Neću Sammira

Priču o Sammiru već sam pričao, negdje tamo kad su se (zagrebački) mediji upinjali ugurati njega u nogometnu, a izvjesnog Alana Andersona u košarkašku reprezentaciju. Iza svega onoga što sam tada izrekao stojim i danas, a u proteklih godinu i pol dana rečenog Andersona za Hrvatsku boli đon jednako koliko i mene za Idaho. A dogodi li se Sammiru transfer, zbog čega je u stvari Zdravko Mamić i dignuo cijelu halabuku, i on će brzo zaboraviti i hrvatski i Hrvatsku.

Zašto nisam za Sammira? Ovako drsko i bezobrazno, na prvu loptu reći ću - zato što Zdravko Mamić jest. Kad netko onakvim divljačkim rječnikom javno optuži veleposlanika UNICEF-a za rasizam bez ikakvog argumenta, a samo zbog svog vlastitog profita, onda ni ne zaslužuje da ga se sluša u stavu pozor. U tom stavu stoje klimoglavci koji ga okružuju, bilo u klubu, bilo u njegovom privatnom biznisu, bilo u HNS-u, koji se, nota bene, i ovog puta elegantno ogradio kako "ne vidi, ne čuje i ne želi znati", a pritom još i "čestita".

No, kako prva lopta ne mora biti najpametnija i najrazboritija i kad otklonimo čitavu ovu "medvjeđu uslugu" koju je Mamić napravio Sammiru svojim klasičnim (da tražim neku oštriju riječ) ponašanjem, postoji i druga i treća i četvrta i peta lopta. A te lopte s Mamićem i njegovim privatnim interesima više nemaju veze.

Dakle, zaista, zašto nisam za Sammira? Zato što držim da je hrvatska nacionalna reprezentacija u bilo kojem sportu, a posebno nogometu, nešto što nije podložno privatnim interesima, trgovačkim lobijima i osobnim potrebama. Zato što držim da hrvatsku državu trebaju predstavljati ljudi kojima hrvatska država uistinu nešto i znači, a ne zato što će im putovnica "države na pragu Europske unije" donijeti deblji novčanik i puniji bankovni račun. Njima i njihovim menadžerima.

Zato što držim da je hrvatska nogometna reprezentacija još uvijek jedna od lijepih i ponositih priča nezatrovanog i neinteresnog patriotizma kakvim smo bili obasuti u trenucima kad smo stvarali svoju neovisnost. Razočaranja u te patriotske i domoljubne priče koje su se iza naših leđa prodavale s puno nula doživjeli smo gotovo u svim sferama našeg života. Ali barem nam je uvijek ostala ta (nogometna) repezentacija.

Taj praznik kad se cijela zemlja obuče u crveno-bijele kvadratiće, maše hrvatskim zastavama, pjeva hrvatske pjesme i ne pita onog do sebe je li Dalmatinac, Slavonac, Zagrepčanin, Zagorac, Ličanin, Hercegovac ili Istrijan. Taj osjećaj jedinstva, osjećaj pripadnosti, osjećaj ponosa zbog toga što imamo barem još nešto nezatrovano, neiskvareno i naše. Samo naše. Zovite me utopistom, zovite me čovjekom koji ne razumije 21. stoljeće - ali dozvolite da stojim iza svog mišljenja kojeg ću uvijek rado argumentirati.

Dinamo je za svoj razvojni put odabrao inozemna tržišta i sistem "kupi jeftino i mlado, prodaj skupo i malo manje mlado". Njegovo pravo, njegova poslovna odluka. Međutim, znamo što Dinamo znači u hrvatskom nogometu, a još više što Mamić znači u nogometnim institucijama. Dinamo je svojom politikom došao do situacije da više nema ni jednog aktualnog seniorskog hrvatskog reprezentativca, a igrači koje dovodi iz inozemstva nisu zreli za reprezentacije država iz kojih dolaze. Dinamo bez hrvatskih reprezentativaca? Ajmo ih onda stvoriti umjetnim putem, kad već ne možemo prirodnim.

Što to onda znači? Da će svaki nogometaš kojeg Mamić u budućnosti pronađe negdje po svijetu istovremeno biti i potencijalni reprezentativac Hrvatske? Zar bi se cijela država trebala podrediti putu kojeg je Dinamo za sebe odabrao i ne prosvjedovati kad interes tog kluba ne koincidira s interesima nacionalne reprezentacije? Zar zaista želimo reprezentaciju u kojoj će igrati svatko komu treba hrvatska putovnica da bi se lakše prodao i napunio nečije bisage novcem?

