Za stagniranje su odgovorni - igrači

Zašto Kramarić ove sezone naizgled uopće nije napravio pomak u odnosu na početak iste? Zašto Tomasov u Hajduku zapravo igra lošije nego u Zadru? Zašto Rukavina nije postao Bokšić, a Tomečak udarno krilo Dinama nakon izvrsnog proljeća?

Jesu li krivi Poklepović, Reja, Jurčić i ostali treneri? Iako je djelomično u redu i njima svaliti tu odgovornost, prvenstveno jer se treneri vole hvaliti kada netko postane dobar (primjerice Lovren), igrače ne treba štititi od kritike da su za svoj razvoj sami odgovorni.

Uloga trenera puno je važnija u omladinskim školama gdje igrači trebaju naučiti nogomet, no u seniorskom nogometu je prvenstvena zadaća trenera taktika i psihologija, a ne učenje igrača kako centrirati ili štopati loptu. Igrač je taj koji mora raditi na svom individualnom napretku, koji mora prepoznati svoje nedostatke, koji mora odlučiti živjeti sportski, živjeti nogomet i najvažnije od svega, ponavljati, ponavljati, ponavljati. Repetitio est mater studiorum.

Postoje treneri koji su kroz karijeru pokazali da se kod njih mladi igrači brže ili bolje razvijaju, ali nema tog trenera kod kojeg je uspješnost sto posto. Fabregas će postati Fabregas, a Jeffers će ostati Jeffers, iako i jednog i drugog podučava isti čovjek. I iako je i jednog i drugog kao budućeg pravog igrača prepoznao isti čovjek (Arsene Wenger).

Alex Ferguson je sjajan menadžer koji Unitedove naslove nije samo kupovao, već je od mladih igrača radio zvijezde. No, iako sigurno s njima radi na isti način, Rooney je Rooney, a Macheda je Macheda. Može se i Manchester Unitedov navijač pitati zašto Macheda nije napredovao u odnosu na prošlu sezonu kada je zabio neke bitne golove, no mislite li da za to treba kriviti Fergusona?

Ili, da se vratimo u hrvatsku zbilju. Je li Josip Kuže "razvio" Eduarda u napadača Arsenala? Da li je Branko Ivanković stvorio Luku Modrića ili Ognjena Vukojevića? Ako jesu, zašto taj u taj kalibar nisu pretvorili i Jerteca ili Tadića? Zašto je Dudu sve zabijao, a Josip Tadić sve promašivao?

Ne bi bilo korektno prema trenerima koristiti dvostruka mjerila, pa reći da se Eduardo "razvio sam od sebe", a da Tadića nisu znali razviti treneri. Carević je bio veći talent od Srne, imali su iste trenere, no danas je Srna kapetan hrvatske nogometne reprezentacije. Treneri su govorili Caru što ne smije raditi (spuštati glavu), ali nije išlo.

Fizički potencijali danas su u nogometu ključni, a to je također nešto na čemu treneri vrlo malo mogu raditi. Ne može nitko naučiti Strinića da ima ovakvu motoriku kakvu ima, niti bilo koji trener može učiniti Kramarića snažnijim, Badelja bržim, Tičinovića višim.

Nadalje, ni talent se ne može nekoga naučiti. Kranjčar ima bolju loptu od Pokrivača i nikakav rad to neće promijeniti. Eduardo ima bolji instinkt od Mandžukića i nema trenera koji tu razliku može smanjiti.

U NBA gotovo da se uopće ne trenira, a preko ljeta su igrači ti koji rade po individualnim programima i pokušavaju napredovati. Nema tog trenera koji može spriječiti LeBrona Jamesa da bude jedan od najvećih košarkaša svih vremena, jer on jednostavno ima talent, osobnost i fizičke predispozicije da to postane. I isto tako, nema trenera koji će ga takvim učiniti, on će to učiniti sam.

Treneri na prvom, drugom i trećem mjestu odgovaraju za uspjeh i napredak momčadi. Kroz to i igrači rastu, jer uspjesi znače da su igrači naučili kako se do njih dolazi. Da su prihvatili taktičke zamisli, da su svoje talente prilagodili momčadi, da su napredovali kao timski igrači i da znaju što je potrebno za pobjede. To je segment u kojem trener može najviše dati igraču.

No, uzrok za individualnu stagnaciju puno je češće igrač nego trener. Možda dovoljno ne radi. Možda dovoljno ne želi. Možda nije dovoljno talentiran. Možda ima loše utjecaje sa strane. Možda mu je glava na krivom mjestu. Možda je ograničen fizičkim predispozicijama. Možda su ga zeznule ozljede, a možda jednostavno nije tako dobar kako ga se prezentiralo u medijima. Možda ne zna odgovoriti na pritisak igranja u Dinamu/Hajduku/Barceloni, u odnosu na Zadar/Getafe/juniore.

Kriviti Jurčića za stagnaciju Tomečaka jednostavno je prebacivanje odgovornosti s igrača na trenera. Ivan Tomečak je taj koji mora iz utakmice u utakmicu davati više, ponavljati poteze poput asistencije protiv Anderlechta. Jurčić mu sigurno nije rekao "nemoj tako centrirati" ili "nemoj igrati kao prošlog proljeća". Nije dobio prilika? Jest, nego ih nije iskoristio. To treba iskreno reći. Tomasov nije dobio prilika? Sharbini? Kramarić?

Zašto Sharbini promašuje prazan gol s četiri metra? Sigurno ne zbog Poklepovića. Kramarić, primjerice, jednostavno nije dovoljno pokazao da bi igrao više nego što igra jer prvenstveno snagom još nije spreman za prvoligaški nogomet.

Kako su se kod Jurčića "razvili" Badelj i Lovren? Dinamov trener sigurno nije s njima radio po drugom programu od recimo Tomečaka, ali oni su svoje prigode iskoristili bolje, oni su napredovali bolje, oni su postali - bolji igrači. Badelj je danas puno bolji igrač nego što je bio prije dva ljeta kada je ušao u prvu momčad Dinama, a Tomečak nije. Štoviše, lako bi se moglo reći da je bio bolji kada je ušao protiv Cibalije i donio Dinamu naslov prvaka nego što je danas.

Treneri su kod nas krivi za sve, i za rezultate i za ljepotu igre i za smiješno primljene golove, pa tako i za napredak igrača.

No, time se maskira prava istina i igračima daje nepotrebno opravdanje zašto nisu postali "igračine". Takav zaštitnički pristup ima kontra-efekt jer uči igrače krivim premisama - da je za uspjeh njihove karijere odgovoran netko drugi, a ne oni sami.

Mladi igrači su ti koji moraju prihvatiti odgovornost. Oni su ti koji moraju otići s 14 godina iz Brazila ili Zadra zbog bolje prigode u "neku tamo Hrvatsku" ili u "veliki Zagreb", potom naporno trenirati, odlaziti na posudbe u Inter ili Zrinjski, očeličiti mentalno i fizički, živjeti zdravo i živjeti sportski, biti skromni, upijati ono što trener govori, vježbati individualno, ispravljati pogreške, gledati kako igra Xavi/Vidić/Drogba ili već netko tko tom igraču može biti uzor prema fizičkim predispozicijama.

Ti mladići moraju shvatiti da je u tim stvarima, kao i njihovom talentu, a ne u trenerima, razlika između Luke Modrića i Darija Jerteca, Marija Carevića i Darija Srne.

Neka se ugledaju na Ivicu Olića, a ne Marija Mandžukića.