravanje utakmica i da se s njim kao domaćinom mogu pozdraviti i Dinamo i reprezentacija. Možemo okretati priču kako hoćemo, pričati o povijesnoj vrijednosti i važnosti tog stadiona, "mjestu na kojem je započeo rat", ali Maksimir, ovaj aktualni je - prošlo svršeno vrijeme, nema te kozmetike koja ga može spasiti. A novi Maksimir je (daleka) budućnost.

Što je sadašnjost? Zdravko Mamić se prijeti odlaskom Dinama u Veliku, i nažalost, to nije tako nemoguća opcija. Da, vjerojatnije je da će se Maksimir "ušminkati" za još jednu sezonu jer to treba i Dinamu i reprezentaciji, ali nastavi li se ova erozija stadiona do mjere da Uefa kaže "nema šanse" - onda će te Mamićeve prijetnje postati stvarnost.

Mamić je više-manje jedina osoba koja, kada se priča o stadionu, zna o čemu govori. Svjestan da mora biti oprezan s navijačima, Mamić se kune u Maksimir, ali naglašava da Dinamu treba Kajzerica sada, ovog trenutka.

Zašto? Jer zna da je Kajzerica - ona manja verzija - jedino moguće rješenje u idućih nekoliko godina. I zna da je taj projekt jedini način da Dinamo dobije makar nekakav pristojan stadion na kojem može graditi još ozbiljniji klub.

Mamić ima i pravo kada kaže da je taj projekt za Zagreb poput "uboda komarca". Jasno, radi se o karikiranju, no takav stadion od 17-18 tisuća mjesta, koji bi prema procjenama koštao oko 49 milijuna eura (gradnja, trošak kapitala, održavanje za 25-30 godina) zadovoljava potrebe Dinama (i NK Zagreba!), samim time zadovoljava potrebe grada, i kapitalno nije takav izdatak zbog kojeg bi se morala razbiti blagajna. Dok one 4 milijarde kuna za Maksimir/Kajzericu/Svetice jesu, itekako.

Grad Zagreb ima proračun od 8 milijardi kuna. 8 milijardi! U takvom proračunu 49 milijuna eura na 30-ak godina nije strašno. Potrebno je samo uzeti pet odličnih studenata ekonomije da zavire detaljno u taj proračun i vide treba li, primjera radi, vijeću nacionalnih manjina 1,5 milijuna kuna za službena putovanja, telefon, poštu i reprezentaciju. Možda i treba, ali ima na tom popisu itekako puno stavki, automobilskih guma, spajalica i "poslovnih večera" koje se mogu srezati. Ali gradski skupštinari na to ne gledaju, važnije su političke igre. A glavna politička igra trenutno je biti opozicija gradonačelniku Bandiću.

Nažalost, o stadionu pričaju i odlučuju brojni ljudi koji niti što znaju o stadionima ni o famoznom javnom-privatnom partnerstvu, a još manje o sportu.

Obožavam argument s "vrtićima i bolnicama" kojeg se uvijek dosjeti neka mlada nadobudna zastupnica kada se priča o stadionu, dvorani ili uopće sportu. Naziva se to jeftinim skupljanjem političkih poena, no taj način je zapravo nimalo jeftin.

Naime, tu neku zastupnicu/zastupnika/političara ništa ne košta, ali košta grad, građane, državu, državljane. Na tom "jeftinom" političkom skupljanju poena sagrađen je cijeli hrvatski politički sustav, tako se dobivaju izbori, a mi tako dobivamo vlasti koje ni za što ne odgovaraju i koje ne moraju ispuniti niti jedan obećani cilj. "Pa tako svi rade".

Argument vrtića i bolnica može se koristiti za SVE. Zašto ta zastupnica dobiva putne troškove - moglo bi to bolje u vrtiće i bolnice. Zašto njena tajnica ima novo računalo - moglo bi u vrtiće i bolnice. Zašto popraviti ceste, zašto održavati semafore, zašto davati kazalištima - sve u vrtiće i bolnice. Na kraju krajeva, zašto davati vrtićima, trebamo bolnice! Ili obrnuto, svejedno je.

Planirati proračun iznimno je zahtjevan i ozbiljan posao, ali za to su ti ljudi plaćeni. Ako nisu sposobni Zagrebu - koji je po prihodima solidno stojeći europski grad - osigurati sve ono što solidno stojeći europski grad treba imati (a to uključuje i makar pristojan nogometni stadion) onda trebaju pokupiti svoje stvari, staviti ih u svoje BMW-e i dati priliku nekom pametnijem, sposobnijem i poštenijem. Tko neće prodavati demagogiju, nego zasukati rukave, sjesti pred taj proračun i napraviti ozbiljan posao.

