Hoću Sammira

E nije tako jednostavno, nije ni približno.

Za početak, treba biti vrlo ograničen, isključiv i zatvoren za decidirani DA ili NE Sammiru u hrvatskoj reprezentaciji (kada se za to zadovolje Fifini uvjeti). Nemoguće je osporiti kompleksnost ove teme i bahato je odbaciti argumente bilo pro bilo contra strane kao smiješne ili glupe. Ne radi se o maloj stvari, jer u sličnim se situacijama našlo puno nogometnih zemalja i jednako ih je puno ušlo u zanimljive javne rasprave.

Za mene tema nije Sammir, jer priznali to ili ne, dinamovci i hajdukovci o njemu uglavnom ne mogu razmišljati objektivno. Tek nakon što riješimo osnovnu dilemu – treba li Hrvatskoj (još) igrača druge narodnosti ili ćemo stati s Eduardom – možemo ulaziti u uglavnom nogometnu raspravu treba li Hrvatskoj Sammir, je li Sammir bolji od aktualnih ili drugih potencijalnih reprezentativaca, hoće li on donijeti kvalitetu više ili eventualno razdor i negodovanje drugih reprezentativaca?

No, odgovor na ovo osnovno pitanje zapravo smo već dali prihvaćajući Eduarda da Silvu kao svoga. Činjenica je da suštinske razlike između njega i Sammira jednostavno nema. Došao je sa 16 godina pa je onda ok? Jel’ točno to onda granica s koliko netko mora doći u Hrvatsku? Aha, imate 16 godina i 364 dana – može, dobrodošli. Imate 17 godina i pet dana? A neeee, vi niste za reprezentaciju. Tko će odrediti tu granicu? Eduardo je rođen u Brazilu, tamo je odrastao, Eduardo je tamo napravio prve nogometne korake, tamo je bio nekakav talent koji je zbog kruha otišao u Hrvatsku. Eduardo je Brazilac, baš kao i Sammir. I obojica su seniorski nogomet počeli igrati u Hrvatskoj. Ili je možda važno što je Eduardo oženio Hrvaticu? Požurimo onda ”otkantati” Ivu Karlovića i njegovu simpatičnu suprugu Alsi, inače Jamajčanku.

Ili je možda Eduardo bio simpatičniji od Sammira? Ili se možda o Eduardu tri godine nisu pisale bedostaće kao o Sammiru; Eduardo je bio mali simpatični Brazilac koji je bez kruha došao u Hrvatsku i izborio se za svoje mjesto pod suncem, a Sammir je bio lijeni Brazilac kojeg su porezni obveznici platili da se šeće po terenu s rasponom kretanja bacača diska.

Spin je u Hrvatskoj važna stvar, ali okretali kako god želite – suštinske razlike između Eduarda i Sammira nema. Baš kao što je neće biti između Eduarda i bilo kojeg stranog igrača koji je stekao hrvatsko državljanstvo. I Eduardo i taj Mr. X bit će stranci, bit će ljudi koji nisu Hrvati po krvi, neovisno koliko su dugo u Hrvatskoj i koliko su za njegovo nogometno znanje zaslužni hrvatski, brazilski ili vijetnamski nogometni treneri.

Kada to prihvatimo, ostaje tek – Eduardo je iznimka koja potvrđuje pravilo. No ta uzrečica, koja služi uglavnom kada se dogodi nešto što se ne slaže s nekom teorijom koju zagovaramo, posve je prozirna i, ako hoćete, užasno diskriminirajuća. I moramo se zapitati kakva smo zemlja ili narod kada po takvim principima dijelimo ljude – joj, žao mi je, on je prvi stigao, idućeg stranca primamo za 10 godina kada će nam opet faliti dobar napadač.

Uostalom, probajte s ”iznimka koja potvrđuje pravilo” objasniti šefu zašto ste došli ”pretjerano veseli” na važan sastanak ili supruzi/suprugu zašto ste izigrali njegovo ili njezino povjerenje. Volio bih vidjeti kako to objašnjenje prolazi u stvarnom životu.

Nažalost, i rasizam je stvar koje se moramo dotaknuti. U 2010. godini u Hrvatskoj se huče tamnoputim igračima, njima se kao majmunima bacaju banane. Da li netko to radi jer misli da je duhovito, zato jer je teški rasist ili je jednostavno neobrazovana budala – nije toliko bitno, jer je rasizam. A rasizam je jedno od najvećih zala 20., očito i 21. stoljeća, protiv kojeg se valja boriti na sve moguće načine. Ako netko misli da u priči o Sammiru nema i rasizma, onda je, nažalost, naivan. Ne tvrdim da su oni koji su protiv Sammira rasisti, već da je i njegova boja kože nekima faktor. A nikako ne bi smjela biti.

