Kao da su programi bitni

I zato nije lako izabrati stranu u ovom ratu, jer dvoboj za predsjednika HNS-a i blagajnu Saveza zaista je počeo sličiti tomu.

Marković je lakši dio dvojbe. Prije dva i pol mjeseca dobio je na ovom istom mjestu cijelu kolumnu, a raspon njegovih grijeha, grešaka, neispunjenih obećanja i propusta svima je dobro poznat. Od nepostojećeg kampa preko narcisiodnosti do produbljivanja jaza između Zagreba i Splita, od nebrige za HNL preko vrijeđanja svih oponenata, novinara i drugih "maloumnika" koji ne misle isto kao Vlatko Marković pa do okretanja glave od svih gorućih problema hrvatskog nogometa uz slavnu floksulu "nema nikih problema".

Isto tako, dobro su poznati Markovićevi plusevi. Dobro poslovanje Saveza u inače turbulentnim vremenima, dobra organiziranost Saveza (u odnosu na sve druge sportske saveze u zemlji), vrlo dobri rezultati A reprezentacije, osiguranje dobrih uvjeta svim reprezentacijama (ne može se ne uočiti da o Markoviću i HNS-u, te uvjetima koje HNS osigurava, uvijek iznimno pohvalno govore svi izbornici), treba mu priznati i da je svaki puta do sada jako dobro pogodio s biranjem izbornika. Nitko ne može znati kako bi Hrvatska 2006. protiv Engleske izgledala s Brankom Ivankovićem ili nekim drugim kandidatom, ali vjerujem da se možemo složiti da su svi izbornici, osim Bilića u posljednjim kvalifikacijama, ostvarili ciljeve, neki ih i premašili. A nakon prvih kvalifikacija, dakako da se Bilića nije trebalo maknuti uoči drugih.

Marković, dakako, nije sam zaslužan za sve te pluseve, posebno za rezultate A selekcije, ali treba onda biti pošten pa reći – nije sam ni kriv za sve ono što mu se pripisuje. Ipak, kada se sve zbroji, a to je bio i zaključak spomenute kolumne, Markovićevo vrijeme je prošlo. Općenito je prošlo, ili je barem trebalo proći, vrijeme u kojem nekim savezom, nekom strankom, nekim klubom, drmaju "kraljevi" koje nitko ne može skinuti, koji nikomu ne odgovaraju, koji ne priznaju demokratske procedure, koji novinarima i javnosti mogu poručiti što god žele bez ikakvih gospodskih manira, koji bi najradije da cijeli dan netko hoda pored njih s ogledalom da uživaju sami u sebi. Dok god ga vodi Marković, hrvatski nogomet teško može učiniti korake prema moderniziranju, prema demokraciji, prema "zračenju malignog tkiva" kojeg očigledno ima. Znate onu o ribi i odakle smrdi... A Marković je među rijetkima koji neće priznati da štošta u hrvatskom nogometu smrdi.

Tada sam se ponadao alternativi, i alternativa je stigla u liku i djelu Igora Štimca, jedine osobe koja već godinama pokušava prodrmati učmalost hrvatskog nogometa. Štimac ima energiju, mladost, modernije razmišljanje, ima i karizmu i inteligenciju i jako puno ideja, zna se okružiti pametnim ljudima, hrabar je i ima snage provoditi ono što želi. Iako nije projekt s kojim se slažem, Štimac je uspio sprovesti u djelo svoju glavnu ideju, Ligu 16, bez obzira na sve protivnike, što svjedoči da je sposoban ostvarivati svoje vizije, makar se činile teško ostvarivim.

I kada bi sve ostalo na tome, izbor bi bio svima lagan. Ali i Štimac ima putra na glavi, posebno jer boluje od simptoma s kojima se mnogo hrvatskih dužnosnika muči – jako puno priče i obećanja, a manje djela koja iza tih priča stoje.

