Nogomet može spasiti samo - nogomet

Kako nam proteklih godina izgleda klupski nogomet, stvarnost da bi mogli imati dva kluba u Europskoj ligi zvuči kao tema za emisiju sjajnog i nažalost prerano preminulog Joška Martinovića.

Nije još gotovo, i ne smijemo previsoko poletjeti kako spuštanje ne bilo krajnje bolno. I Dinamo i Hajduk imaju dovoljno ružnih iskustava u Europi da bi trebali znati kako Unirea i Györ neće samo potpisati predaju, ali činjenica je da su naši predstavnici širom odškrinuli vrata Europske lige i za eventualno ispadanje bi mogli biti jedino sami krivi kroz neku neviđenu auto-destrukciju.

Hajduk ima pogodak prednosti više od Dinama, ali je ipak u malo opasnijoj situaciji jer, osim što je Unirea jača momčad od Györa, Hajduk neće imati podršku 35.000 sjajnih navijača kao sinoć. No, svejedno je teško zamisliti da Rumunji, u situaciji u kojoj jesu, mogu ovom poletnom Hajduku, punom samopouzdanja, napraviti veće probleme. Posebno jer je Stanko Poklepović - jedna apsolutno pozitivna ličnost i bez obzira na godine, pravo osvježenje u hrvatskom nogometu - i u trenucima euforije znao prepoznati da nije sve u njegovoj momčadi, posebno obrambeno gledano, funkcioniralo briljantno.

Splićani imaju puno razloga za oduševljenje, jer ne samo da je Hajduk uvjerljivo slavio, ne samo da je cijeli Split bio na nogama, ne samo da će (vjerojatno) cijelu jesen uživati u europskim ogledima (konačno!), nego i imaju momčad za koju je lijepo navijati, jer ima i karakter (preokret protiv Dinama iz Bukurešta, preokret i sinoć nakon 0:1), ima i domaće klince, ima i talent koji vrijedi gledati. Na krilima te euforije gledali smo otvorenu utakmicu u kojoj se Hajduk bolje snalazio, koristeći defanzivne lapsuse gostiju i nadasve individualnu kvalitetu Senijada Ibričića.

U Mađarskoj se, pak, odigrala jedna potpuno drugačija utakmica, u kojoj je jedna zrelija, europski iskusnija i očigledno nogometno kvalitetnija momčad svladala onu inferiornu s gotovo rutinskih 2:0.

Koliko smo puta takvu rečenicu napisali upravo za Dinamo, kada je ispadao od momčadi kalibra Šahtara? Koliko možemo biti frustrirani kada Dinamo ispadne od moldavskog prvaka, toliko je lijepo vidjeti da Zagrepčani školski svladaju momčad koja je izbacila Montpellier. Što znači da Mađari nipošto nisu nekakvi amateri, iako je jasno i da su najlakši protivnik kojeg je Dinamo imao u ovoj fazi natjecanja u proteklim godinama (Auxerre, Ajax, Sparta, Hearts).

Hajduk i Dinamo imaju još jednu zajedničku stvar - oba kluba imaju igrače zbog kojih se isplati doći na stadion. Senijad Ibričić krasan je igrač, profinjene tehnike, majstorskog udarca, kreativan i pametan. Da je blagoslovljen većom brzinom, vrijedio bi 25 milijuna eura, ali Hajduku je i ovakav neprocjenjiv. No, Ibro nije najomiljeniji igrač Hajduka u posljednjih 10 (možda i više?) godina samo zbog znanja, već i zbog činjenice da nije kumio i molio za odlazak (a mogao je) već je iskreno želio s Hajdukom osvojiti naslov prvaka i odigrati zapaženu europsku dionicu. Ovo drugo mu se ostvaruje, a kako je Hajduk krenuo u sezonu, dobre su mu šanse i za taj toliko željeni naslov.

No, Hajduk ima i Anasa Sharbinija, čija potezi, istina, variraju od lošeg do briljantnog, i to ne iz utakmice u utakmicu već iz akcije u akciju. No, Anas je sve bolji u dresu Hajduka i kada dosegne kontinuitet bit će ozbiljan kandidat za reprezentaciju - i to ne samo za treninge. U svakom slučaju, već je danas igrač koji prodaje ulaznicu, jer pogotke kao onaj protiv Intera Sharbini je sposoban postići češće od bilo kojeg drugog igrača u HNL-u.

