Samo da ne ostane na populizmu

Kako je i sam priznao u nekoliko navrata, Zdravku Mamiću ponestalo je kandidata kojima bi povjerio svoju najdražu igračku. Na kraju je odlučio u klub vratiti Velimira Zajeca s kojim nije uvijek bio u sjajnim odnosima, a Zeko je očigledno više bio izbor jer boljeg nije bilo, nego zato jer Mamić uistinu vjeruje da će Zajecove trenerske kvalitete preporoditi Modre.

Naime, Zajeca je Mamić u klub mogao vratiti puno puta, ali je ipak radije davao šanse cijelom nizu trenera, nekima i po dva puta.

Mamić je znao da mu izbor Zajeca donosi najmanji rizik, jer će igračka legenda kluba imati punu podršku medija i javnosti, pa ako Zajec ne uspije - za to neće biti kriv izvršni dopredsjednik. Jer, ako su "svi za Zajeca", onda su i svi odgovorni u slučaju neuspjeha.

Netko tko promatra Zajecov trenerski opus vjerojatno bi se zapitao - zbog čega je Zeko aklamacijom prihvaćen, zbog čega uživa puno veću i bezrezervniju podršku od mnogih drugih kandidata za Dinamovu klupu, odnosno trenera koji su prodefilirali Maksimirskom 128?

Jedan od odgovora je - Zajecov populizam. Zajec je čovjek gospodin, bez bilo kakvih ružnih mrlja u igračkoj i trenersko-funkcionerskoj karijeri. Kao i na terenu, Zajec je u svojim izjavama odmjeren, smiren i uglavnom govori ono što javnost želi čuti.

"Stranac mora biti 50 posto bolji od domaćeg igrača." "Igrat ćemo jednostavno, od prve ili druge." "U završnicu ćemo ulaziti s pet ili šest igrača." "Moramo biti agresivniji i zabijati više golova." "Prirodno je da domaći dečko uloži više žara od prolaznika."

Sve su ovo neke od Zajecovih izjava od dolaska na Dinamovu klupu, otprilike sukus onoga što prosječni Dinamov navijač želi čuti. To je ono što taj Dinamov navijač i sam zagovara, to je ono što mediji cijelo vrijeme forsiraju i zamjeraju prethodnim trenerima.

Ali ništa od toga nije utemeljeno na nogometnoj stvarnosti ili realnosti.

Jasno da svaka momčad želi ulaziti u završnicu s puno igrača, da želi igrati okomito, a ne paralelno, da želi biti agresivna i zabijati puno golova, igrati iz prve ili druge. No, igrati tako je već druga priča koja uvelike ovisi o kvaliteti igrača na raspolaganju, a onda i o protivniku. Trener Dinama mora biti sposoban razmišljati o nogometu na puno stručniji način od onoga kako razmišlja prosječni navijač dok gleda utakmicu.

Priča o strancima je uobičajena priča maksimirskih "autsajdera", jer čim netko postane trener Dinama brzo shvati neke osnovne odnose - kao što je Zajec već shvatio da je Sammir ipak puno bolji igrač, uz sve svoje mane, od drugih pretedenata na njegovo mjesto.

I iz te perspektive, čak su i Jurčićeve izjave o "kontroliranom nogometu" bile više u skladu s izjavama jednog modernog nogometnog trenera od Zajecovih floskula. Jer, potpuno je jasno i neovisno o Zajecovim trenerskim kvalitetama, Dinamo neće moći igrati okomito kao Njemačka ili automatizirano kao Bayern niti će u završnicu dolaziti s toliko igrača kao i Barcelona; ne zato jer je Zajec loš trener, nego zato jer Dinamovi igrači nisu tako dobri.

Sjećanje na dvije pobjede u Ligi prvaka prije 12 godina je, uz te uhu ugodne izjave, dovoljno da Zajecov krediblitet kao nogometnog trenera nitko ne dovodi previše u pitanje.

Činjenice su pomalo oštre prema novom/starom Dinamovom treneru. Zajecov najveći trenerski uspjeh su te pobjede u Ligi prvaka (koju je izborio Zlatko Kranjčar) protiv Ajaxa i Porta, no s tom za hrvatske pojmove odličnom momčadi Zajec nije bio dominantan u HNL-u, pa je prije kraja sezone morao otići.

Ostale dvije trenerske epizode bile su mu više nego neuspješne. Panathinaikos je trenirao u sezoni 1996./1997., kada je Pao bio aktualni dvostruki uzastopni prvak i polufinalist Lige prvaka sezonu prije - tu je sezonu Panathinaikos okončao kao tek peti u grčkoj ligi.

U Portsmouthu je, pak, trenersku klupu preuzeo nakon iznenadnog odlaska Harryja Redknappa (navodno upravo zbog nezadovoljstva Zajecovim dolaskom na mjesto sportskog direktora), a nakon nekoliko dobrih rezultata zaredali su brojni neuspjesi zbog kojih je pred kraj sezone napustio trenersko mjesto kako bi Portsmouth bio spašen ispadanja.

Zahvaljujući toj avanturi, Zajec je u nekoliko izbora proglašen jednim od 10 najvećih stranih trenerskih promašaja u Premiershipu. Primjerice, u onom Daily Telegrapha, Zajec je u društvu Scolarija, Santinija, Ramosa i Alaina Perrina, kojeg je, inače, upravo Zajec i izabrao za svog nasljednika. Eyal Berkovic otvoreno je priznao kako je zbog Zajeca napustio klub, a zbog svađe s vratarom Hislopom Zajec je na golu forsirao Grka Chalkisa koji se pokazao potpunim promašajem.

I to je to. Zajecov cijeli trenerski opus.

Ovo pišem samo kako bih upozorio na dvostruke kriterije toliko česte u našoj javnosti, ne kako bih rušio Zajeca prije nego što je i počeo pokazivati što je napravio s ovom momčadi Dinama.

Jasno da će Zajec na Sportnetu - pa tako i u Packama imati istu podršku kao i svi ostali treneri, jer znate kako to kod nas ide - kontinuitet, kontinuitet i kontinuitet ispred svega.

Zekine ideje o napadačkom nogometu svakako su dobrodošle, jer to je ono što svaki Dinamov navijač želi vidjeti u 1. HNL. Želi vidjeti i razvoj mladih igrača, koji Zajec obećaje.

Da li je sve to spojivo kako bi se došlo do Europske lige, Dinamovog minimalnog cilja u Europi? Teško je reći, i uvijek ovisi i o ždrijebu i o zrncu sreće, jer budimo realni - u tim pretkolima europskih natjecanja svi su podjednaki. A ako Novi Zeland može otići sa SP-a neporažen, onda je stvarno puno toga moguće.

Zajec ima bolje preduvjete za uspjeh od svojih prethodnika, jer iza njega stoje i klub i javnost i mediji i navijači. Ima potrebnu karizmu i, iako neveliko, ima i međunarodno iskustvo koje Dinamu treba.

Sada je na njemu pokazati da dosadašnje izjave nisu tek populističke, već utemeljene na stvarnoj viziji i realnoj ocjeni mogućnosti Dinamovih igrača i Dinamove momčadi.