Zašto se veseliti Africi

Recimo, ako ste ja, prvi razlog vam je to što imate neku temu koja se ne zove "Dinamo" ili "Mamić" ili "sotona" ili "velika Srbija". Listajući neke prethodne kolumne, došao sam do zaključka da sam o tome već napisao sve. I ako nekoga zanima moje mišljenje, u najkraćim crtama - mislim da Mamić treba otići iz sto razloga, bez obzira što ih postoji jednako toliko zbog kojih bi trebao ostati; mislim da je Jurčić trebao otići iako ga je klub trebao zadržati (znam, mali paradoks), mislim da bi Cico trebao doći, mislim da Cico neće doći, mislim da će ova Dinamova jesen izgledati isto kao i svaka druga - optimizam, otrježnjenje, negativnost, optimizam, smjena trenera, huliganski ispadi, dobra utakmica, loša utakmica, kritike, pohvale, pretjerivanja.

Ali, do svog tog silnog veselja treba "istrpiti" i jedno veliko sportsko natjecanje. Ako ste ljubitelj nogometa, onda i najveće. Od 1994. SP nismo gledali bez Hrvatske; iako je 1000 razloga zašto je to loše, postoji i jedan zašto nije - lišeni vlastitih očekivanja i emocija vezanih za hrvatsku reprezentaciju, možemo se više uživiti u gledanje svih ostalih utakmica.

Premda nam se često čini da su četiri godine predugo razdoblje između SP-ova, u tomu i leži njegova čar, baš kao što je slučaj i s olimpijskim igrama.

Natjecanja su tako rijetka da većina nogometaša ima tek dvije ili tri prigode napraviti veliki rezultat ili se na drugi način upisati u povijesne knjige.

Nemate pravo na lošu formu baš taj mjesec. Nemate pravo ni na loš dan, jer jedan "Sivonjić" može vas koštati mjesta u četvrtfinalu, polufinalu, finalu. Zbog jednog gola ili poteza može vas zapamtiti čitav svijet, neovisno što ste napravili ili ćete napraviti do kraja karijere.

Davor Šuker mogao je zabiti 500 golova u karijeri, ali cijeli svijet će pamtiti onih šest iz Francuske. Zinedine Zidane nije nikada bio velik strijelac, ali je u finalu SP-a 1998. zabio dva pogotka i odmah si osigurao mjesto među najvećima. Pele, koji je, tvrde, najveći svih vremena - slavio je tri puta. Maradona je tik do njega - praktički sam je odveo Argentinu do naslova 1986. godine.

Ljepota svjetskog prvenstva za mene leži u činjenici da svaka utakmica, pa i svaki trenutak - može postati legendaran. Može obilježiti nekog igrača do kraja karijere. Nema tog promašenog jedanaesterca koji se može mjeriti s onim u raspucavanju na svjetskom prvenstvu. Kada znate da cijela nacija drhti uz male ekrane.

Michael Owen zabio je u karijeri više od 250 golova, ali kojeg se prvo sjetite? Vjerujem da će velika većina - a siguran sam svi oni koji su tu utakmicu gledali - pomisliti na onaj protiv Argentine u osmini finala SP-a 1998. Tko se ne sjeća kako je golobradi, simpatični "klinjo" pretrčao cijelu moćnu argentinsku obranu i sprašio loptu u suprotni kut Roinog gola?

Tko ne pamti Beckhamov crveni karton, Ronaldinhov gol Engleskoj, Ronaldove brojne pogotke '98,'02 i '06, Zidaneov udarac u prsa Materazzija, Millin ples 1990., Baggiov jedanaesterac 1994., Escobara, trilere poput Brazil - Nizozemska 1994. ili Nizozemska - Argentina 1998? Čak i krajnje dosadne (ružne) utakmice na SP-u imaju nevjerojatnu napetost i potencijal da donesu legendaran trenutak, poput dvoboja Francuske i Paragvaja kada je Blanc pogotkom pri kraju produžetaka zacementirao svoj status među francuskim navijačima.

Nema veće pozornice od SP-a, a sposobnost da se upravo u tim trenucima izdignete iznad svih ostalih određuje i vašu sudbinu u nogometnim almanasima. Možda je nepravedno da tih mjesec dana određuje karijere, ali i to odgovaranje pritisku dio je sportaševe veličine. Nije Jordan najveći jer je zabijao puno koševa - zabijali su puno i neki drugi. Najveći je jer je zabio još više kada je to bilo najpotrebnije.

Samo nekoliko utakmica odredit će dobitnika ovogodišnje Zlatne lopte. Jer, koliko god Messi i Ronaldo zabijali u prvenstvu, 2010.godinu odredit će im nastup na SP-u. Ili će im tu nagradu svojim briljantnim nastupima "ukrasti" netko treći.

Taj potencijal da svaka utakmica može postati neka koju ću pamtiti desecima godina razlog mi je broj jedan zašto se veselim JAR-u.

No, tu su i mnogi drugi razlozi koje ću vam predstaviti u obliku pitanja.

Koja će mala reprezentacija postati iznenađenje (pogledati pod: Hrvatska, 1998.)? Koji će prvi veliki favorit pokleknuti (pogledati pod: Francuska - Senegal, 2002.)? Tko će se raspasti zbog loše atmosfere u svlačionici (pogledati pod: Brazil, 2006.)? Tko će imati sreće s jedanaestercima (Brazil, 1994.), a tko nesreće (Engleska, uvijek).

Kako će sve to skupa izgledati u Južnoafričkoj Republici? Hoće li to biti jedna drugačija nogometna fešta kako se nadaju u Fifi, ili jedna velika organizacijska katastrofa? Hoće li gumbić mute na mom daljinskom izdržati tijekom cijelog Prvenstva dok pokušavam utišati iritantne (barem meni) trube?

Tko će frizurom postati predmet obožavanja (Beckham, 2002.), a tko sprdnje (Ronaldo, 2002.)? Čijim će se dresovima dizajneri veseliti (Hrvatska, 1998.), a nad čijim snebivati (Kamerun, 2002.). Koji će komentatorski dvojci postati legendardni (Vela-Bogdan, 2006.), a koga ćemo stišavati (bez primjera, poradi kolegijalnosti).

I posljednje, ali ne i najmanje važno - tko će u Johannesburgu 11. srpnja postati svjetski nogometni prvak?