United sentimentalni, Barca objektivni favorit

Kao prvak Europe i Engleske, Manchester United je tada s najboljim svjetskim igračem, Cristianom Ronaldom, stigao u Rim kao blagi (zaista blagi) favorit na kladionicama. Barcelona je došla kao ljubimica dobrog dijela nogometnog puka, usprkos načinu kako je preko Stamford Bridgea došla do finala. Guardiolina Barcelona bila je nešto novo, igrala je jedan novi, drugačiji, neodoljivi nogomet i njena je pobjeda, tada, bila pobjeda tog nogometa.

Danas su uloge zamijenjene.

Katalonci su tada bili samo vanzemaljci, a danas su "zločesti vanzemaljci", dok je United "zadnja nada čovječanstva", Rooney kao Will Smith, Hernandez kao Tom Cruise i Van der Sar kao Aaron Eckhart. Iako su glumci, zapravo, u Barceloni.

Barcelona si je, dakako, sama kriva za status koji danas ima, za filmiće i izjave koji se izruguju silnom bacanju, hvatanju za glavu, prenemaganju, vikanju, pritisku na suce. Dok Messi stvara materijal za svoje buduće pristupanje nepostojećem nogometnom "hall-of-fameu", Busquets i Pedro grade svoju kandidaturu za iduću dodjelu Oscara.

Uz "pomoć" psiholoških igara Josea Mourinha te nekih sudačkih odluka, Barcelona je s tom glumom i ponašanjem uspjela učiniti ono što u protekle tri godine nije uspjelo niti jednom protivniku na nogometnom terenu - zasjeniti nogomet koji Barcelona igra.

I taj nogomet više nije neodoljiv kao 2009. Ne zato jer ga Barcelona igra lošije; ako išta, Barcelona ga igra još bolje. No, ono što je tada bilo impresivno - superiorna kontrola lopte, tehnička i taktička izvedba jedne specifične nogometne filozofije na do tada neviđenoj razini, danas je - dosadno.

Danas je svaka utakmica Barcelone ista, neovisno igra li protiv Osasune, Arsenala, Šahtara, Deportiva ili Reala. Katalonci skupe 600-700 dodavanja, protivniku ostave mrvice posjeda lopte, igra se "viktorija" na jedan gol, neovisno o trenutnom rezultatu, a ako protivnik uspije iskoristiti kakav prekid ili prigodu za polukontru te se dovoljno dugo koncentrirano brani i ne primi rano pogodak - ima prigodu izvući povoljan rezultat. Što uglavnom nije slučaj.

Zaista je teško pronaći argument da Barcelona nije zaslužila proći Real. U Madridu svoju "obranu" zasnivaju na puno hipotetskih situacija - da nije Pepe dobio crveni, da nije Ramos dobio žuti, da nije nepriznat pogodak u Barceloni na 0:0, no prema onome što smo zaisat vidjeli Barcelona nije ostavila nikakve dvojbe - bolja je momčad od Reala. Ne (samo) zato jer se veliki Real "bunkerirao" na svom terenu, ne (samo) zato jer je Barcelona bila nadmoćna u posjedu lopte kao da igra protiv bilo koga drugog, ne (samo) zato jer Real, koji je došao na Camp Nou okrenuti 0:2 iz prve utakmice, u prvih 45 minuta nije zapucao na gol, već zato jer je, jednostavno, Barcelona imala više prigoda i jer je zabila više pogodaka. Njeni najbolji igrači dali su više od najboljih Realovih, i kada na stranu stavimo sve priče o glumi Katalonaca, agresivnosti Reala ili sucima, i pogledamo samo nogomet, Barcelona je bila u svemu bolja. Svih 180 minuta.

Barcelonin problem je to što je postala predobra i predominantna. Da postoji poneki glumac ala Pedro u Lyonu, nikoga ne bi bilo briga. Da su sudačke odluke razlog za mržnju, ne bi ni Manchester United bio sentimentalni favorit jer su "Crveni vragovi" prošli Chelsea uz iznimno značajnu (i pogrešnu) odluku suca u prvoj utakmici na Stamford Bridgeu. O čemu se gotovo uopće ne priča, za razliku od puno dvojbenijih situacija u ogledima Reala i Barcelone.

No, nogometu treba zanimljivost i neizvjesnost. Nogometu ne treba jedna momčad koju možete pobijediti jedino ako se odlično branite, ako vam je raspoložen golman, ako vam je naklonjen sudac, ako vam svi najbolji igrači odigraju sjajno, ako vam sjedne u rašlje udarac s 25 metara, ako se ozlijedi Messi, ako Villa promaši jedanaesterac, ako tlak zraka bude 1024.3 hPa, relativna vlažnost 41% i još vam se poklopi 37 različitih stvari.

Nogometu treba da Manchester United izađe na Wembley i u otvorenom okršaju nokautira Katalonce. Da Unitedov direktan, brz, okomit, fizički moćan nogomet nadvisi Barcelonin "tika-taka" nogomet.