U emisiji Otvoreno Morana Paliković Gruden koristila je sve moguće riječi za Maksimir, od "renovira" preko "rekonstruira" do "dovrši", što drugim riječima znači da jednostavno ne zna što se s Maksimirom može ili treba učiniti. Važno je da je dovršila s "bit će vremena da to sve pogledamo"... A vrijeme teče već nevjerojatnih 10 godina, tijekom kojih Paliković Gruden i slični "gledaju, gledaju i gledaju". To što su građani, primjerice, na njenu plaću kao predsjednice Gradske skupštine potrošili skoro milijun kuna u manje od dvije godine - to bolje da ne gledamo.

U Večernjem listu sam pročitao izjavu Alenke Košiša Čičin-Šain koja kaže: "Skeptična sam prema tom paketu. Ne mogu zamisliti budalu koja bi financirala gradnju, pa 20 godina održavanja i potom ga prepustila gradu. Treba nam jedan stadion, i to onaj u Maksimiru. Očekujem izmještanje stadiona iz Kranjčevićeve. Tako bi grad došao do vrlo vrijednog terena ."

U jednoj je izjavi Košiša Čičin-Šain pokazala:
a) nepoznavanje ekonomije i modela JPP-a - ekipa iz Alpine Bau sigurno nije skup budala da sve to radi "jer će im Bog platiti",
b) nepoznavanje stadionskih potreba Zagreba i financijskih mogućnosti te
c) tipično razmišljanje političara koji zna kako od sporta (u ovom slučaju Kranjčevićeve) imati koristi, a ne zna kako to sportu vratiti.

Inače, ako vam je poznato ime, radi se o političarki koja je zaključila da se može parkirati bilo gdje i potom imala incident s policajcem koji ju je u tome pokušao spriječiti. Poznati modus operandi naših političara koji su jednaki pred zakonom kao i obični ljudi, samo malo jednakiji. Da skupljam političke poene zapitao bih gospođu Košiša (stadion) Čičin-Šain - zašto ne proda jedan od svoja četiri stana u Zagrebu pa donira vrtićima i bolnicama? Šteta što ne skupljam političke poene, dobro bi mi išlo jer sam tražeći informacije za ovaj tekst naučio puno o toj metodi.

Ivo Jelušić - koji je nekoliko godina kao predsjednik promatrao kako ponos grada Zagreba, KK Cibona, odlazi u propast - zaključio je sljedeće: "Nikada nećemo pristati na gradnju privremenog stadiona za 18.000 gledatelja. Potreban nam je samo jedan za 50.000 gledatelja na kojemu bi igrali Dinamo, Zagreb i reprezentacija. Ja sam za to da ga sagradimo po posve novom projektu."

Zamjenik gradonačelnika očito smatra kako Dinamo, Zagreb, Lokomotiva, Croatia Sesvete, Hrvatski dragovoljac - trebaju jedan stadion od 50.000 ljudi i to je to.

To su ljudi koji će odlučivati o gradnji zagrebačkog stadiona ili zagrebačkih stadiona. Čini li vam se da će se uskoro bageri pokrenuti?

Ni meni.

Krajnje je vrijeme da i čelnici grada i navijači shvate - Kajzerica nije privremeno rješenje. Maksimir nitko neće sagraditi u idućih 5-6 godina, jer osim što je puno preskup - Zagreb za njim nema potrebe.

Da, kao nekakva metropola ima potrebu imati lijep, veliki stadion. No, Hrvatska nema jaku ligu, Dinamo ne može redovno puniti taj stadion i tako ga isplaćivati, a novca za megalomanski projekt kojim bi se ponosili dva puta godišnje na utakmicama reprezentacije, a ostatak se vremena pitali - hm, 5.000 ljudi izgleda zaista malo na stadionu od 50 tisuća - trenutno baš i nema. I metro i sljemenski tunel bi bilo zgodno (i korisno) imati, ali to Zagrebu trenutno nije nužno.

Nužan je, međutim, nekakav pristojan, dobar, kvalitetan stadion za 20-ak tisuća ljudi na kojem Dinamo i Zagreb, kao dva od tri hrvatska nogometna prvaka, mogu igrati svoje domaće i europske utakmice, na kojem mogu ugostiti navijače, mlade i stare, cure i dečke, obitelji s klincima, koji će imati gdje otići na WC i kupiti kobasice i gdje im neće padati kiša po glavi. I na kojem mogu imati pristojnu posjetu.

