Tužan dan, a rođendan

Zdravko Mamić zna da laže kada kaže da bi na proslavu Dinamovog rođendana u HNK došlo i 100.000 ljudi da je stalo. Da Dinamov izvršni predsjednik to zaista misli, onda bi središnji događaj proslave stogodišnjice jednog nogometnog kluba bio na nogometnom stadionu, a ne u kazalištu.

Ovako je to bio jedan lijep, dobro organiziran događaj za ljude koji su na neki način povezani s Dinamom, za bivše igrače i funkcionere, trenere i prijatelje kluba. Istina, bilo je i značajnih izostanaka (Ladić, Prosinečki, Zajec, Canjuga), ali okupila se zaista većina Dinamovih živućih velikana. Vatromet i "light-show", filmovi o slavnoj prošlosti, domjenak, političari, čestitke velikih klubova. Na površini je sve bilo sjajno i "izglancano", uzvišeno i adekvatno rođendanu koji su u Dinamu odlučili proslaviti. Pitam se tek jesu li okupljeni gledajući blistavu prošlost bili svjesni tužne sadašnjosti?

Da Dinamo rođendan slavi u odijelima, a ne u dresovima. S kravatama, a ne navijačkim šalovima.

Pitaju me znani i neznani, što ja mislim o Dinamovoj odluci da proslavi 100. rođendan šest godina nakon što je proslavio 60. rođendan, a 13 godina nakon što je proslavio 95. No, ja sam puno premlad, a k tomu nedovoljno dobro upoznat s s Građanskim i HAŠK-om, s Dinamom i svime što se događalo 1945. godine, da bih o tomu donosio valjani sud. Nije upitno da je za svaki od tih rođendana Dinamo (ili 1998. Croatia) našao nekakvo uporište, nekakve argumente, nekakve svjedoke, kroničare, knjige i zapise, pa bih se smatrao vrlo bahatim kada bih decidirano mogao reći - naravno da je prava godina osnivanja ovog kluba 1945. Ili 1911. Ili 1903.

Meni bi, istina, bilo logično da Dinamo kao godinu svog osnutka slavi 1945. godinu kada je kao takav osnovan i da se ponosi upravo poviješću od tog datuma uz spominjanje Građanskog, HAŠK-a i Concordije kao zagrebačkih klubova koji su dekretom ugašeni te igrača iz tih klubova koji su poslije odjenuli dres Dinama. Ali ako ima dovoljno jasnih naznaka (a čini se da ima) da je aktualni klub zapravo naslijedio sve osim rukovodstva kluba od Građanskog, uključujući momčad, boju dresu i navijače, ne vidim razloga zašto bi nekomu smetalo da se Dinamo diči i ponosi i tim dijelom svoje povijesti. Koji god datum bio, Građanski i igrači Građanskog dio su Dinama.

Dinamo je dobrim dijelom i sam odgovoran za ismijavanje tog rođendana u dijelu društva, napose kod vječnog rivala, jer već 15 godina mijenja priču, baš kao i starije gospođe, samo što Dinamo ne želi biti mlađi, već stariji. Ali kao što su teško razumljiva Dinamova premišljanja, tako je teško razumljivo i zašto hajdukovcima smeta ta stogodišnjica? Zar Hajduk nema većih problema u odnosu na Dinamo nego baviti se time koji je ovo zaista Dinamov rođendan?

Što vrijedi bilo komu, Dinamu, Hajduku ili Ciboni, velika prošlost, ako je sadašnjost tmurna, a budućnost siva? Što vrijedi Sportnetu činjenica da je s 11 godina na leđima stariji od 99 posto aktualnih popularnih portala ako sutra ne budemo kvalitetni i ako nas prestane čitati? Tada si povijest možemo samo objesiti mačku o rep.

Jedno je povijest u knjigama, a jedno je povijest u srcu. Neovisno je li osnovan 1911. ili 1945. godine, zna se tko i što je Dinamo, što je predstavljao u Jugoslaviji, koji su velikani za njega igrali, što je predstavljao svojim navijačima u razdoblju Jugoslavije.

I Dinamov puno veći problem od toga kada je osnovan jest - što on sada predstavlja navijačima?

Dodavanjem prefiksa Građanski svom imenu i proslavom stogodišnjice Dinamo je elegantno riješio dvojbe, nadam se jednom za svagda i da neće tako uskoro slaviti neku novu okruglu obljetnicu. Sada kada su riješili tu najvažniju stvar na svijetu, čelnici kluba mogli bi se pozabaviti jednom sitnicom.

Ta sitnica su prazne sjedalice na ružnom stadionu dok se slavi 6. uzastopni naslov prvaka.

