Bronca = sposobnost?

Slaven Bilić jedini je iz brončane generacije koji je prigodu dobivenu zbog igračke karijere u potpunosti opravdao rezultatima. Bilić je danas trenerska zvijezda, izbornik s najviše pobjeda na klupi Hrvatske, i bez ikakve dvojbe čeka ga mjesto u nekom klubu najjače svjetske lige nakon što okonča svoj posao s Hrvatskom. Nakon tako dugog perioda na klupi Hrvatske, ne čudi što ima i dosta oponenata, no Bilić je pokazao i viziju i hrabrost i taktičko znanje (ponekad istina i neiskustvo) i poznavanje psihologije, svojim se znanjem nametnuo najtežoj svlačionici u Hrvatskoj.

Među rijetkim vrhunskim nogometašima s diplomom, Bilić dio svojih današnjih uspjeha duguje prijašnjim zaslugama, jer sigurno je da prigodu vođenja mlade, a potom seniorske reprezentacije ne bi dobio bez vrhunske igračke karijere. Isto tako, nije slučajno da se za Bilića najviše zanimaju u Engleskoj i Njemačkoj gdje je ostavio dubok trag.

No, svi drugi koji su zbog svog imena i prezimena i statusa "brončanog heroja" dobili prigodu na važnim i delikatnim pozicijama nisu oduševili, neki ni blizu toga.

Zvonimir Soldo i Krunoslav Jurčić mogu se pohvaliti s trofejima osvojenima s Dinamom, no u posljednjih pet godina to uspijeva svakom Dinamovom treneru. Niti jedan od njih, međutim, nije imao dovoljno karizme i znanja kako bi "galvanizirao" svlačionicu na način kako je to, primjerice, učinio Vahid Halilhodžić po svom dolasku. Istina, Soldo nije imao prigodu pokazati u Europi što može učiniti jer je bio dovoljno principijelan sam otići iz kluba kada je vidio da nema pravu podršku rukovodstva. Soldo je uspio i na vrućoj stolici u Kölnu izdržati više od godinu dana, pa iako javnost nije oduševio svojim (pre)mirnim pristupom i defenzivno orijentiranom igrom, Soldo mora ostati zanimljiv hrvatskom nogometu, bez obzira što se on u njega "ne želi vratiti". Pošten, marljiv, nogometno dobro educiran, Soldo ima ljudske i nogometne vrline koji našem nogometu zaista trebaju. Ima i Jurčić, ako se malo smiri.

Ostali? Robert Jarni dugo je slovio kao veliki trenerski potencijal, no u Hajduku i Istri 1961 imao je izuzetno neuspješne epizode. Dražen Ladić prigodu je dobio u HNS-u, svidjela se njegova iskrenost i otvorenost prema stanju u hrvatskom nogometu, za pohvalu je i puno njegovih ideja; rezultat je bio korektan, ni sjajan, ali svakako ne ni loš, no Ladić se našao u neugodnoj nenogometnoj situaciji i mora se iz nje izvući čist kako bismo i dalje govorili o njegovoj trenerskoj karijeri.

Aljoši Asanoviću lijepo u CV-u izgleda mjesto prvog Bilićevog pomoćnika, no kao što Slaven snosi svu odgovornost za rezultat, on snosi i većinu zasluga. Stoga će se o Asanoviću kao strategu moći suditi tek nakon što sam preuzme kormilo neke momčadi. Kao što će se uskoro suditi o trenerskom učinku Roberta Prosinečkog, kojem je veliko ime donijelo vrelu klupu Crvene zvezde.

Marijan Mrmić vjerojatno ne cilja na naslovne uloge (trenutno je trener vratara u reprezentaciji i Varteksu), a sklonosti trenerskom poslu pokazali su i Igor Tudor (pomaže u Hajduku) i Goran Jurić - njih dokazivanje jasno tek čeka.

No, za ovaj tekst su tri najzanimljivija primjera oni koji su se odlučili baviti "foteljskim" poslovima.

Zoran Mamić sportski je direktor Dinama; uspješan u kontekstu Prve HNL, neuspješan u kontekstu rezultata koje bi klub želio ostvarivati u Europi. Ono najbolje što Dinamo radi (prodaja igrača) najviše je zasluga Zdravka, a Zoranove kupovine teško je ocjenjivati - Dinamo uglavnom uspijeva dovesti igrače koje želi iz Hrvatske jer je financijski dominantan, no to ne ide tako dobro sa stranim tržištima gdje je Dinamo u podređenom položaju. U globalu, Dinamo usprkos prodaji igrača od koje živi uspijeva održavati istu letvicu rezultata, pa mlađi Mamić mora zaslužiti pozitivnu ocjenu.

Igor Štimac probao je baviti se svime, i uglavnom nigdje nije bio posebno uspješan. Najbolje mu je išlo kao sportskom direktoru Hajduka, no kao trener Hajduka, Cibalije i Zagreba, te kao predsjednik Udruge prvoligaša nije uspio ostvariti puno od onoga o čemu je pričao. Pa je njegov najveći adut i danas - priča.

