Znanje i tehnika vs. brzina i moć

Nezadovoljstvo Bilićevim radom proključalo je nakon šokantnog poraza u Gruziji. Nastup u Francuskoj malo je utišao pritisak na izbornika, no kako za hrvatsku reprezentaciju, tako je i za Bilića uzvrat protiv Gruzije "biti ili ne biti".

Usprkos činjenici da je statistički najuspješniji hrvatski izbornik, javnost je u jednom dijelu nezadovoljna rezultatima, što je i shvatljivo jer je Bilićeva jedina važna statistika: 1-1 (odlasci na velika natjecanja).

Usprkos činjenici da je Bilićeva Hrvatska najefikasnija do sada, javnost je u jednom dijelu nezadovoljna učinkovitošću, što je također shvatljivo jer je Hrvatska često bila neefikasna kada je to bilo najvažnije - protiv Rusa, Ukrajinaca, Gruzijaca, itd.

Važno pitanje koje se provlači među navijačima jest - koliko dobro Hrvatska igra, odnosno, koliko dobro bi trebala igrati? I koliko je za "lošu" igru odgovoran Bilić?

Iako je najlakše odgovornost za igru svaliti na trenera, vjerujem da nitko ne misli kako bi Getafe igrao kao Barcelona kada bi mu trener bio Josep Guardiola. Hrvatska ima dobru, pa i jako dobru reprezentaciju (o čemu svjedoči i to osmo mjesto na Fifinoj ljestvici), no ne treba zaboraviti da Bilićev kadar nipošto nije savršen, i što je važnije, dobro prilagođen zahtjevima modernog nogometa.

Hrvate povijesno krase određene nogometne vrline, uvjetovane i ovdašnjim nogometnim školama, ali i fizičkim predispozicijama ljudi s ovoga prostora.

Hrvate u sportu krasi jak momčadski duh, darovitost za sportove s loptom i stoga ne čudi što u gotovo svim loptačkim sportovima Hrvatska ima ili je imala jako dobre rezultate. Nadalje, Hrvati su kreativni, ponekada i malo "prljavi" (u pozitivnom kontekstu), majstori improvizacije i uglavnom prilično nogometno inteligentni. Fizički gledano, Hrvati su nerijetko snažni i stasiti (posebno iz južnijih krajeva), ili u najmanju ruku vrlo žilavi (poput Luke Modrića).

Te vrline očituju se i u kadru aktualne nogometne reprezentacije. Hrvatska svoje uspjehe gradi na znanju igrača poput Modrića, Kranjčara ili Rakitića, ili pak na čvrstini i otpornosti igrača poput Srne, Šimunića ili Ćorluke.

Međutim, ne treba ni slijepo vjerovati da smo bogomdani za nogomet. Prije svega, u današnjem nogometu znanje bez moći - a to je kombinacija fizičke snage, brzine i drugih atletskih sposobnosti - ne vrijedi puno. Primjera radi, Niko Kranjčar ima sve što nogometaš može poželjeti, pa čak i brojne fizičke predispozicije (snagu, čak i startnu brzinu), ali nije brz i nema moć ponavljanja. Samo zbog toga, on nije svjetska klasa i ne može biti.

Hrvati tom vrlinom, brzinom, nisu posebno nadareni. Igrači poput Bokšića i Jarnija u Hrvatskoj su prava rijetkost, a osim što cijeloj momčadi zbog toga nedostaje brzine, Hrvatska je deficitarna na ključnim pozicijama današnjeg nogometa - na bekovskim i krilnim mjestima.

Dok se na bekovskim pozicijama to može sakriti jer na svijetu ionako nema puno igrača koji su klasa Patricea Evre ili Danija Alvesa, krila su godinama problem hrvatske igre i jedan od razloga zašto Hrvatska ne igra kako bi navijači voljeli.

Kada iz vikenda u vikend gledate Barcelonu (Messi, Pedro), Real (Ronaldo, Di Maria), Manchester United (Nani, Valencia, Giggs), Arsenal (Aršavin, Nasri, Walcott), Bayern (Robben, Ribery), Juventus (Krasić), Sevillu (Jesus Navas), Chelsea (Malouda), Tottenham (Bale, Lennon), Milan (Robinho), Udinese (Alexis Sanchez), onda možete vidjeti koliko su krilni igrači važni - zapravo ključni - u igri tih momčadi. Lako je moguće da je 80 posto igrača Arsenala brže od bilo kojeg hrvatskog reprezentativca (čak ni Ivica Olić nije toliko brz koliko mi mislimo jer je izuzetno marljiv i požrtvovan u svojoj trci).

