Real prevalio dalek put

Jose Mourinho došao je u Madrid kako bi Real ponovno osvajao titule i Portugalac je prvu mogućnost iskoristio - u vitrine Reala donio je Kup kralja po prvi puta nakon 1993. godine.

Iako je Primeru vjerojatno prokockao, ne toliko svojom krivnjom koliko izvanrednim igrama Barcelone kroz cijelu sezonu, Mourinho je i ove sezone pokazao zašto je najplaćeniji trener na svijetu. Okrenuli priču kako vam drago, ali nekadašnji prevoditelj svoje ideje, svoju viziju, svoje sheme i prije svega svoju motivaciju uspješno provodi već u četvrtom različitom klubu, okruženju, ligi, državi.

Fascinantna je vjera koju u Mourinha imaju svi igrači koje trenira, a od Porta preko Chelseaja i Intera do Reala, ti igrači redom su velike zvijezde, super plaćeni i razvikani nogometaši koje teško kontroliraju mnogi drugi treneri. Za Mourinha će "poginuti" i Lampard i Sneijder i Ramos, a to puno govori o njegovim metodama rada i motiviranja igrača.

Mourinho je preuzeo jednu skupu i dakako izuzetno talentiranu grupu igrača, koja je pod Pellegrinijem bila i sasvim dobra momčad, no bilo je jasno da nakon "šamaranja" od strane Barcelone u protekle tri godine u Realu postoji određeni kompleks ili strah od katalonske momčadi. Očitovalo se to više nego ikada prošle jeseni kada je Barcelona u naponu snage osramotila Mourinhov Real s 5:0 prelomivši tada prvenstvo u svoju korist.

No, slično kao lani s Interom, kada je bio nemoćan i anemičan protiv Barcelone u jesenskoj skupini, Mourinho je puno toga popravio i prilagodio u igri svoje momčadi za proljetne okršaje. Zanimljivo, Mourinhove momčadi u tim jesenskim porazima na Camp Nou nisu izgubile samopouzdanje za proljetne susrete, štoviše, potpuno su povjerovale svemu što je Mourinho rekao, zamislio i implementirao.

Mourinho izuzetno uspješno blokira sve vanjske utjecaje na igrače, sve kritike će sam preuzeti na sebe i tako rasteretiti igrače. Nije važno što misle Cruyff i Di Stefano, važno je vjeruju li igrači Mourinhu. I zaista, nije važno što drugi misle, jer sve što na kraju dana navijači žele jest vidjeti igrače na autobusu s trofejem u rukama, pa ako treba i pod kotačima autobusa. Samo da je njihov trofej i njihov autobus.

"Osvajanje titula je osvajanje titula, uvijek je dobro. Prije samo nekoliko dana netko me nazvao trenerom koji osvaja titule, ali ne igra nogomet. Hvala. Meni se sviđa biti trener koji osvaja titule."

Portugalski genijalac psihologiju ne primjenjuje samo na svoje igrače, već i na suce, na protivnike, pa čak i na protivnike svojih protivnika. Mourinho će otvoreno prozvati klubove da igraju žešće protiv Reala nego protiv Barcelone, prozvat će suce i onda kada jest, ali i onda kada nije oštećen, radit će konstantan pritisak tijekom utakmice. Nekome će to biti arogancija, no Mourinhu je sve u službi rezultata.

Mourinho je i taktički štošta promijenio u protekle dvije utakmice u odnosu na jesensku blamažu. Ključni "pijun" u tim rošadama bio je Pepe koji je Realu dao fizičku moć i snagu u sredini terena koju Xabi Alonso i Khedira nemaju, čime je Barceloni smanjen prostor između obrane i sredine protivnika u koji se Katalonci obično izuzetno vješto ubacuju.

Madridski remi bio je prvi Mourinhov korak - utakmica kojom je prekinuo Barcelonin niz pobjeda u derbijima, ali i utakmica u kojoj je Barcelona ipak ostvarila željeni rezultat i bila očigledno bolja momčad.