Kod priče o državljanstvima često smo znali imati različitih dvostrukih standarda. Mirna Jukić danas je Hrvatima ”draga domaćica rukometne reprezentacije u Austriji”, a Jakov Fak mnogima je izdajnik, kao što bi bio i Duje Draganja. Jer su osvajali medalje za Hrvatsku. Kada vani uspije netko nepoznat, onda je to primjer za ”evo kako u Hrvatskoj sustav ne radi svoj posao, morao je otići vani da bi uspio”, a kada netko tko uspije u Hrvatskoj ode van iz istih razloga – boljih uvjeta, tehničkih, financijskih, kakvih hoćete – taj je izdajica.

Domoljublje je vrlo zgodan pojam na papiru, i povjerovao bih rado u priču da ne može jednom Brazilcu hrvatska zastava značiti kao Hrvatu. Kao, primjerice, Petru Metličiću čiji jedan vrlo emotivni govor nakon izgubljenog finala protiv Danske, možete lako pronaći – Pero je uistinu ljudina od čovjeka (i Hrvata), koji vjeruje u svaku riječ koju kaže i te su riječi jedan od razloga zašto obožavamo rukometnu reprezentaciju. Povjerovao bih u tu priču, u priču da se za klub igra radi novca, a za reprezentaciju radi srca… Povjerovao bih da je istina.

Ali nije.

Ne može biti istina kada je aktualni kapetan nogometne reprezentacije bježao iz kampa te hrvatske ”svetinje” kako bi zadovoljio svoje privatne potrebe za zabavom. Ne može biti istina kada uoči svakog velikog natjecanja tiše ili glasnije čujemo priče o (ne)zadovoljstvu igrača kako će se podijeliti Uefin ili Fifin nagradni kolač. Ne može biti istina kada svi ti igrači za reprezentaciju odvajaju svoje vrijeme, ali za to dobivaju i nekakav novac, dnevnice i nagrade kakve su ”običnom čovjeku” nedodirljive. Ne može biti istina kada postoji toliko sportaša koji ”svim srcem” igraju za reprezentaciju dok im reprezentacija diže cijenu, a onda s 27 godina ”bude vrijeme za mlađe”. Ne može biti istina kada na jednog Peru Metličića dolazi jedan Gordan Giriček. I da se razumijemo, ja sve njih podržavam i razumijem, branio sam i Giričeka, jer na kraju dana, svakome od nas najvažnija je naša obitelj i mi sami, koliko god bilo lijepo pričati o domovini. Krasno je što postoje Metličići, ili jednostavno, svi hrvatski branitelji, ali domoljublje je vrlo raširen koncept u riječima, ne toliko i u djelima.

Ne vjerujem u veliki hrvatski patriotizam dok god bude doktora i policajaca koji primaju mito, pacijenata i vozača koji ga nude, političara koji su u zatvoru ili će u njega ići, novinara koji se za 30 srebrnjaka prodaju jeftinom senzacionalizmu, dok studenti kupuju, a profesori prodaju ispite. Dok nam je Hrvatska ovakva kakva jest, nemojte mi pričati o velikom domoljublju Hrvata, jer da toliko volimo svoju domovinu kao što volimo pričati – bila bi nam danas puno ljepša.

Ne znam za vas, ali ja želim lijepu i uspješnu Hrvatsku, i što se mene tiče, dobrodošao je svatko tko želi pomoći. Indijski doktor, američki poduzetnik, japanski dirigent, brazilski nogometaš. I jednako tako, iz te Hrvatske može slobodno otići svatko tko joj ne želi doprinijeti.

Što znači biti Hrvat? Da li je Danijel Biloš više Hrvat od Sammira, samo zato jer mu je baka Hrvatica, a ne zna riječ hrvatskog? A Bilošu su mnogi otvarali vrata u reprezentaciji, uključujući mog kolegu Jurišića. Takvo gledanje krvnih zrnaca prikladnije je nekakvom plemenu, a ne modernoj demokratskoj državi.

Za mene je reprezentacija izbor najboljega što Hrvatska može ponuditi od svojih državljana. Zakonima smo omogućili da Sammir jest hrvatski državljanin, a kako je sam izjavio da bi mu to bila čast – zašto ne bi bio član reprezentacije ako izbornik procijeni da je dovoljno dobar?

Neće to biti to ako za reprezentaciju bude igrao jedan skroz tamnoputi igrač? Nećete više navijati za Hrvatsku? Ali kada je Pešalov dizao utege, kada je Kirilova dizala lopte, kada je Puc dizao prednost Hrvatske, kada je Eduardo dizao naciju na noge, tada je bilo ok?

Ne možemo imati dvostruke kriterije zbog toga jer nam je netko simpatičan, zbog toga jer je netko iz neke bliže države, zbog toga jer je netko druge boje kože, zbog toga jer igra za ovaj ili onaj klub. Ako smo već utrli put strancima u vlastitim reprezentacijama, onda se toga trebamo držati jer sve drugo bit će diskriminacija.

I jedno iznenađenje – ja se ne slažem s tim putem. Mislim da nacionalna momčad, kako joj ime govori, zastupa jednu nacionalnost, jedan narod, a Sammir, ali ni niz drugih sportaša prije njega – nisu Hrvati. No, taj put smo već odabrali, baš kao i mnoge druge države.