Ne zato jer je jedan način bolji od drugoga, nego zato jer će inače biti dosadno. Jer će inače Jose Mourinho biti u pravu - jedini lijek bit će Pepe i slični. A za nogomet će biti puno zdravije ako su rješenje za Barcelonu Rooney i Hernandez nego ako su rješenje Pepe i Ramos.

Manchester United i Barcelona dvije su daleko najuspješnije momčadi u Europi u proteklih pet godina. Kako u Ligi prvaka, tako i u dvije najjače europske nogometne lige, United i Barcelona dominiraju, pa je skorašnje finale prava nogometna poslastica, bitka za status momčadi koja je obilježila ovo razdoblje. Čini se naizgled da je to Barcelona, no pobijedi li United, s dvije titule i tri finala Manchestera u samo četiri godine, Katalonci ne mogu reći da su obilježili ovo nogometno razdoblje, a njihova kandidatura za "najbolju momčad svih vremena" doživjela bi veliki udarac od kojeg bi se mogli oporaviti tek osvajanjem još poneke kante idućih godina. A koliko god se Barcelona činila dobrom, svaku Ligu prvaka je izuzetno teško osvojiti.

To je samo jedan od razloga zašto će ovo finale biti posebno "napumpano", kao da već sama imena Manchester Uniteda i Barcelone, Messija i Rooneyja, ne garantiraju spektakl.

Pitanje svih pitanja je, dakle, može li United biti momčad koja Barcelonu može pobijediti igranjem nogometa? Može li biti drugačije nego 2009., kada je na papiru čak i jači United bio samo promatrač genijalnosti Inieste, Xavija i Messija?

Kada je Barcelona postala dosadna (i zbog ponašanja dijela svojih igrača iritantna), oči mnogih usmjerile su se prema Old Traffordu gdje je Manchester United sve te oči podsjetio - hej, mi isto igramo dosta dobro nogomet, i tako već 15-ak godina.

Schalke je izgledao kao da je zalutao na Old Trafford, a igrao je protiv Manchesterove DRUGE momčadi. U polufinalu Lige prvaka, Alex Ferguson si je mogao dopustiti da odmori devetoricu protimaca iz prvog susreta i pobijedi još uvjerljivije. Schalke nije europski vrh, ali Schalke je iznimno uvjerljivo i zasluženo izbacio još uvijek aktualnog europskog i talijanskog prvaka.

To svjedoči koliko je Man Utd dobar, moćan, dubok, uigran, kvalitetan, profesionalan. Ferguson cijelu sezonu sluša o jednom od lošijih Manchester Uniteda proteklih godina, ali ipak ga samo dva dobra rezultata dijele od osvajanja Premiershipa i Lige prvaka.

Da bi postigli takve rezultate, morate imati sjajnu momčad, sjajne igrače i morate puno stvari raditi zaista dobro.

A Manchester United ima (po)najboljeg vratara svijeta; ima uz Puyola i Piquea najbolji stoperski par svijeta; ima najboljeg lijevog beka i gledajući svu četvoricu braniča, ima najbolju obrambenu četvorku - bez obzira gledate li papir, gledate li utakmice ili jednostavno Manchesterov sjajan obrambeni učinak u Europi ove sezone.

United ima i jednog od najboljih napadača svijeta; ovisno o definiciji koju imate za napadača, možda i najboljeg. Njegov novi partner, Javier Hernandez, još nije veliko ime, ali nastavi li kako je krenuo, brzo će postati. Rijetko kada sam vidio napadača s boljim osjećajem za prostor, za izbjegavanje zaleđa, njegovo kretanje i otvaranje je za udžbenike, a tek mu je 21 godina.

Manchester ima odlična, prodorna, brza, tehnički kvalitetna krila, ima golemo iskustvo u igračima poput Giggsa, Van der Sara ili Scholesa, ima u sredini fizičku snagu, trku i pluća Carricka, Fletchera, Andersona, ali i njihovo taktičko postavljanje, izuzetan raspon kvalitetnih dodavanja, od kratkih pasova do milimetarski preciznih dugih lopti. Ima šampionsko iskustvo, ima pobjednički DNK, ima grb kluba koji garantira da se United neće prepasti i ima trenera koji je već osvojio sve i koji nije zaboravio gorak okus iz rimskog finala. I koji je u tom finalu štošta naučio i koji je preiskusan da učiniti iste pogreške.

Drugim riječima, ako je itko opremljen igrački, momčadski i trenerski za "skidanje" Barcelone, onda je to Manchester United.

United ima brzinu kojom bi mogao ugroziti Barceloninu obranu. United ima u sredini moć i snagu da parira Xaviju i Iniesti i iskoristi njihove obrambene manjkavosti. Ne zaboravimo, Guardiola je kazao kako njegova momčad toliko voli imati loptu, ponekada i po cijenu "dosade", zato jer se "ne zna braniti". Daleko od toga da se Barcelona zaista ne zna braniti, ali ipak je puno ranjivija kada netko ima znanja i snage napasti je. U protekle tri godine, dva susreta u kojima je protivnik baš nadigrao Barcelonu bila su milanski ogled s Interom i londonski ogled s Chelseajem - oba puta domaćin je bio agresivan i dovoljno ofenzivan, čvrst i odlučan da ugrozi Barcelonu kroz vlastitu igru, a ne čekanje pogreške.