No, u Valenciji Real je napravio još veći korak - Real je bio u najmanju ruku podjednak Barceloni (svakome po poluvrijeme) i njegovoj pobjedi se u konačnici baš ništa ne može zamjeriti. U Barceloni su zadovoljni svojom igrom, što je uglavnom shvatljivo jer su igrali istim stilom kao i inače, a Real je svejedno bio al pari. I to je sjajna spoznaja za samopouzdanje Reala uoči okršaja u Ligi prvaka, kako zbog njih samih, tako i zbog psihe Barcelone. Katalonci više ne mogu samo "odigrati na svojoj razini" kako bi stigli do pobjede.

Za razliku od Guardiole koji u koncepciji igre i sastavu mijenja izuzetno malo (shvatljivo s obzirom na igru i rezultate Barcelone), Mourinho konstantno vrti kombinacije i usavršava sustav.

Zadovoljan viđenim u završnici utakmice u Madridu, Mourinho je u Valenciji poslao na teren od prve minute Özila umjesto Benzeme, čime je naizgled otupio svoj napad, no Realu je to omogućilo jako dobru igru u prvom poluvremenu. Ne samo da je Real lako mogao voditi da je Pepe bio milimetar precizniji ili Ronaldo malo ubojitiji u završnici, Barcelona nije ni primirisala golu Ikera Casillasa.

S Özilom, Ronaldom i Di Marijom Real nije imao čistu špicu, ali je imao izuzetno pokretljive i brze igrače koji su mogli vršiti pritisak na zadnju liniju i koji su zajedno s Khedirom i Alonsom konstantno ometali klasično razvijanje Barcelonine igre u sredini terena.

Real se nije previše trudio polagano graditi napade, kada je osvojio loptu pokušao ju je što brže dogurati do trojice ofenzivaca, nerijetko i dugim dodavanjima. Ne samo da je tako stvoren pritisak na Barceloninu obranu i iskorištena slabost u igri glavom, Real je tako izbjegao jedno od najjačih Barcinih oružja, presing u suparničkoj polovici i mogućnost gubljenja lopte na tim ključnim dijelovima travnjaka (poput Fabregasa u osmini finala LP).

Naravno, i Mourinhova psihologija i njegova taktika imaju svoja ograničenja, jer ako nemaš igrače - "đžaba" ti sve ostalo. Uz Pepea koji je opet bio na visokoj razini, Real je imao još dosta pojedinaca koji su odigrali zapažene role.

Di Maria je odigrao svoju ponajbolju utakmicu u dresu Reala (s obzirom na protivnika), okrunjenu asistencijom za pobjednički pogodak; zajedno s odličnim Marcelom ne samo da je zaustavio Danija Alvesa nego ga je natjerao na dosta obrambenih zadataka što mu je ipak slabiji dio igre. Cijela obrambena linija igrala je bez grešaka, a ono malo što je pored njih prošlo, sjajno je poskidao Casillas. I dakako, najskuplji igrač svijeta prekrasnim je pogotkom isplatio dio uloženog novca i u zaborav poslao prigode koje je prije toga propustio.

Nakon viđenoga, ne čudi Mourinhov optimizam: "Naravno da ih možemo izbaciti u dvije utakmice; upravo smo jednom remizirali i jednom ih pobijedili. Došao sam ovdje odraditi posao i promijeniti mentalitet kluba. Počeli smo to raditi i naravno da to ispunjava, ali tek smo na početku."

Barcelona neće suze proliti za izgubljenim Kupom kralja ako osvoji Primeru i Ligu prvaka, no na Camp Nou ne mogu pobjeći od toga da im je malo oštećen oklop, ranjen ponos i nagriženo samopouzdanje.

U dvije utakmice u pet dana Barcelona se dodavala i dodavala, u svom gotovo najjačem sastavu pokušavala i pokušavala, ali stvorila je vrlo malen broj prigoda pred golom Casillasa.

U najvećem broju slučajeva, ta tehničko-taktička nadmoć u sredini terena i Messijeva invididualna klasa dovoljni su za probijanje suparnika, a kada suparnik gubi i ostavlja prostor, Barcelona je nezaustavljivi stroj.

