Bilić nema jedanaestoricu

Hrvatska je u Bratislavi, da maksimalno pojednostavimo stvari, odigrala solidno. Ne pretjerano dobro, ne pretjerano loše, niti se u toj igri neki pojedinac posebno pozitivno ili negativno istaknuo. Tako su utakmicu vidjeli igrači, tako su je vidjeli i treneri (koji će uvijek pronaći i pokoju pozitivniju riječ), tako ju je vidio i veći dio javnosti.

Za one kritičnije vrijedi odmah na početku naglasiti kako Slovačka nije nimalo bezazlena reprezentacija, što najbolje znaju svjetski prvaci iz 2006., Talijani, koje su Slovaci zasluženo izbacili sa SP-a. Radi se o momčadi, koja kao i Hrvatska, ima niz internacionalaca u jakim ili barem solidnim europskim klubovima, koja ima i momčadsku kvalitetu za pariranje bilo kojem protivniku. Radi se svakako o jačoj momčadi nego što je Latvija i vjerojatno barem jednako snažnoj kao što je Grčka.

Protiv takve Slovačke Hrvatska je bila očigledno momčad s više klase i to je ono što veseli. Znamo da je tako na papiru, jer naši reprezentativci ipak igraju važnije uloge u jačim klubovima, ali je lijepo vidjeti da i na travnjaku Hrvatska u gostima može dominirati protiv Slovačke. Hrvatska je s lakoćom držala loptu i inicijativu, pomalo na nezadovoljstvo razočaravajuće malog broja gledatelja (tek oko 7.000), koji su uz to bili i neviđeno tihi. I protiv takvog protivnika Hrvatska je ostvarila korektnih 1:1.

Tu otprilike nekakvo zadovoljstvo završava, jer da Hrvatska ima klasu smo znali i prije.

Ono što brine jest da se s tom klasom nismo uspjeli plasirati na SP u JAR-u jer nismo uspjeli svladali Ukrajinu u dva susreta, a ni sada u Slovačkoj nismo demonstrirali igru koja sugerira da takve protivnike – tek mrvicu slabije od nas – možemo dobivati. Protiv Latvije, Izraela i posebno Grčke to nam se ne smije događati.

Činjenica je da imamo dosta razloga za optimizam gledajući u budućnost – već je i sada kadar proširen u odnosu na prošle kvalifikacije, a rezultati i igre mlađih selekcija najavljuju dodatnu injekciju kvalitete u narednom periodu.

No, činjenica je da prošireni kadar Biliću zadaje i glavobolje jer trenutno – tri tjedna prije početka kvalifikacija – ne može biti siguran niti koja mu je najbolja jedanaestorica niti koji mu je najbolji sustav.

U Bratislavi smo uglavnom gledali Hrvatsku u sustavu 4-2-3-1, s malo povučenijom formacijom u prvom dijelu, ofenzivnijom u nastavku. Kako je i Bilić nakon utakmice rekao, opreznija varijanta donijela je više kontrole, ali i manje prigoda, dok je napadačka formacija stvorile više šansi, ali ih i dopustila protivniku. Logika nalaže da ćemo se prvom koristiti protiv jačih suparnika (u gostima), a drugom kod kuće, no u svojoj biti ionako se radi o istoj formaciji. Ono što je pitanje jest – je li 4-2-3-1 najbolja formacija za Hrvatsku ili je za Bilića najbolji način da u momčad ugura i Kranjčara i Modrića i Rakitića?

Kada bi Hrvatska bila klub, Bilić bi jamačno poželio da umjesto jednog kreativca može dovesti brzo i probojno krilo, no takvog igrača nažalost nemamo. Stoga su uoči novih kvalifikacija velika očekivanja na leđima Ivana Strinića, kojeg Bilić, očigledno je po njegovim izjavama, vidi kao prvi izbor na poziciji lijevog beka, a koji bi zajedno s Darijom Srnom trebao donijeti probojnost po bokovima.

Nejasan izgled prvog sastava sigurno je najveći Bilićev problem, jer koliko god širok izbor bio slatka briga, svaki trener želi znati svoju najbolju momčad.

Zna li je trenutno Bilić?

Tek su Modrić, Ćorluka, Šimunić i Srna trenutno ”ziceri” u prvoj postavi, Strinić i Vukojević su blizu tog statusa jer su ispred svojih konkurenata. Kvaliteta, forma i reprezentativno iskustvo nalaže da je u tom krugu sigurnih i Niko Kranjčar, no sve dalje je već upitno.

Runje je prvi vratar, ali više zbog trenutnih slabosti drugih. Činjenica je da se očekuje Subašićevo preuzimanje te jedinice u doglednoj budućnosti. Tko je četvrti veznjak? Rakitić protiv Slovačke nije briljirao, 2-3 dobre dugačke lopte nisu dovoljne za visoku ocjenu.

I najvažnije od svega – tko je u početnom napadačkom dvojcu, ako uopće u napadu bude dvojac? Ivica Olić ima kredit izvrsne sezone u Bayernu, ali Olić u reprezentaciji ima i puno slabih nastupa. Eduardo, pak, ima veliki kredit baš zbog reprezentativnih nastupa, no dugo već nije igrao pravi nogomet u kontinuitetu. Mladen Petrić ne zabija u dresu s kvadratićima kao u onom HSV-a, Mario Mandžukić još nije skupio dovoljno kapica i golova da bi u tom redoslijedu prestigao prije spomenute. Nameće se Nikica Jelavić, ali bez obzira na pogotke u dresu reprezentacije i Rapida – teško ga je gurnuti u momčad prije Olića ili Dudua.

A mjesta ima samo za dvojicu, u nekim varijantama čak i samo za jednoga.

Bitka za pozicije u prvom sastavu rijetko je kada bila tako žestoka, no vrijeme testiranja je završilo i Bilić u narednom periodu mora donijeti teške odluke za koje je, uostalom, i plaćen. I on će za njih odgovarati.

Hrvatska mora imati definiran izgled, i iako će pozicija ili dvije uvijek zavisiti i o trenutačnoj formi i ozljedama, kostur momčadi morat će se izgraditi. Kao što se u bilo koje doba dana i noći mogla izrecitirati najbolja Ćirina jedanaestorica '96 ili '98, tako će se i Bilić morati odlučiti tko će u ovim kadrovskim križaljkama privremeno izvisiti, bez obzira što je jasno da će nam kroz kvalifikacije trebati 20, a ne 12 igrača.

Problem je, dakako, što u kvalifikacije ulazimo i s nejasnim sustavom igre. Pravih 4-4-2 već dugo nismo vidjeli, iako smo prve kvalifikacije pod Bilićem upravo u tom sustavu uvelike odigrali. Probalo se u Belgiji s 3-5-2, puno se kombiniralo s tih 4-2-3-1, ali teško je i za jednu prijateljsku utakmicu reći kako je to funkcioniralo jako dobro. Korektno, solidno, na neke momente (recimo u Austriji) i vrlo dobro, no Hrvatska od završetka prošlih kvalifikacija niti jednom nije oduševila.

U današnjem nogometu to nije ni lako, pa se time ne treba ni opterećivati, no za očekivati je da kroz standardizaciju sustava i sastava dosegnemo i višu razinu kvalitete igre koja bi nam garantirala prolazak skupine.

Do tada, glavni razlog za optimizam bit će nam ta pojedinačna klasa koje imamo više od suparnika, iako sigurno ne dovoljno da u kvalifikacije možemo ući prepotentno ili podcjenjivački.

Nakon neuspjeha u prošlim kvalifikacijama, tomu se naši protivnici ne trebaju nadati.