Zato mi je, primjerice, smiješna postavka "ajmo ih ocjenjivati po programima". Zašto? Kao prvo, znamo da ih neće izabrati programi, već političke igre između Zdravka Mamića i ostatka Hrvatske. A kao drugo – stvarno ih ne bi ni trebali birati na temelju programa, jer po svemu do sada viđenom možemo zaključiti da su programi tek priče za malu djecu. Kao što 2001. nismo dobili 200.000 novih radnih mjesta, niti je Ivo Sanader ispunio bilo što sa svoje jamstvene kartice (dapače), tako nećemo dobiti ni većinu toga što su u programima nacrtali Igor Štimac i Vlatko Marković.

Štimac je, primjerice, u Udrugu prvoligaša stigao s planom od 10 točaka, od kojih je ostvario dvije i pol. Uključujući tu glavnu, Ligu 16, no što je sa svime ostalim? Marković je, primjerice, obećao kamp reprezentacije u toliko navrata da smo prestali brojati, a sada bismo trebali za ozbiljno shvatiti da će ga baš sada eto sagraditi? Stoga, uz dužno poštovanje svima koji su programe kreirali, nemojte se ljutiti, ali nećemo vas baš uzeti za riječ.

Mijenja li Davor Šuker ovu računicu? Šuker, zanimljivo, ima prilično negativnu reputaciju u javnosti. Kažem zanimljivo, jer ipak se radi o najvećem hrvatskom nogometašu svih vremena, strijelcu koji nas je toliko puta razveselio i koji je najzaslužniji za najveće uspjehe hrvatske reprezentacije. No, Šuker se nikomu nije uvlačio u stražnjicu, izbjegavao je medije, posvetio se sebi i svojim poslovima, a nije pametovao na televiziji ili po novinama što sve ne valja i kako bi on što napravio. Osječani mu zamjeraju odnos prema rodnom gradu, ali tu se opet vraćamo na ovo prvo – Šuker je češće od drugih govorio istinu, bez uvlačenja i bez uljepšavanja svake riječi. A mi smo se navikli na drugačije, mi nagrađujemo prazne riječi.

Šuker je, opet za razliku od drugih, umjesto pričanja radio, pokrenuo uspješnu nogometnu akademiju, razvijao svoje poslove i nije se petljao gdje mu nije mjesto. I iskreno, smatram da je Šuker najbolja osoba za mjesto predsjednika HNS-a jer ima iskustva iz velikih svjetskih klubova, jer je najveće hrvatsko nogometno ime u svijetu, jer ima poslovne afinitete i od svih brončanih čini se najsklonijim takvoj, pomalo menadžerskoj poziciji.

No, ovakav način apsolutno je pogrešan – Šukera bi Marković pripremao iduće dvije godine, a onda bi Šuker preuzeo HNS? A Skupština? A demokracija? A izborni proces? A statut? Pristajanjem na takav plan, Šuker zapravo pristaje na takav, nedemokratski način vladavine u HNS-u, kao da se radi o Markovićevoj kraljevini. K tome, Šuker teško može računati na pluseve javnosti ako u HNS želi ući preko Zdravka Mamića, jer uvijek će biti smatran Mamićevim pijunom. A Hrvatska želi HNS koji je upravo suprotno od toga.

Kada se podvuče crta, izbor nije toliko težak. Štimac ima mana, i Štimčevom programu ne treba previše vjerovati. Štimac je brzo odustao od svega u Udruzi prvoligaša, Štimac je brzo odustao od svojih trenerskih angažmana u kojima nije bio naročito uspješan. I Štimac kao da ni sam godinama nije znao čime se želi baviti. I nećemo se zavaravati, Štimac je isto "šerif", ali modernijeg tipa.

No, Štimca još nismo vidjeli kao predsjednika Saveza. Ne znamo hoće li uspjeti iskorijeniti sve negativnosti, ili barem dobar dio njih, ne znamo hoće li uspjeti u svojim naumima, znamo samo da ima energiju, snagu i ideje. I znamo kako funkcionira HNS pod Markovićem.

S tim nismo zadovoljni, to smo puno puta konstatirali, i zato šansu zaslužuje alternativa. A alternativa je ovoga trenutka, nažalost, jedino Igor Štimac.