No, niti jedna momčad nije bez mana, pa tako i ova uglavnom čudesna Barcelona kašljuca u određenim prigodama. Barcelona je, na kraju dana, ipak relativno jednodimenzionalna momčad, i ako nekako isključite tu jednu, istina svemirsku, dimenziju, Barca često nema plan B. Ako se ne može ušetati u gol, i ako Messi ne može sam riješiti stvar, Barcelona jako malo zabija iz prekida, kornera, na dugu loptu, dalekometnim šutem ili običnim centaršutom i udarcem glavom kao što je to Real učinio za pobjedu.

U ključnom dijelu sezone, Leo Messi jedini je Barcelonin raspoloženi igrač u napadu. David Villa je izvan forme, bez samopouzdanja nakon 11 utakmica bez pogotka, i vjerojatno je najslabiji Barcin pojedinac u ove dvije utakmice. Daleko nije ni Pedro, pa puno toga ostaje na Messiju koji je briljantan i očigledno najbolji na svijetu, ali nije svemoćan. Messi se u obje utakmice protiv Reala dosta trudio, posebno na Mestalli, kada je vidio da ne ide uzimao je loptu i nerijetko na zaista čudesan način stvarao višak prolazeći kroz dva, tri ili čak četiri igrača Reala, no taj višak Barcelona nije uspijevala realizirati. Jednom čak i jest, nakon što je Messi prošao pola Realove momčadi, no Pedro je za desetak centimetara požurio u zaleđe...

Teško je zamisliti da Barcelona do polufinala Lige prvaka nešto ozbiljno promijeni u svojoj igri. Za to nema ni razloga, jer ni nakon ove dvije utakmice bez pobjede Katalonci nemaju razloga paničariti - Real jest odigrao dobre utakmice, ali Barcelona je uglavnom imala kontrolu i kada se kao cjelina sagleda svih 210 minuta, a posebno drugo poluvrijeme Kup dvoboja, Barcelona ima na čemu graditi svoj optimizam, bez obzira na Mourinha i Realov napredak.

Stoga, s obzirom da su promjene u stilu i sustavu teško moguće, Guardiola mora podignuti psihološku spremu i igračku formu Ville i Pedra i pronaći taktičke detalje s kojima bi eventualno mogao iznenaditi Real i iskoristiti neke slabosti. Koje, baš kao i Barcelona, ima i Real.

Ni katalonski stručnjak nije potonuo nakon poraza: "Naravno da ćemo se podignuti. Porazi su sastavni dio igre. Ovi igrači igraju zajedno jako dugo i vratit ćemo se."

Inače, ako sagledamo samu igru, ovo nije bio el clasico za pamćenje. Tek nekoliko dobrih prigoda i obrana vratara uz malen broj nekih lijepih poteza za koje je uglavnom bio zadužen Lionel Messi, očito su cijena važnosti utakmice koju će gledatelji plaćati i u Ligi prvaka, osim ako se nekome rano ne "otvori pipa".

Vidjeli smo dosta ružnih startova (posebno s Realove strane), dosta glumatanja (posebno s Barcelonine strane), a u svemu tome dosta se pogubio vodeći španjolski sudac, Undiano Mallenco, koji je rano izgubio kriterij pa je žute kartone davao kada nije trebao, a zaboravio na njih kada ih je trebao izvaditi. Srećom, u "big picture" nije nikoga zakinuo, nije utjecao direktno na konačni rezultat i nije bio previše sklon jednoj momčadi. No, boljim suđenjem u startu utakmice vjerojatno je mogao usmjeriti dvoboj u jednom korektnijem smjeru.

Ipak, to će biti sve teže učiniti. Kao što se događa u američkim play-off serijama u NBA-u ili NHL-u, kada se momčadi često sreću među njima je sve više zle krvi.

Stoga ne treba sumnjati da će u Ligi prvaka frcati iskre, da će biti i žešće nego do sada.

A u takvim utakmicama, gdje psihologija igra veliku ulogu, Mourinhove momčadi uvijek imaju dobru šansu. I zato je Realova pobjeda u Kupu kralja značajnija od samo "običnog" trijumfa u tom natjecanju.