Najpoznatiji hrvatski nogometaš svih vremena, Davor Šuker, kompromitirao je svoj status u javnosti vrlo lošim nastupom u kampanji za predsjednika HNS-a. Šuker se pridružio Markovićevom taboru, što mu je u startu donijelo minuse, a u svojim javnim nastupima posramljen je od puno elokventnijeg i dominantnijeg Štimca. Šuker bi bio predsjednik HNS-a, iako sam priznaje da "puno toga ne zna, ali naučit će".

Ima li ovaj tekst kakvu poantu, pitate se? Ima.

Brončani su dobili puno prigoda, od vođenja mlade ili seniorske reprezentacije preko prigoda u Dinamu i Hajduku (ili Udruzi prvoligaša), kakve većina drugih trenera ili sposobnih ljudi ne dobiva. To bi bilo u redu kada bi njihovi rezultati bili izvanserijski, no to nije tako. Osim Slavena Bilića, niti jedan brončani nije na nekoj svojoj poziciji ostvario izniman rezultat ili ostavio sjajan dojam, a ipak ih se stalno proziva "kada će doći spasiti hrvatski nogomet?".

Ovo pišem prvenstveno iz perspektive Hrvatskog nogometnog saveza, kojem ne treba proslavljeni igrač već sposobna, visokoobrazovana osoba koja voli sport, ali nije nužno morala biti njegov aktivni sudionik.

Među čelnim ljudima vodećih deset selekcija svijeta, samo je Španjolac Angel Maria Villar bio igrač (bez ijednog nastupa na velikim natjecanjima). Od engleskog poslovanjaka Davida Bernsteina preko njemačkog odvjetnika dr. Thea Zwanzigera, portugalskog ekonomista Gilberta Parca Madaila do grčkog pravnika Sofoklisa Pilaviosa, drugi savezi za čelne ljude biraju ljude koji svojim obrazovanjem, društvenim statusom i svojim rezultatima - a ne imenom i prezimenom - zaslužuju takvu funkciju.

Biste li radije da HNS vodi Marko Markić, magistar ekonomije s 15-godišnjim iskustvom i dobrim rezultatima u poslovnom svijetu, ili Ivan Ivanović, proslavljeni nogometaš? Je li za vođenje nogometnog saveza važnije poznavanje nogometne taktike ili računa dobiti i gubitka ili propisa Uefe ili marketinga? Je li važnije poznavati Maradonu ili vodeće ljude hrvatskih tvrtki?

Zar ne bi bilo logično da u državi gdje ima toliko visokoobrazovanih ljudi da neki među njima ne mogu dobiti posao ni u dućanu, najveći sportski savez ima javni natječaj na kojem je prvi kriterij - diploma određenog fakulteta? I to ne fizičke kulture (diploma koju ima Marković), već nekog značajnog za vođenje ovakve institucije, poput pravnog ili ekonomskog.

Ne želim reći da bilo tko od brončanih, prije svih veliki Davor Šuker, ne bi mogao pomoći hrvatskom nogometu znanjem, iskustvom, vezama ili svojim imenom, ali to mora biti u okviru njihovih sposobnosti.

I klubovi, a posebno HNS, ne bi smjeli funkcionirati drugačije od uspješnih tvrtki. Uvjeti za posao moraju postojati, s kandidatima bi se trebalo ozbiljno razgovarati o njihovoj viziji igre momčadi ili viziji djelovanja Saveza, a odluka bi se donijela na temelju viđenog (poslušanog), a ne zato jer je netko "legenda kluba" ili "proslavljeni reprezentativac".

Nikad nećemo saznati gdje se krije neki hrvatski Jose Mourinho ili Arsene Wenger, briljantni treneri skromne ili nepostojeće igračke karijere (a takvih je još dosta), ako ćemo nastaviti vjerovati da su igračke legende bogomdane za bilo koji posao u nogometu.

Vjerujem da bi osoba poput Slavena Bilića i nakon takvog razgovora dobila izbornički posao, isto kao što vjerujem da bi se i nakon takvog razgovora pokazalo da je baš kapetan brončanih, Zvonimir Boban, najbolja osoba za vođenje HNS-a (kada bi to želio). Ali isto tako, putem bi pronašli i pokojeg "kukolja".

Mislite li da bi treneri poput Scorije ili Pamića ili recimo Ive Šuška mogli izvući više iz istih prigoda kakve su dobili brončani u Dinamu i Hajduku? To je, naravno, nemoguće reći, ali vrijeme je da se demistificira teorija po kojoj će brončani spasiti hrvatski nogomet.

Spasit će ga sposobni, daroviti, kvalitetni i marljivi treneri te obrazovani, kreativni i pošteni dužnosnici.

Brončani ili ne, ne bi smjelo biti važno pri izboru.