United ima i fizičku snagu i kvalitetu u obrani koja bi trebala garantirati da se relativno nejaki Pedro, Villa i Messi ne mogu baš šetati kamo i kako god žele. Evra-Vidić-Ferdinand-Rafael ipak je neusporedivo bolja linija od bilo čega što su sastavili Arsenal, Šahtar ili Real. United, k tomu, ima boljeg vratara i United ipak igra finale u svojoj zemlji uz vrlo vjerojatno više svojih navijača. Izgledno je da United bude i u boljoj formi, jer je završnica u Premiershipu puno neizvjesnija nego u Primeri.

Uza sve rečeno, Barcelona će biti i jest favorit.

Lako se zaboravi u cijeloj priči o Pedru, Busquetsu, Mascheranu, Mourinhu, Pepeu ili sucima, ali - Barcelona prilično dobro igra nogomet. I onaj dečko, kako se ono zove? Messi, da, i on je prilično dobar.

Je li to jednodimenzionalan nogomet? Mislim da jest, što ne znači da Barcelona nema plan B, C i H. Ima, ali kako god Guardiola posložio kotačiće, a ima u Barceloninoj igri zaista puno podvarijanti, Barcelona ima svoj jedan jedini stil i od njega ne može odustati. Iniesta i Xavi ne mogu primiti loptu i dugim loptama ciljati Villu koji bi to spustio na udarac Busquetsu. Messi neće proći jednog igrača na desnom krilu i onda centaršutima tražiti Villu.

Manchester United ima više dimenzija - Fergusonova momčad zna pobijediti i sa 60 i s 40 posto posjeda lopte, i kroz (polu)kontru i kroz kontinuiran napad, i kroz prekide i s ubačajima i s udarcima i s dugim loptama i kratkim pasovima i kroz taktičko nadmudrivanje, i s jednim i s dva i s tri napadača, i presingom i pasivnijim pristupom i u dinamičnom okršaju Premiershipa i u sporijem ritmu europske utakmice.

No, može li Ferguson ovoga puta otkriti što bi od toga United trebao odabrati protiv Barce?

U Rimu je pao bez ispaljenog metka. United je tada čak i dobro startao, no nakon primljenog pogotka na dušu Vidića i Van der Sara (i jasno Eto'oa), Englezi nisu mogli ni primirisati Barceloni, gledali smo jedno od najnezanimljivijih finala u nedavnoj povijesti. Xavi i Iniesta igrali su svoj nogomet, Messi je radio što je želio, Manchester United je izgledao sporo, tromo, staro, nemoćno.

Igrački se momčadi nisu puno promijenile, posebno ne Manchester United, koji je jači za boljeg desnog beka (tada je igrao O'Shea te za Valenciju i Hernandeza, a slabiji je za Ronalda i Teveza koji je ušao u nastavku. Iako bez individualne klase Ronalda, dojam je da je United sada kao momčad bolje balansiran i da bi Rooney u sredini napada trebao biti puno jača figura nego je bio u tom susretu kada je bio nevidljiv na lijevom krilu. Pitanje je kako će Ferguson posložiti sredinu terena; tada nije imao na raspolaganju Fletchera koji će sada gotovo sigurno igrati, i nije imao Valenciju koji Unitedu daje prodornost i brzinu. Tada su sredinu terena činili Anderson, Carrick, Giggs i Park, a nije nemoguće da na Wembley istrči samo jedan, a eventualno niti jedan od navedenih. Činjenica je da ta sredina ni otprilike nije mogla parirati Barceloni, a da Valencia, Nani, Fletcher i uz njih eventualno Carrick (Anderson? Scholes?) nude više brzine i agilnosti.

S druge strane, Barcelona je tada bila lišena usluga Danija Alvesa, jednog od svojih ključnih igrača, lijevog beka igrao je Sylvinho, a najviše se promijenio napad u kojem su Pedro i Villa zamijenili Eto'oa i Henryja. I ako je Messi tada bio sjajan, što reći za Messija 2011.?

Ne treba previše zaključaka izvlačiti iz jedne utakmice, ali Barcelonina dominacija nije se dogodila samo u toj utakmici - United je tada postao "samo jedan u nizu". Pretpostavljalo se da svojim direktnim, moćnim, jednostavnim nogometom United može parirati Barceloni, baš kao što se pretpostavlja i sada. Je li povijest učiteljica života? Ili Ferguson može pronaći čarobnu formulu, uz pomoć Josea Mourinha "s kojim se često čuje"?

2009. Barcelona je pobjedom protiv Manchester Uniteda razveselila dobar dio nogometnog svijeta.

Može li i hoće li 2011. United učiniti isto, pobjedom nad baš tom Barcelonom?