U HNK su emitirani filmići koji su prikazivali velike momčadi iz Dinamove povijesti, s desecima tisuća ljudi na tribinama. I ja sam doživio euforiju Ćirine momčadi 1982. godine, istina, u majčinom trbuhu, a zahvaljujući roditeljima i obitelji znam koliko je tada značio Dinamo i s kolikim ponosom se u automobil stavljala Dinamova zastavica.

Za pedeset godina, kada će predsjednik Dinama Niko Kranjčar predvoditi novu feštu, što će prikazivati filmići sa stote obljetnice? Puni HNK? Vatromet? Ili Badeljev gol Osijeku, za naslov prvaka, i proslavu pred 1850 gledatelja?

Zdravko Mamić vjeruje kako nije on kriv što nema gledatelja na Maksimiru. Djelomično je Mamić u tomu u pravu, ali samo djelomično. On jest najsposobniji nogometni djelatnik u Hrvatskoj (čak i šire), ali on ujedno predstavlja i sve što Hrvate odbija od HNL-a: primitivizam, mutne poslove, rasipništvo, razmetanje bogatstvom dok dobar dio Hrvata grca u neimaštini. Mamić ima gotovo sve vrline koje su potrebne čelniku Dinama - on je inteligentan, elokventan, sposoban, uspješan i razumije i poznaje nogomet, ali istodobno ima previše mana kojih se ne može riješiti.

Nakon što je imenu kluba pridodao naziv "građanski" i nakon što je u HNK osjetio Dinamovu prošlost, Mamić se po tisućiti put zavjetovao da si više ne može dopustiti ispade neprilične čelniku kućnog savjeta, a kamoli popularnog sportskog kolektiva.

Dan kasnije, Mamić je opet bio Mamić, opet je obećavao "vritnjake" i opet je raznim imenima prozivao novinara koji je, valjda, napisao nešto što Mamiću ne odgovara. Što je napisao ne znam, odavno ne smatram ozbiljnim kolumnista koji ima obraza prozivati nekoga na odgovornost nakon što je on sam izmislio jedan cijeli intervju s premijerom države.

Upravo zbog toga, ne razumijem zašto se u Dinamu stalno zakopavaju kroz sukobe s novinarima za koje vjeruju da pišu zlonamjerno, nekvalitetno, lažno, jeftino i senzacionalistički. Ignorirajte ih! Ne davajte im na važnosti! Postoje efikasniji načini borbe protiv laži, makar trajali dugo i makar za njih bilo potrebno veliko strpljenje. Prostaklukom se Mamić, a kroz njega i Dinamo, spuštaju na istu ili čak nižu razinu od onih koji Dinamu podmeću, jer nije upitno da takvih ima.

Građanski nogometni klub Dinamo, a to valjda zaista nije samo Zdravko Mamić, mora do kraja prepoznati svoju odgovornost u praznom stadionu, a ne za to okriviti medije, stadion, protivnike, huligane, unutarnje neprijatelje, Medveščak ili Haaški sud.

Tek kada očisti sve u svojoj kući, GNK Dinamo može reći - mi smo učinili sve, a sada nek se dokažu svi oni koji vole Dinamo.

Znači li to ukloniti Zdravka Mamića ili ga barem staviti u drugi plan, odakle bi na transparentniji način najviše brinuo o transferima i financijskoj politici kluba, a najmanje o PR-u, a u prvi plan gurnuti osobu ili osobe koje imaju respekt navijača, medija i javnosti i koje su sposobne Mamića pogledati u oči i reći mu NE, to je pitanje za skupštinare.

Oni moraju biti svjesni da im je Mamić uspješno prodao priču kako su za prazan stadion krivi svi osim Dinama, a da samo zahvaljujući njemu klub ostvaruje dobre sportske i financijske rezultate u vremenu gospodarske krize koja se itekako manifestira u sportu. Moraju biti svjesni da Mamić ima preveliku moć, da je on danas "zaštitno lice" Dinama, a da svojim ponašanjem ne zaslužuje takav status jer odbija, umjesto da privlači gledatelje na stadion.

No, kako od skupštinara koji su dokazani klimavci očekivati da kažu Mamiću kako više ne može sam? Kako Dinamo ima preveliku prošlost i previše navijača u Hrvatskoj da bi naslove slavio pred praznim stadionom, a stogodišnjice u kazalištu umjesto na travnjaku. Kako za takvu situaciju moraju smatrati odgovornim i Zdravka Mamića, jer on jednostavno i jest uvelike za nju odgovoran.

Jesu li svi ti filmići potaknuli skupinu skupštinara ili neku skupinu velikih igrača iz prošlosti da stanu i zapitaju se - zašto je danas toliko drugačije? Zašto je cijeli Split stao iza Hajduka kada je slavio stotinu godina i zašto su Splićani napravili feštu koju je prikazao i CNN, a današnji Dinamo se nije usudio odigrati ni prijateljsku utakmicu jer se bojao polupraznog stadiona?

Zašto je Dinamov rođendan zapravo bio jedan tužan dan?