Dinamo, pak, ima Sammira. I to ne od ove sezone kako se pogrešno tumači ("tko je ovaj igrač u Sammirovu dresu?"), iako on sada igra bolje nego proteklih godina. No, igra Dinama s više kratkih dodavanja i pozicija u sredini terena raširili su krila Brazilcu čiji talenti sada više dolaze do izražaja. I prije se moglo vidjeti sve ono što sada svi komplimentiraju Sammiru, no mnogi prije nisu vidjeli da je Brazilac "uškopljen" uz aut-liniju i da za neke ispodprosječne igre nije odgovoran (samo) Sammir, kako je često bilo popularno reći. Svi koji su ga slali nazad na "brazilske plaže" sada bi se trebali poklopiti po ušima, a ne govoriti kako se "preporodio", jer Sammir je i lani i preklani bio nedodirljiv u situacijama 1 na 1, i tada je bio najjači Dinamov igrač u dvoboju, i tada je bio igrač koji stvara razliku. Ali tek sada mu se to priznaje.

Sada kada je prihvaćen i od medija i od navijača, i kada je njegova pozicija najboljeg igrača momčadi neupitna, Sammir je igrač kojeg se isplati doći gledati, jer nažalost - nećemo ga gledati još dugo.

Dinamo danas ima i Antu Rukavinu, kojeg je htio godinama, a ako se po jutru dan poznaje - Rukavini bi bilo bolje da se prije odlučio za modri dres. No, nikad nije kasno. Četiri pogotka u četiri utakmice su krasan početak za igrača koji nije pravi strijelac i kao što sam pisao kada je došao - Rukavina je najbliže Mandžukiću što je Dinamo mogao dovesti. A gledano samo u kontekstu čistog nogometnog talenta i ideje, Ruki je i bolji od Mandže, što ne znači naravno da je i bolji igrač. Ali u Dinamu će imati odličnu priliku da postane i to, ako će dovoljno raditi.

Još jedna paralela koja se može povući između dva kluba jesu treneri. Inteligentni, iskusni, duhoviti, iskreni, prepuni nogometnog znanja i zagovornici rada. Poklepović i Halilhodžić nisu demagozi, nisu ulizice medijima i navijačima, već su pravi nogometni radnici. Poklepović je svojim pozivima na feštu, svojim oduševljenjem lijepim ambijentima na Poljudu i općenito svojom očiglednom ljubavi prema Hajduku sigurno pridonio odličnoj nogometnoj atmosferi u Splitu. Halilhodžić je, pak, u samo nekoliko dana svojim iskrenim izjavama i nogometnim znanjem "kupio" sve Dinamove navijače. To su dva čovjeka koja su sposobna natjerati javnost da razmišlja o nogometu, koja su sposobna natjerati novinare da nauče više jer će se inače sramotiti svojim pitanjima.

A trenutno najdraža sličnost između dva kluba mi je iskreno veselje Splićana i Zagrepčana zbog uspjeha sjevernog ili južnog susjeda. Pročitajte komentare ispod izvještaja Dinama i Hajduka i bit će vam jasno na što mislim. Svi vaši plusevi i minusi jasno govore kako su u velikoj manjini one sitne duše koje se nadaju crknutoj susjedovoj kravi. Na jednu takvu osobu dolazi 50 onih koji su svjesni da su Dinamo i Hajduk - kada igraju sa Žilinama, Heartsima, Red Bullima i Uniereama - dva kluba bratska. Hrvatska. Najveći rivali, ali i partneri u borbi za hrvatski klupski nogomet.

Tom istom nogometu nikad nije bila potrebnija simbioza Dinama i Hajduka, paralelni uspjesi u Europi, kvalitetne momčadi i zanimljivo prvenstvo. Hrvatskom nogometu trebaju dvije lokomotive koje bi ga na nogometnim travnjacima održavale iznad vode, dok pravosuđe, politika i općenito društvo ne sazriju do točke da riješe sve goruće probleme, od namještanja utakmica i netransparentnog poslovanja preko autokratskog vođenja Saveza ili senzacionalističkog i neodgovornog novinarstva do neprimjerenog ponašanja Zdravka Mamića.

Kada ćemo moći vjerovati našem pravosuđu da će kvalitetno procesuirati sve navodne pokušaje namještanja, kada ćemo moći vjerovati svemu što pročitamo kao objektivnom, nepristranom i istinitom novinarstvu, kada će zakoni natjerati klubove da posluju transparentno, kada će Savez voditi ljudi koji odgovaraju za svoja obećanja i ne ponašaju se kao bogomdani, kada će skupštinari Dinama preuzeti osobnu odgovornost i reći "ne mogu dopustiti da pogani jezik Zdravka Mamića blati ime ovog kluba" - onda ćemo znati da smo zrela demokracija u kojoj smo slobodni razmišljati samo o nogometu, a ne o tim nogometnim anomalijama.

Do tada, naš nogomet kao cjelinu može izvlačiti samo nogomet kao igra. Igra koja je sinoć natjerala i Split i Zagreb na veselje i radost, jer bez obzira što nogometna Europa to nije ni primijetila - Hajduk i Dinamo sinoć su nas učinili ponosnima.