Ivano je "sveta krava"

Zašto hrvatska rukometna reprezentacija nije ušla u polufinale Svjetskog prvenstva? Svoj odgovor na ovo pitanje ima vjerojatno svaki Hrvat, jer rukometna reprezentacija danas je gotovo jednako popularna i praćena kao i nogometna. I nije više samo Slaven Bilić "jedina neznalica u zemlji s 4 milijuna izbornika". Bio je to i Lino Červar, pa tako i Slavko Goluža.

Najprije, konstatirajmo činjenicu da ni jedna rukometna nacija ne može svijetom vladati desetljećima bez da doživi krizni period. Jedno vrijeme se činilo da su Šveđani i Rusi nepobjedivi, pa su onda nestali. Francuzi su sklopili sjajnu generaciju, ali i ona je imala vakuum između Richardsona i Karabatića. Sjećate se Španjolaca 2009. u Hrvatskoj? Gdje su bili Danci prije desetak godina? Da ni ne govorimo o nekoć nepobjedivim Rumunjima. Morala je jednom početi padati i Hrvatska.

Međutim, to ne pobija potrebu da se analiziraju razlozi pada i promisli jesmo li baš sve napravili da taj pad bude što kasniji i što mekši. Moje skromno mišljenje, ništa manje ili više vrijedno od svih ostalih "4 milijuna izbornika" je da - nismo.

Počnimo od "glave". Lina Červara se razapinjalo, ismijavalo i označavalo "najslabijom karikom reprezentacije" dok su se osvajale medalje, pa kako ne bi Golužu koji je u svom prvom ozbiljnijem trenerskom zadatku potpisao neuspjeh. Je li Slavko Goluža pravi stručnjak za ovakvu rukometnu razinu? Veliki igrač, jedan od naših najtrofejnijih u povijesti, dobar čovjek koji bez dvojbe rukomet ima "u malom prstu". No, je li to dovoljno? Može li baš svatko "iz vrtića na fakultet"? O trenerskom zanatu pričamo, ne o rukometnom znanju.

Pošto su čelnici tri naša najveća sportska saveza pobornici ideje da je za vođenje državne selekcije važnije imati veliku igračku karijeru, nego godine trenerskog iskustva i rada (Slaven Bilić, Josip Vranković, Slavko Goluža), onda i javnost mora biti svjesna svih rizika takvog odabira. Jer kad se pobjeđuje, onda je takav izbornik "čudo od trenera". Ali čim stigne poneki poraz, onda "nikad nije ni valjao". Argumenti za "mladost i energiju" apsolutno postoje. Ali postoje i za "iskustvo i znanje". Tako mi Ratka Rudića ili ako baš hoćete - Lina Červara.

Goluža je griješio, jer je mlad trener. Isto kao što je griješio i dok je bio mlad igrač. Svaki zanat treba izučiti. Ali Golužu je netko odabrao i zakleo se u njegove mogućnosti. I danas ga žestoko brani upirući prstom u sve druge, osim u Golužu. Zato što bi onda morao uprijeti prstom i u sebe.

Zoran Gobac je osoba na koju treba adresirati veliku većinu hrvatskih rukometnih pitanja. I to je zapravo najveći problem našeg rukometa. Ono što Gobac odobri - to prolazi, ono što Gobac ne želi - to stoji ispred vrata. Nikad, ni jedna apsolutistička vlast nije dokazala da postoji "bezgrješni vođa" koji je jedini pametan i jedini sposoban donositi odluke. A Gobac već godinama, rekli bismo i desetljećima, diže i spušta palac na svako rukometno pitanje u Hrvata.

Ako Gobac kaže da je Petar Metličić prestar, onda se zna da ga izbornik neće zvati. Ako Gobac kaže da nam Denis Špoljarić ne treba, onda se zna da izbornik neće ni pokušati. Ako Gobac kaže da je reprezentaciji vrjedniji jedan prosječan igrač Zagreba, nego bolji igrač na istoj poziciji koji igra negdje drugdje, onda se zna koga će se zvati i forsirati. Ako Gobac smatra da je za prosperitet hrvatskog rukometa dovoljno imati jedan klub i jednu reprezentaciju, onda će to tako i biti. Već, evo, 20 godina.

