Olić i Robben nisu slučajnost

Subjektvni smo kada govorimo kako je "Olić spasio glavu Van Gaala", što je shvatljivo jer je Olić naš, a Van Gaal je tek "tamo neki Nizozemac koji nije baš vjerovao Oliću na početku mandata, a ovaj mu je onda zabio ključne pogotke".

No, činjenice govore da je Louis van Gaal puno veći trener nego što su Olić, Robben ili Ribery - igrači. Puno je epova napisano o nogometašu iz Davora proteklih tjedana, s razlogom - igra nogomet karijere, ruši najveće svjetske klubove, zabija izvorne hat-trickove u polufinalima Lige prvaka. Niti jedan hrvatski igrač u povijesti nije u tom natjecanju odigrao važniju ulogu u pohodu svoje momčadi do finala, što je uspjeh vrijedan divljenja kada znamo da su važnih rola imale veličine poput Šukera, Bokšića ili Zvonimira Bobana.

No, promašeno je zasluge za Bayernovu briljantnu sezonu (iako će konačna ocjena tek stići) pripisivati (samo) igračima "koji su spasili Van Gaala otkaza", umjesto Van Gaalu pripisati zasluge što je jedna limitirana momčad ispred Barcelone, Chelseaja, Reala, Manchester Uniteda i drugih skupljih i na papiru boljih ekipa.

Valjda ne misli netko da je Olić bolji od Cristana Ronalda? A ipak, ta momčad s "tvrdoglavim" Nizozemcem poigrala se s istim Lyonom koji je prilično uvjerljivo izbacio Real. A što god mislili o Realu - Real je dobar ove sezone, pokazuju to i rezultati u Primeri, iako možda nije toliko dobar koliko su neki mislili nakon dovođenja svih velikih zvijezda prošle godine.

Za uigravanje momčadi je potrebno vrijeme, posebno ako ste trener sa specifičnim zahtjevima i drugačijim pogledom na nogomet od većine, što Van Gaal sigurno jest. I kao što će Realu trebati vremena da dostigne svoj potencijal kao momčad, tako je trebalo i Van Gaalovom Bayernu pa su stoga početni kiksevi bili shvatljivi.

Hrvate je zaboljelo kada je Van Gaal nakon Lyona čestitao Oliću, ali je i naglasio da je on "plod sustava". No, Van Gaal ima apsolutno pravo, jer iza sebe ima puno primjera gdje su upravo u njegovom sustavu mnogi igrači odigrali najbolje utakmice karijere.

Robbenove i Olićeve igre nisu slučajnost već pravilo za igrače koji su spremni vjerovati Van Gaalu. za Robbena se uvijek znalo da je 1 na 1 gotovo neuhvatljiv, ali ni Chelsea ni Real nisu se borili da ga zadrže - kod Van Gaala po prvi puta igra ovako učinkovito, na razini ponajboljih svjetskih igrača. Kod Van Gaala je praktički prvi puta proživio sezonu bez onih mnogobrojnih ozljeda koje su ga krasile svugdje gdje je igrao, osim ozbiljnije ozljede pri dolasku u Bayern. To je isti Van Gaal koji Robbena često vadi iz igre prije kraja i tako ga čuva - hm, nije li to možda povezano?

Van Gaal vjeruje u sustav više nego u ijednog igrača. Kada su ga pitali kojeg bi igrača iz trenerske karijere istaknuo kao najboljeg (a trenirao je, recimo, Rivalda, Figa i sve Nizozemce), Van Gaal je odgovorio:

"Neću navesti niti jedno ime. Igrači ne znače ništa, momčad je sve. Značajniji mi je igračev karakter nego njegove kvalitete na terenu, a posebno je li spreman žrtvovati sve za uspjeh momčadi."

Zar vam je iznenađujuće što je Olić u takvom sustavu isplivao? Nije tajna da Olić nije prvi izbor Van Gaala jer jednostavno nije njegov tip igrača (niti je Kluivert niti je Overmars), ali kao što Nizozemac tvrdi - svatko ima šansu da pokaže da je spreman učiniti sve za momčad. I tako Olić ispliva, a jedan Luca Toni dobije po ušima (doslovno) i završi u Romi.