Reprezentacija? Radi se o reprezentaciji Hrvatske, a ne Zagreba, i ako će u narednom razdoblju najveći stadion u zemlji biti u Splitu - igrat će u Splitu. Ako državi nije interes pomoći izgraditi veliki stadion u glavnom gradu (a trenutno ne treba biti), ako HNS ne misli u tome sudjelovati (a ne misli) - onda nema razloga da Zagreb zbog reprezentacije gradi trenutno prevelik stadion. Za promjenu će se manje utakmice igrati u Zagrebu i neće to biti nacionalna tragedija.

Kao što se ceste grade na temelju prosječnog prometa - i očekivanog planiranog prometa, tako treba graditi i stadion. Nema razloga za razmišljanje da će se Dinamov prosjek od 2.500 gledatelja povećati na 40 tisuća izgradnjom velebnog novog Maksimira ili Plavog vulkana ili tko zna čega.

Novi zagrebački stadion ne mora moći ugostiti finale Lige prvaka, niti treba svjetliti plavo kada igra Dinamo, a crveno-bijelo kada igra reprezentacija. Ne treba biti arhitektonsko čudo, ni prepoznatljivi simbol grada. Novi zagrebački stadion treba biti zgodno, jednostavno, kvalitetno rješenje za što manje novca i u što bržem roku. Primjera po svijetu ima bezbroj, jer su puno manji gradovi (i siromašniji) od Zagreba uspjeli napraviti dobre stadione za svoje nogometne klubove, a da nisu žrtvovali sve ostalo u tom gradu ("vrtiće i bolnice").

Tko će odgovarati za potrošenih 500-600 milijuna kuna u betonsku grdosiju koju će trebati srušiti? Tko će platiti cijeli niz arhitektonskih rješenja za Maksimir/Kajzericu/Lanište od kojih niti jedno neće biti iskorišteno? Što ljubitelj nogometa u Zagrebu ima od silnih obećanja gradonačelnika, uključujući ono da mu se pljune u lice ako se stadion ne dovrši do (ubaci bilo koju godinu između 2006.-2012.)? Što ima od silnih izjava raznih gradskih političara da je "stadion gradska sramota i da grad to mora srediti"?

Odgovore znate i sami.

Isto kao što znate odgovor na pitanje - tko će odgovarati ako na sadašnjem Maksimiru netko, ne daj Bože, ozbiljnije nastrada? Hoće li itko od ovih koji "imaju vremena da se ozbiljno pogledaju projekti", i tako ih ozbiljno gledaju godinama?

Mamić svoju igru igra najpametnije što zna, no i Dinamo bi - ako želi riješiti ovu situaciju - trebao napraviti korak. Trebao bi uložiti određen novac s planom kako ga vratiti kroz povećanje prihoda od najamnina, od karata, od navijačkih suvenira, novčanih nagrada i budućih transfera, koje bi trebalo biti lakše ostvariti s boljom infrastrukturom i uvjetima za rad.

Iako većina studija pokazuje da gradnja stadiona uglavnom nije isplativa (samom gradu, klubu dakako jest), dobrim gospodarenjem kao i dobrim planiranjem samog stadionskog prostora, mogu se ostvariti dovoljni prihodi da se sami trošak gradnje osjetno smanji. Tako bi investitori, u većoj mjeri grad, u nekoj manjoj i NK Dinamo (a možda i NK Zagreb), mogli vratiti dio uloženog novca koji u slučaju manjeg stadiona ionako nije iznos zbog kojeg bi idućih 20 godina vozili po rupama na zagrebačkim cestama.

Treba li to izgraditi kroz model javnog-privatnog partnerstva? JPP nije neko magično rješenje koje "građane ne košta niti jedne kune" kako vrlo neodgovorno neki tvrde. Prijedlog JPP-a mora sadržavati usporedbu planiranih troškova primjene tog modela i klasičnog proračunskog modela financiranja (PSC) - kada netko podastre te podatke, moći ćemo ocijeniti isplati li se bolje plaćati nekome najamninu ili jednostavno putem kredita sagraditi stadion.

Kako god bilo, sagraditi ga treba. Nažalost, oni koji trebaju donijeti odluku to će shvatiti tek kad navijači izađu na ulice poslije utakmice "Zagreb Zaprešić" - "Dinamo Velika".

Ti ljudi plaćeni su da donose odluke, a ne da se izmotavaju. Nažalost, upravo to drugo gledamo godinama, od raznih obećanja preko raznih natječaja do najava referenduma.

Odlučite - gradit ćemo Maksimir ili Kajzericu, gradit ćemo Maksimir i Kajzericu, nećemo graditi ništa. I onda odgovarajte za tu odluku i njene posljedice - primjerice kolaps proračuna (ako se gradi sve) ili kolaps zagrebačkog nogometa (ako se ne gradi ništa).

Utopijo, često te se sjetim.