Kako je Mozart oblikovao današnju NBA

Zahvaljujući uspjesima, brojkama i igrama Dirka Nowitzkog, više nemamo pravo na diskusiju je li najbolji (ne najuspješniji) europski igrač Dražen Petrović ili Toni Kukoč, a pitanje je dana kada će se između njih ugurati Pau Gasol i/ili Tony Parker. Jasno je da ćemo Draženova ili Tonijeva vremena pamtiti na poseban način, da ćemo reći kako Dirk, Gasol ili Parker nemaju njihovu imaginaciju ili karizmu, niti bogatu prošlost u europskim natjecanjima, no ako stvari gledamo kroz prizmu značenja u NBA ligi - i danas i onda daleko najjačoj ligi na svijetu - debatni team Dirka Nowitzkog ima puno bolje argumente. Dovoljno je reći da je Nijemac izabran za najkorisnijeg igrača lige, a da Dražen ili Toni nisu sudjelovali ni na All-Star utakmici.

No iako će do daljnjega zasluženo nositi status najboljeg stranca u NBA ligi (ako pod "strance" ne računamo igrače poput Duncana ili Olajuwona koji su ipak košarkašli odrasli na američkim sveučilištima), Nowitzki nije najvažniji Europljanin koji je igrao u NBA ligi.

U sezonu 2010./2011. NBA klubovi su ušli s 84 stranca iz 38 zemalja. Nedokazani igrači poput Andreje Bargnanija ili Darka Miličića danas mogu biti izabrani kao prvi ili drugi pick drafta, što je bilo nezamislivo prije 10-15 godina. NBA je postala uistinu internacionalna, danas više nije bitno čiju putovnicu imaš ni kod vodstva klubova ni kod trenera ni kod suigrača ni kod protivnika. Nekad su i najpriznatiji europski igrači, poput Kukoča, Sabonisa, Divca, Petrovića ili Rađe bili birani pri kraju prve ili u drugoj rundi drafta (Dražen kao 60.), a danas više nitko ne želi propustiti novog Nowitzkog ili Parkera, pa se "internacionalci" biraju više po potencijalu nego realnoj vrijednosti.

Kako je došlo do ove točke?

Prije 20 godina, Europljani nisu bili dobrodošli. Dovoljno se sjetiti toga kako se Scottie Pippen, a s njim i ostatak Bulsa, postavio prema "nekom tamo Toniju Kukoču". Američki profesionalci nisu cijenili Europljane, smatrali su da su mekani, da ne znaju igrati obranu, da su atletski potpuno inferiorni, da se ne mogu prilagoditi drugačijem stilu igre, da jednostavno nisu dovoljno kvalitetni.

"Nisam imao puno respekta prema stranim igračima, dok nisam upoznao Dražena. On je to promijenio u mjesec dana, nisam vidio nikoga poput njega - trenirao bi dva sata, pa bi navečer opet došao u dvoranu. Volio je igru više od ikoga koga sam upoznao. Bio je neumoran radnik. Moje se mišljenje zauvijek promijenilo, Dražen je to učinio."

Dražen to nije učinio samo za Jacka Haleyja, svog suigrača u Netsima. Dražen je to učinio za cijelu NBA ligu.

NBA liga imala je sreću da su prvi Europljani koji su ozbiljnije zagrizli u NBA ligu bili fascinantni karakteri. Dražen Petrović, Vlade Divac i Šarunas Marčiulionis uz izniman talent imali su i iznimne ljudske osobine, svaki na svoj način. Divac je bio krasno nadaren centar, ali je bio i zabavan, duhovit tip s jakom humanitarnom crtom koji se lako uklopio u grad poput Los Angelesa. U Hrvatskoj će biti zapamćen po incidentu s hrvatskom zastavom, no sve drugoj u Divčevoj karijeri i životu općenito upućuje da se radi o vrlo pozitvnoj osobi. Marčiulionis, pak, nije tipični litavski šuter - radi se o inteligentnoj osobi, organizacijski vrlo sposobnoj (gotovo sam je ustrojio litavsku košarku nakon raspada SSSR-a, otvorio je hotel, pokrenuo današnju Baltičku ligu). Litavac je u Golden Stateu usprkos jezičnoj barijeri postao omiljen u svlačionici, uklopio se u društvenu zajednicu u kojoj je bio poznat i po tome što je nakon potresa u San Franciscu pomagao na mjestu željezničke nesreće izvlačeći putnike iz vlaka i davajući prvu pomoć.

Marčiulionis i Divac pokazali su kako se Europljani itekako dobro mogu uključiti u svijet NBA lige i izvan parketa, a ne samo na njemu.

Dražen Petrović je, pak, pokazao da pravi Europljanin može biti al pari bilo kojem Amerikancu na parketu.

Tko zna koliko bi više vremena trebalo NBA da se globalizira do današnje razine (to bi se, dakako, dogodilo kad-tad) da među prvima preko bare nije otišao baš Dražen. U tim je godinama NBA ligu probao i Žarko Paspalj, ali sa svojim "ne igram obranu, samo napad" stilom nije došao daleko kod Larrya Browna u San Antonio Spursima. Koliko bi NBA ligi trebalo da prihvati Europljane kao ravnopravne da je krajem osamdesetih u SAD otišao još jedan "Paspalj" umjesto Dražena?