Usporedbe radi, Hrvatska po krilima ima Niku Kranjčara i Ivana Rakitića koji bi izgubili trku na 60, 100 ili 200 metara protiv bilo kojeg navedenog nogometaša.

Ima li boljih rješenja Bilić na raspolaganju? Izbornik nikada nije skrivao da bi volio riješiti taj problem, dobiti više probojnosti na boku, pa je pokušavao različite kombinacije, igrače poput Drage Gabrića ili prije Mikija Rapaića (koji i jest najbliže pravom, kvalitetnom krilu), no danas takvih rješenja nema na vidiku. Tomečak (još) nije reprezentativna klasa, nisu to ni Anas Sharbini ili još manje Tomasov. Nisu posebno uspješne ni kombinacije s napadačima (Mandžukić, Petrić...) na krilnim pozicijama jer ni među njima nema igrača koji imaju dribling i centaršut (u paketu) na vrhunskoj razini.

Darijo Srna i Danijel Pranjić imaju centaršut, ali nemaju pravi dribling - Pranjić ima tek standardni dribling "glumim desno, idem lijevo", a Srnin najbolji "dribling" je da izgubi loptu i onda je otme protivniku - postoji razlog zašto je Srna već 10 godina desni bek, a ne vezni igrač.

Iličević nije spor, ali nije ni krilo, pa je trenutno najveća nada Biliću - Ivan Perišić. Perišić je igrač koji može pružiti dobru igru na različitim pozicijama, nije klasično krilo, ali po svojim predispozicijama zasad je najbliže što Bilić ima na rapolaganju za takvu poziciju. Jedna dobra individualna akcija protiv Francuza dala je naslutiti da može biti dobro rješenje, no jasno je da će u budućnosti morati biti "vidljiviji" od jedne akcije po utakmici.

Slična je situacija i u napadu gdje Hrvatka ima naoko bogati izbor, no i ove dvije utakmice pokazale su koliko su Olić, a posebno Eduardo značajni za igru reprezentacije. Kalinić, Jelavić, Lakić, Mate Bilić, Budan, Klasnić su relativno slični igrači; nisu svi isti, ali niti jedan od njih u pravilu neće pretrčati protivnika. Također, svi su vrlo dobri u onome što rade, ali nisu - sjajni. Niti jedan od tih igrača nije top napadač iz vrhunskih europskih klubova, što se lijepo može vidjeti kada francuski braniči pored njih uzmu aspolutno svaku loptu, u zraku ili na zemlji.

Eduardo ne samo što je daleko najbolji strijelac od svih hrvatskih napadača, već je i uvjerljivo najkorisniji u samoj igri. Usprkos omanjem rastu, Eduardo je brazilski spretan u dvoboju, može zadržati loptu bolje od navedenih jačih napadača, ima i dribling i dovoljnu brzinu da napravi višak, ima i kvalitetno dodavanje i osjećaj za suradnju. Nimalo ne čudi što je Hrvatska puno efikasnija kada Dudu igra, niti to što je na vrhuncu snage pod Bilićem Hrvatska bila kada je imala potpuno spremnog Eduarda i Niku Kovača kao lidera.

Velika je šteta što Ante Rukavina nije iskoristio izuzetan fizički potencijal, nada ostaje Mario Mandžukić koji ima brzinu i pluća, a "žilavošću" nadoknađuje što nije posebno snažan.

Puno je brončanih često znalo reći - bili smo mi odlični, ali da nije bilo Šukera... Napadači su uvijek bili šlag na torti, zato su najskuplji, zato su najveće zvijezde, zato su najplaćeniji. Ako nema spremnog Eduarda, pa onda još ni Olića, Hrvatska nema vrhunskog napadača i tada sve postaje puno teže, ne samo u zabijanju golova već i u stvaranju igre.

Kada se Hrvatska namjeri na fizički jaku reprezentaciju protiv Francuske, onda se osjeti i nedostatak te moći, prvenstveno u sredini terena. Ognjen Vukojević vjerojatno je najmoćniji hrvatski nogometaš u smislu kombinacije izdržljivosti, snage i trkačkih sposobnosti, no i on nije mogao do kraja parirati veznjacima poput Diarre. Ne čudi što tamnoputi nogometaši sve više popunjavaju defanzivne vezne redove najboljih svjetskih klubova (Toure, Keita, Diarra, Essien, Mikel...) jer su zbog fizičkih predispozicija snažniji, brži, viši, jednostavno nadmoćni.