Vjerojatno je tako i bolje. Vjerojatno ćemo se tako prije razviti kao demokracija, vjerojatno ćemo se tako prije riješiti duhova prošlosti.

Njemačka je ove godine na SP-u oduševila cijelu naciju svojim prezentacijama, lijepim nogometom, ali i klasičnom njemačkom požrtvovnošću. S Podolskim, Kloseom, Ozilom, Khedirom, Marinom i još nekoliko igrača ”tuđeg podrijetla”, uključujući Cacaua, ”čistog” Brazilca.

”Ovo nije njemačka nacionalna momčad i ovi igrači tamnije boje kože su državljani Republike Njemačke, ali nisu Njemačka. Nisu visoki, plavi već crni, smeđi, mali, Muslimani. Kakav napredak! Zapravo, nitko ne može postati Nijemac – Nijemac ili jesi ili nisi. Ovo su državljani Republike Njemačke i zauvijek će ostati stranci”.

Ovo je napis krajnje desno orijentiranog Deutscher Standpunkta, a slična su se razmišljanja mogla pronaći na nekoliko neonacističkih foruma. Želimo li zaista razmišljati na jednak način?

Barem 34 zemlje na svijetu imaju ili su imale razne Brazilce u svojim reprezentacijama, uključujući Belgiju, BiH, Bugarsku, Njemačku, Italiju, Japan , Meksiko, Poljsku, Portugal, Španjolsku, SAD, Tursku… Ima tu velikih zemalja, ima tu nogometnih zemalja, ima tu i velikih nogometnih zemalja. I na kraju, nikoga nije bila sramota.

Možda je dobar argument – zar trebamo sve kopirati od drugih? A možda je ipak bolji – nisu li drugi često pametniji od nas? Njemačka je oduševila sa svim tim strancima, Španjolska je bila prvak Europe sa Sennom, Portugal viceprvak Europe s Decom. U najtradicionalnijoj od svih nogometnih zemalja, Steven Gerrard je otvoreno priznao da bi volio vidjeti Španjolca Artetu u reprezentaciji. Neki od najvećih igrača svih vremena, poput Di Stefana, Puskasa ili Sivorija, nastupali su za (barem) dvije reprezentacije.

”Ma najbolje da onda odmah u reprezentaciju pozovemo i Ibaneza i Calella i Chaga”; ovo je već krajnje navijački obojeno, pa ne treba posebno ni komentirati. To što netko može biti državljanin, ne znači da može ili treba biti i reprezentativac.

Čini se kao da zaboravljamo kako nikome, pa tako ni Sammiru ni Eduardu, nismo ništa dužni. Možemo ih jednom pozvati, vidjeti na treningu da su truba od igrača ili možemo vidjeti da su kvaliteta više. Možemo osjetiti nezadovoljstvo ostalih igrača zbog njega, rušenje atmosfere – i ne moramo ga više nikad zvati. A možemo otkriti i da su ostali igrači pravi domoljubi, kojima je cilj pobjeda i uspjeh Hrvatske, a ne vlastiti interes, pa im je drago da su dobili još jednog pravog igrača u svlačionici.

Ali to je već stvar izbornikove procjene.

Nogometno gledano, Bilić je prije Sammirove ”eksplozije” ove sezone priznao da mu je zanimljiv igrač, pa je lako zaključiti što danas misli o njemu. Sammir ima jednu iznimnu i vrlo rijetku kvalitetu koja Hrvatskoj kronično nedostaje, a koja u današnjem nogometu radi razliku – stvaranje viška. Da li bi on tu vrlinu mogao iskazati i u reprezentaciji – u pravilu kvalitetni igrači igraju još bolje kada su okruženi kvalitetnim igračima, bi li ga ostatak momčadi prihvatio, bi li se on uklopio na pravi način – to su sve upitnici. Ali da, osobno vjerujem da bi on Hrvatskoj bio kvaliteta više, bez obzira što neki od naših najboljih igrača igraju na tim pozicijama, uključujući igrača kojeg najviše uživam gledati, Niku Kranjčara. Ali, igrača poput Sammira nemamo, a upravo se s takvima mogu slomiti obrane poput grčke ili ukrajinske.

U Hrvatskoj nema boljeg sportskog novinara od Bernarda Jurišića kada se piše o Hrvatskoj i domoljubnim osjećajima. I na trenutak ću čitajući njegovo viđenje situacije i sam pomisliti ”ma zaboravite ovo što sam ovdje nadrobio”.

Ali Eduardu smo rekli da. I raznim drugim Eduardima, u drugim sportovima i drugim reprezentacijama.

Nema (dobrog) razloga da Sammiru kažemo ne, ako izbornik – koji god bio – procijeni da mu Sammir može biti koristan.

Drugačiji pogled na istu temu možete pročitati ovdje, u tekstu kolege Bernarda Jurišića