Petrović je bio upravo takav karakter kakav je Euroljanin tada morao bit da bi uspio i srušio razne barijere. Dražen nije prihvatio klupu u Portlandu, nije šutio i nije se deprimirao: "Ne mogu promijeniti trenerovo mišljenje o sebi. Kako se osjećam? Sjajno! Sjedim na kraju klupe, nitko me ništa ne pita, zabijem malo poena ako uđem na kraju utakmice. Zapravo, ja sam najbolje plaćeni NBA igrač. Dobivam milijune dolara za sjediti pet minuta na klupi.. I to pet minuta ako je Adelman u takvom raspoloženju i ako je rezultat povoljan."

Ono što je Petroviću bila ironija, danas je mnogim europskim igračima sasvim zadovoljavajući rasplet. Dražen, dakako, nikada nije prihvaćao prosjek niti epizodne uloge; kako je i mogao kada je godinama žario i palio europskim parketima, poigravajući se sa suparnicima kao lutkama na koncu. Znao je da u Portlandu neće dobiti prigodu koju zaslužuje pored Drexlera i natjerao je klub da ga promijeni u New Jersey Netse. Sportska ambicija bila mu je ispred svega, Dražen nije bio tip koji bi sjedio na klupi i brojao svoj novac.

Njegov bi put sigurno izgledao drugačije da nije izazov prihvatio na sljedeći način: "Ako sam nešto naučio u NBA, to jest da se moram izboriti za sebe. Nikome neću dopustiti da me nagurava uokolo. Imam ime i prezime, nisam samo neki prolaznik. Znam da se ovo nekim ljudima neće svidjeti, ali moraju to shvatiti. Ovdje ima mjesta za Europljane, i to ne samo u epizodnim ulogama."

U New Jerseyju je Dražen Petrović pokazao što europski igrač može napraviti ako dobije pravu prigodu. Uz izvrstan postotak šuta, Dražen je zabijao preko 20 poena po susretu, izborivši na kraju svoje posljednje igračke sezone i mjesto u trećoj najboljoj petorci lige. Nažalost, do All-star utakmice nije došao, no nema sumnje da je svojom otvorenošću u toj situaciji otvorio put svojim europskim nasljednicima: "Ako me nisu sada izabrali za All-star utakmicu, kada će? Ne znam kako bih prihvatio tu nepravdu. Pozvali su me da sudjelujem u natjecanju najboljih tricaša. Ne hvala, to mi ne treba. Pripadam tamo na parket."

Svojim igrama pokazao je da zaista pripada. Prepoznali su to i drugi, a time su priznali sami sebi da se i na drugim kontinentima igra dobra košarka.

Willis Reed bio je dopredsjednik Netsa u to vrijeme i čovjek koji je održao uvodni govor kada je Dražen primljen u Kuću slavnih: "Prije Dražena Petrovića, što smo znali o stranim igračima? Vlade Divac je bio tu negdje. Toni Kukoč još nije. Dražen je zapravo prvi u tom valu koji nas je od tada zapljusnuo."

Vidjeli su kvalitetu i njegovi rivali, poput Drexlera koji je već pri Draženovom odlasku iz Blazersa ustvrdio kako će u Netsima pokazati sav svoj talent: "Zaista ga poštujem jer radi jako, jako naporno. Na svakom je treningu i prvi koji dolazi i zadnji koji odlazi. Moraš imati puno poštovanja prema nekome tko je toliko posvećen košarci."

A vidjeli su to i suparnički treneri, poput najuspješnijeg svih vremena, Phila Jacksona: "Dražen je poštovao druge igrače. Svim europskim igračima je obrana najveći problem, ali Dražen je to riješio svojim napornim radom. Kombinacija njegove obrane i fenomenalnog napada postala je ozbiljan problem protivnicima. Mogao je biti jedan od najvećih."

Vidjeli su to i navijači, od onih New Jerseyja, do onih Portlanda koji su ga ovacijama dočekali u prvoj utakmici nakon tradea.

I najvažnije, vidjeli su sve to i drugi Europljani. Da, Dražen je i u Europi mnogima bio nedodirljiv, ali ako može on, mogu onda ipak i drugi. U NBA ne igraju "vanzemaljci", u NBA može uspjeti i bijeli europski bek-šuter.

Europski velikani koji su sredinom devedesetih slijedili put Petrovića, Divca i Marčulionisa, posebice Kukoč s tri prstena u Bullsima, do kraja su utabali put današnjoj NBA ligi gdje samo dvije momčadi nemaju stranca i gdje su stranci po svemu ravnopravni.

Nowitzki, Parker, Ginobili i Gasol danas su veće zvijezde nego što su bili Dražen, Divac ili Toni, no svoje uspjehe osim velikom talentu i napornom radu u jednom dijelu mogu zahvaliti i onima koji su morali raditi ili pokazivati dvostruko više kako bi otvorili put strancima u NBA.

Zahvaljujući Draženu i drugim "pionirima", danas je strancima dovoljno raditi ili pokazivati (pod)jednako koliko rade ili pokazuju Amerikanci...