Sramotan je način na koji se hrvatska reprezentacija "otarasila" Petra Metličića. Da, baš tako - otarasila. Čovjeka koji joj je toliko dao i koji joj je još toliko mogao i želio dati. Ali je "prestar". Nije za bogate klupske ugovore, ali jest za reprezentaciju za koju je igrao i s pola noge i s pola pluća. Zar mislite da Kopljar ne bi bio bolji igrač da je uz njega Pero? Zar Gojun ne bi još brže napredovao da je uz njega Špoljarić?

I taj je jadni Kopljar sad odjednom postao najveći problem hrvatskog rukometa. Kopljar koji napreduje i koji je bolji igrač nego prije godinu dana, ali i dalje ne napreduje dovoljno brzo i dovoljno krupnim koracima koje nameću očekivanja i ugled hrvatske rukometne reprezentacije. Zar je momak kriv što ne ispunjava kriterije ni javnosti, ni rukometnih stručnjaka, ali mora igrati jer... Hm, zaista, zašto? Eh, da je Kopljarove fizikalije nekako moći spojiti s Vukovićevim srcem. Taj Vukopljar bi bio svjetsko čudo. I mogao bi pitati "pošto sve". Ali tako ne ide.

Nije Kopljar naš najveći problem, makar hrvatska javnost najviše voli uprijeti prstom u nekog "Krnju", kojeg će zapaliti na lomači javnog prijezira i poniženja. Ne bi to trebao biti ni Alilović, ni Duvnjak, ni Valčić, ni bilo koji igrač koji je u Švedskoj podbacio. Nitko od njih nije "tankirao", nitko od njih nije svjesno kiksavao, nitko od njih nije odbio "poginuti" za hrvatski dres i pobjedu. Jednostavno - nije išlo. Imali smo lošu obranu i bezidejan napad, ponekad krivu taktiku, ponekad i malo nesreće. Ali što god bio razlog činjenici da tek drugi put u posljednjih 12 velikih natjecanja nismo među četiri najbolja, hrvatski rukometaši nisu zaslužili ni lomaču, ni uvrede. Makar radi svega onoga što su nam dosad priuštili.

I upravo iz toga razloga Ivano Balić nije zaslužio da ga se nakon jedne loš(ij)e utakmice ili ako hoćete jednog loš(ij)eg turnira proziva, vrijeđa i omalovažava. Niti od strane anonimnih forumaša, niti od javnih foteljaša. Tisuću puta je hrvatska javnost dokazala da ima memoriju poput zlatne ribice i pokazala koliko je nerealna, nepoštena i nezahvalna. Srećom, ovog je puta ipak pokazala svoje pravo lice i stala u obranu jednog od najvećih imena hrvatskog sporta u povijesti.

Zbog svega onoga što je dao hrvatskoj reprezentaciji i državi, pa i rukometu uopće, Ivano Balić ima pravo biti "sveta krava". Ivano Balić ima pravo reći što ne valja, ima se pravo naljutiti ako vidi da nešto ne štima, ima pravo pogledati u oči svakoga tko ga proziva i tko si utvara da rukomet poznaje i razumije bolje od njega.

Na koncu konca - ima pravo i baciti pet lopti "u bunar". Zar zaista netko ima moralno i ljudsko pravo najboljeg rukometaša svijeta svih vremena, bez kojeg Hrvatska ne bi ni primirisala svemu što je ostvarila u zadnjih 8 godina, prozvati za to što još jednu utakmicu nije uspio sam pobijediti?

Zemlja koja ne poštuje svoje velikane i heroje nema velike i herojske budućnosti. Isto vrijedi i za rukomet.