Njemački primjer? Time bismo se trebali voditi? Nijemci u svoju reprezentaciju svjesno i planski pozivaju igrače koji su drugo ili treće doseljeničko koljeno iz nogometnih, ali i nekih posve nenogometnih razloga. A i da nije tako, što onda? Zašto bismo morali slijediti primjer Njemačke? I zašto uopće moramo slijediti nečiji primjer? Zašto mi jednom ne bismo stvorili svoja pravila i natjerali druge da nas uzimaju za primjer?

Pogonsko gorivo hrvatske reprezentacije je srce, emocija, fanatizam. Tko je taj koji će na svoja leđa preuzeti taj rizik da od hrvatske reprezentacije napravi klub u kojemu će svatko bez ikakvih kriterija moći nositi hrvatski dres? Što držite kriterijem? Imati hrvatsku putovnicu? Dajte molim vas. Dobiti hrvatsku putovnicu je lakše nego dobiti batine u narodnjačkom klubu. Da za to postoje pravi kriteriji, mogli bismo o tome razgovarati. Ovako - ne možemo.

Znam što ćete pitati, što s Eduardom? Svatko tko kaže da su Eduardo i Sammir jednake priče taj ili svjesno laže ili ne želi prihvatiti činjenice. Eduardo je u Hrvatsku došao 15 godina, prošao je naše nogometne škole, zaigrao za U-21 reprezentaciju. Eduarda su zbog toga svi prihvatili jer je jasno da je on hrvatski nogometaš, bez obzira što je rođen u Brazilu. A Sammir nije. Isto kao što nije ni spomenuti Anderson.

Iz priče o Eduardu izlazi i logičan kriterij koji bi vjerojatno mnogima bio prihvatljiv za strance koji žele u hrvatsku reprezentaciju. Strani nogometaš koji je naknadno stekao hrvatsku putovnicu ne bi smio igrati za A reprezentaciju ako nije igrao za neku od omladinskih. Ako se već sa 17 ili 19 godina toliko zaljubio u hrvatski dres da samo njega želi nositi - neka na to ima i pravo. Ali ove "naknadne ljubavi" zrelih igrača koji su svjesni da više nemaju šansu igrati za svoje matične reprezenacije ("Bilo bi problema kad bi mi pozivnicu poslali i Hrvatska i Brazil", iskreno kaže Sammir) ne bi trebalo blagoslivljati.

Ja bih osobno išao i korak dalje. Jednako kao što bih uveo strože kriterije za igrače, uveo bih i za strane izbornike. Ni dosad mi nije bilo jasno kako to čovjek s talijanskom putovnicom smije biti trener Engleske, a igrač s talijanskom putovnicom ne može biti reprezentativac Engleske. Hrvatsku reprezentaciju trebao bi voditi hrvatski trener (ne nužno i Hrvat), ako već hrvatska reprezentacija predstavlja hrvatsku državu, hrvatsku pamet i hrvatske mogućnosti.

Strani trener nikad neće razumjeti emocije i ljubav hrvatskog čovjeka prema nogometnoj reprezentaciji, jer hrvatska reprezentacija nije jedna obična momčad koju može voditi bilo tko. Ovo govorim i stoga što sam uvjeren da nas nakon ponuđenog Sammira umjesto Kranjčara u prvih 11, jako malo vremena dijeli od nove Mamićeve "pristojne sugestije", koja će umjesto "rasista Bilića" ponuditi hrvatskoj reprezentaciji "kozmopolita Halilhodžića"...

Sammiru svaka čast, momak se sa svoje 23 godine pokazao promišljenijim i inteligentnijim od svog više nego dvostruko starijeg izvršnog dopredsjednika. I neće biti smak svijeta ako zaista zaigra za hrvatsku reprezentaciju jer ako ništa drugo - sjajno govori hrvatski. No, nije ovo priča o Sammiru i reprezentaciji, ovo je priča o tome kako ćemo se uopće u budućnosti postavljati prema ovakvim situacijama. Te odgovore treba dati HNS, a ne jedan jedini čovjek - Slaven Bilić, iza čijih se leđa skrivaju i Marković i Srebrić i svi oni koji možda i misle drugačije, ali se ne usuđuju to javno reći. Da ne bi Mamić čuo.

Drugačiji pogled na istu temu možete pročitati ovdje, u tekstu kolege Tomislava Pacaka.