Nevjerojatne su sličnosti između Mourinha i Van Gaala, od karaktera do trenerskih uspjeha.

Obojica su klubove s manjim budžetima od onih najvećih klubova (Ajax/Porto) odveli do naslova pobjednika Kupa Uefa, a potom Lige prvaka. Potom su obojica preuzeli skupocjene klubove (Barcelona/Chelsea), osvojili po dva domaća naslova, ali zapeli u Europi, a putem se zamjerili gotovo svima na koje su naišli. Van Gaal je u međuvremenu doživio daleko najveći neuspjeh karijere (neodlazak na SP s Nizozemskom), ali i jedan čudesan uspjeh (naslov prvaka Nizozemske s AZ-om), a sada su obojica do finala Lige prvaka odveli momčadi za koje se to nije očekivalo.

No, Van Gaalov je CV ipak bogatiji, ne samo još ponekim rezultatom (primjerice još jednim finalom Lige prvaka s Ajaxom), već i činjenicom da je uvijek pružao priliku mladim igračima i da ih je znao razvijati. I kao tipični predstavnik nizozemske škole, Van Gaal je sa svakom momčadi igrao napadački nogomet, a njegov Ajax iz sezone 1994./1995. druga je najbolja momčad proteklih 20 godina nakon lanjske Guardioline Barcelone. Barca je osvojila sve, Ajax je zapeo samo u Nizozemskom Kupu (na jedanaesterce), a u svim ostalim natjecanjima bio je - nepobijeđen. S time da je u Ligi prvaka tri puta svladao Capellov Milan (tada aktualnog prvaka Europe), s igračima koje je uvelike razvio upravo on i koji gotovo u pravilu nakon tog razdoblja Ajaxa nisu igrali na tako visokoj razini (Kluivert, Kanu, Finidi, Davids, Seedorf, Reizeger, Bogarde...). Ne treba zaboraviti ni da je njegova Barcelona s Figom i Rivaldom igrala super atraktivan nogomet - sjetite se samo ona dva 3:3 remija s trofejnim Unitedom iz 98./99.

Zbog svega toga zanimljivo je promatrati kako razni hrvatski stručnjaci veličaju Josea Mourinha (što je zasluženo), a ni otprilike na isti način ne vrednuju Van Gaalov rad u Bayernu - dapače, Van Gaala je "spasio Olić", a Mourinho je "sam pobijedio Barcelonu".

Ne može to biti baš tako. Mourinho nije skupio par srednjoškolaca i s njima pobijedio Barcelonu, već je to učinio s momčadi teškom 350 milijuna eura. Pa ako je "Olić spasio Van Gaala", onda je "Milito spasio Mourinha". Ili Julio Cesar ili Maicon. Naravno da su igrači ti koji na kraju moraju gurnuti loptu u mrežu ili obraniti udarac protivnika, pa je logično da ovo prvo rade napadači, a ovo drugo vratari.

A ako je "Mourinho svladao Barcu" - što je tek onda učinio Van Gaal ako se sjetite da taj Bayern (100 milijuna eura lakši od Intera) godinama nije ozbiljan čimbenik u Ligi prvaka?

Čemu dvostruki standardi?

Možda i po prvi puta u povijesti, središnji ogled finala Lige prvaka neće biti na terenu nego na klupama. Uz Capella i Hiddinka, ovo su dva trenera za koje se najviše "lijepe" uspjesi gdje god rade. Iako je Mourinho djelomično Van Gaalov učenik, njihova filozofija nije ista - Mourinho je defanzivniji trener, no pridavanje iznimne pažnje detaljima, vrhunska taktička obučenost svih igrača, disciplina u igri i jasno rezultati - to krasi sav njihov rad.

A karakter?

Pogodite s čije su ovo inicijalne press konferencije riječi: "Ja sam kakav jesam. Samopouzdan, arogantan, dominantan, iskren, inovativan, radišan."

To je bio Van Gaal pri dolasku u Bayern. Ali mogao je biti i Mourinho, zar ne?

I kada Olić idući puta odigra slabije za reprezentaciju, sjetite se da nije sjajan samo Olić već i njegov klupski trener, u Hrvatskoj često, bezrazložno i neargumentirano osporavani - Louis van Gaal.