To nikada nije ni bila hrvatska igra, ali vrijedi spomenuti i da Hrvatska nema vrhunske skakače u igri prema naprijed, što ovoga puta nije genetski uvjetovano jer visinu imamo, no u hrvatskim se školama malo radi po tom pitanju. Uostalom, ako nema pravih prodora i centaršuta, kako bismo imali Bierhoffe.

I kao kruna, kao kombinacija svega navedenog, Hrvatska nema ekstra klasu, nema igrača koji radi višak.

Mi volimo misliti da je to Luka Modrić, i on po svojim igračkim i fizičkim karakteristikama jest najbliže vrhunskom ofenzivnom igraču, no Modrić nije "match winner". Vidjelo se nakon ulaska Riberyja što znači "igrač koji stvara razliku", Luka niti zabija golove niti ih puno namješta niti konstantno stvara pritisak na obranu niti je približno moćan u igri 1 na 1 kao ti TOP igrači.

Hrvatska ne da nema igrača klase Lea Messija ili Cristiana Ronalda, koji danas stvaraju prevagu, nema ni igrače koji su u najširim izborima za najbolje svjetske igrače.

Hrvatska ima dosta jako dobrih nogometaša koji igraju u jako dobrim europskim klubovima, neki od njih i ključne uloge, ali nema nositelje igre u najjačim klubovima svijeta. Neki drugi ih imaju, i shvatljivo je da ti "neki drugi", a to je oko desetak svjetskih reprezentacija, igraju bolje od Hrvatske.

Među mladima se ne nazire neko "čudo od djeteta" - Mateo Kovačić je premlad da bi ga ozbiljno uzimali u obzir, no postoje igrači koji bude nadu u bržu i moćniju Hrvatsku, poput Vrsaljka, Vide ili Vukušića. Strinić bi to fizički također mogao biti, no igrački je potpuno razočarao u ova dva nastupa.

Postoji jedan momak s hrvatskom putovnicom koji ima sposobnost stvaranja viška, koji ima fizičku moć izdržati duel i koji bi mogao dati Hrvatskoj ono što joj nedostaje (naglasak na mogao), ali Sammira mnogi ne žele vidjeti u dresu s kvadratićima i zbog tog pritiska Bilić ga vjerojatno neće ni isprobati.

Kako bi Hrvatska mogla iskoristiti vrline aktualnih reprezentativaca - tehniku, inteligenciju, kreativnost - a sakriti mane?

Idealnog uzora u svijetu nema. Hrvatska, očigledno, nema Messija, Xavija i Iniestu da bi igrala kao Barcelona, iako u nekim stvarim baš ta po mnogočemu specifična Barcelona može biti zanimljiva Bilićevom stručnom stožeru. Naime, kao i Barcelona, Hrvatska nužno treba loptu imati što više u svom posjedu kako bi se što manje branila jer je našoj veznoj liniji to slabiji dio igre, i baš kao Barcelona, Hrvatska često igra protiv suparnika koji se brane i koje treba probiti strpljivošću i neprestanim kombiniranjem.

Iako smo se uvijek smatrali suprotnošću njemačkoj reprezentaciji (kreativa vs. stroj), današnji Elf također u mnogo toga može biti uzor Hrvatskoj.

Ni Nijemci nemaju top klasu, iako u Özilu, Mülleru, Gomezu, Podolskom, Khediri, Lahmu ili Schweinsteigeru imaju važne igrače vrhunskih klubova. No, i bez klase Ronalda, Messija, Rooneyja ili Xavija, igraju izvrstan, napadački, učinkovit i - gotovo nevjerojatno - zaista lijep nogomet. Nemaju iznimnu brzinu, pa ni iznimnu snagu, ali su ipak vrhunski.

Löw je fenomenalan taktičar i uspio je iz takve momčadi izvući maksimum, i fizički i taktički i igrački.

Bilić će morati učiniti isto, među kvadratićima ima dovoljno materijala da se izvuče više nego što je prikazano na Saint Denisu, i puno, puno, puno više nego što je odigrano u Tbilisiju.

Ali istovremeno, ne trebamo ni mi zaboraviti da, osim što svi igraju nogomet, ni kadar hrvatske reprezentacije nije "mala reprezentacija Europe", kako joj neki vole tepati.