Da su tako borbeni u uredima...

Nikako najboljoj po kvaliteti ili po rezultatima, vjerojatno ne ni po igri. Ali po odnosu prema igri, po iskazanoj borbenosti u svakom nastupu usprkos golemim financijskim poteškoćama, po kemiji, želji i volji igrača – najboljoj. Ako je istina ono što već godinama javnost tvrdi da želi – mlade i domaće dečke (a domaći su valjda Hrvati), da poštuju grb koji nose na dresu i da ostavljaju zadnju kap znoja na parketu – ova Cibona je bila ta momčad, momčad kakva dolazi vrlo rijetko.

Perasović je nakon utakmice rekao - ”jednom u sto godina”. ”Zaboravite”, dodao je, ”da će bilo kada opet neki momci tako raditi bez ijedne plaće.”

Vratit će im se, zavapili su svi nakon Kecmana. I vratilo im se, ne u istom obliku, ali i ovaj preokret s 0-2 protiv Zadra opako je slatko sjeo Ciboninim košarkašima. Teško je bilo očekivati da Zadar može napraviti nešto u Zagrebu nakon poraza u 4. utakmici, posebno ne s obzirom da je po prvi puta ove sezone Draženov dom uistinu nosio Cibonu. Igrači su im se odužili jednom od najboljih partija ove sezone, trice su ulazile kao da gađaju u Manduševac, a to je otvorilo prostor i za atraktivna proigravanja na centre. Više nego dovoljno za uživanje prepune dvorane, osim jasno onog dijela koji je ispunio uvijek vjerni Tornado.

Koliko je dobro da su Zagrepčani u toj posljednjoj utakmici sezone ”otkrili” ovu Cibonu i konačno joj pružili euforičnu podršku, toliko je sa sjetom onih dvije tisuće vjernih posjetitelja pomislilo – gdje ste bili cijele sezone, jer momci tako igraju od prošle jeseni? Oni koji su se protiv Zadra zaljubili u ovu momčad, morat će se brzo odljubiti.

Zajedno s posljednjom ispijenom kapi šampanjca slavlje će utihnuti, a gorka realnost preplaviti Toranj.

A što sada?

Cibona nema ni lipe, zapravo, Cibona je veliki dužnik. Perasović i Marko Tomas ogolili su klub kroz svoje izjave nakon utakmice. Trener je poručio da nema ništa protiv ostanka, ali u normalnim okolnostima, a iskreno je priznao da ne vidi kako će do njih doći. ”Postoji volja, ali ne vidim pomak”, poruka je upravi trenera koji za svoj rad nije dobio niti jednu plaću ove sezone.

Usprkos tomu, nitko se kao Perasović nije borio za Cibonu ove godine, i teško ćete pronaći nekoga tko ne smatra da je najzaslužnija osoba za lijepu sezonu. Kada praktički nemate niti jednog oponenta u medijima ili javnosti, a trener ste i radite u Hrvatskoj, onda je to znak da ste napravili sjajan posao.

Nema dvojbe da ta momčad, ”jedna u sto godina”, igra tako borbeno u svakoj utakmici, a bez isplate plaća, da trener nije tip poput Perasovića. Koji je znao da igračima kad-tad može prekipjeti njegovo deranje, njegova silovitost, njegov pritisak na stalni stopostotni angažman, ali koji je vjerovao da će ga igrači pratiti ako i sam bude takav. Maksimalan u svakom trenutku. Perasović je i na +20 protiv Zadra izgubio živce kada je netko zaboravio na svoju rotaciju u obrani. Možda takav trener ne bi sjeo svakome, ali dečkima koji igraju sa srcem takav je trener idealan, jer žele uvijek istu stvar – pobjedu.

Perasović je najbolje što se Ciboni dogodilo unazad puno godina, i svaka kadrovska križaljka za iduću sezonu mora početi od njega, jer Perasov potpis značit će i potpis na novu dobru sezonu Cibone. Bez obzira na roster.

Marko Tomas, košarkaška klasa, ali i vrlo korektan mladić, sve je rekao u samo nekoliko rečenica: ”U nekim razdobljima sezone me negativno iznenadilo što nismo imali veću podršku, momčad je bila dosta mlada, a na kraju, šteta je što su tek u posljednjoj utakmici prepoznali kvalitetu i pomogli ovim momcima da lakše dođemo do pobjede. Danas je stvarno bio gušt igrati, zbog ovakvih utakmica čovjek poželi i ostati, ali realnost je sasvim drugačija.”

Da, realnost je potpuno drugačija. Izgleda da ne postoji skupina sposobnih poslovnih ljudi koji od Cibone, jednog od najkonstantnijih euroligaša i uopće jednog od najpoznatijih hrvatskih sportskih kolektiva, mogu napraviti uspješan proizvod. Izgleda da nema ljudi koji u u Zagrebu, gradu od milijun stanovnika, financijskom i gospodarskom središtvu države u kojem je smještena velika većina najmoćnijih hrvatskih firmi, mogu pronaći kapital za financiranje tog projekta.

Andro Knego možda još nije imao dovoljno vremena, ali – nije napravio niti koraka naprijed, barem ne vidljivog. Cibona je i dalje klub koji pušta Dinamovu himnu na osvajanju vlastitog naslova prvaka (uvijek sjajan potez za gradnju imidža), Cibona je i dalje klub čijim web-stranicama ne treba vjerovati ako tražite točan početak neke utakmice (uvijek sjajan potez za privlačenje navijača), Cibona je i dalje klub u kojem je jedna osoba i glasnogovornik i direktor marketinga i komentator na Sportklubu (uvijek dobar znak da će marketing i PR biti odlično odrađeni). Ivan Jurković je sposoban, ali nije svemoguć.

Dakako, pričati o pronalaženju novca je neopisivo lakše nego dovesti ga u klub, ali Cibona si u ovakvoj situaciji, primjerice, ne može dopustiti onako nekvalitetnu komunikaciju s Atlantic Grupom Emila Tedeschija, jer takvih prilika neće imati puno. Ako će imati uopće.

Cibona nema vremena čekati da se Knego snađe, nema vremena ni da u Gradu završe previranja, Ciboni treba pomoć sada. Treba joj pod hitno vizija razvoja, financijska injekcija, plan za rješavanje dugova, strategija za iduće razdoblje, i prije svega, trebaju joj ljudi koji to sve mogu osigurati. Ako je Knego takav – to se mora uskoro vidjeti. Ako nije, ako se prihvatio zadatka kojem nije dorastao – jer izvući klub iz ovakve situacije nešto je potpuno drugačije od borbe pod obručima – mora to brzo priznati i dati prigodu nekom drugom.

Tko god dođe (ili ostane), mora se ugledati na ovosezonsku momčad i pokazati veliku borbenost. U borbi za kune, u borbi za gledatelje, u borbi za sponzore, u borbi za igrače, u borbi za dio medijskog kolača. Ići od vrata do vrata, od rukava do rukava, i prezentirati svoj proizvod. A nije da će prodavati set vrhunskih noževa, nego Cibonu. Koja je i posljednjoj utakmici sezone pokazala što predstavlja u Zagrebu i u hrvatskoj košarci.

Da je barem Perasović ”trener” upravi, direktorima i svom osoblju. Onda bismo mogli biti sigurni da nitko, ali baš nitko ne zabušava.