Nesebičnost i ambicija teško idu zajedno

Dobio sam ovoga tjedna lijepo pismo jednog zagriženog navijača Tottenhama, koje u originalnom obliku možete pročtati u stupcu s desne strane. Paul Turner sigurno nije usamljen, Luka Modrić postao je idol tisuća navijača Spursa i njihova glavna želja ovoga ljeta nije dolazak neke zvijezde već Lukin ostanak na White Hart Laneu. Omaleni virtuoz je oduševio navijače Tottenhama do te mjere da ga već sada - a zaista nije dugo u Tottenhamu - uspoređuju s najvećim legendama kluba, a na njemu temelje ni manje ni više nego - šampionske ambicije.

Ako u tom pismu samo malo zamijenite imena, klubove, ciljeve i želje, dobijete osjećaje brojnih navjača Dinama proteklih godina. "Da je ta momčad ostala na okupu"... "Da nije prodan Eduardo"... "Da je ostao Modić"...

Navijačima diljem svijeta odlasci najboljih igrača bolna su rana, a kako nisu skloni previše zamjeriti momcima koji su godinama bili junaci tribina, osim ako odu u redove nekog rivala, na tapeti su uglavnom "neambicozne, škrte, pohlepne" uprave; po tomu čak u Hrvatskoj nismo posebno drugačiji od drugih.

Istina je, međutim, da danas stvari diktiraju najbolji igrači, a ne klubovi koji postaju njihovi robovi. Čak i ako ste jedan od najvećih klubova na svjetu, kao što su Manchester United ili Barcelona, i ako nemate problema ni s novcem ni s rezultatima, možete se "postaviti na trepavice" ako vam je najbolji igrač odlučio otići negdje gdje je "toplije".

I kao što Zdravko Mamić nema izbora nego izmusti najviše novca što može za Vedrana Ćorluku onoga trenutka kada "Čarli" mislima ode iz Zagreba na Otok, tako čak ni veliki Alex Ferguson ne može zadržati Cristana Ronalda u tmurnom Manchesteru. Ponekada se to može učiniti, odgoditi odlazak na neko vrijeme, kao što je Mamić učinio s Modrićem ili Ferguson s Rooneyjem, no ako se zvijezda baš zainati, nemate šanse.

Od nezadovoljnog igrača, naime, nitko nema koristi. Niti momčad kojoj taj igrač više ne pridonosi značajno na terenu, niti svlačionica u kojoj taj igrač postaje maligno tkivo, niti navijači kojima dojadi igrač koji ne ostavlja srce na terenu u njima svetom dresu, a na kraju krajeva niti sami klub jer povrh svega toga - igračeva vrijednost pada, a novac koji trošite na njegov ugovor odjednom se čini prevelikim.

Nogometaši su, poput većine ljudi na svijetu, sebični i prvenstveno gledaju svoj interes. Na jednog Stevena Gerrarda ili Francesca Tottija, igrače slavnih, ali ne posebno uspješnih klubova (zajedno imaju jedan domaći i jedan europski naslov), dolazi stotinu onih koji žele više od četvrtih mjesta i razočaranja iz godine u godinu. Na jednog Matthewa Le Tissera, čiji je talent sigurno premašivao mogućnosti relativno malog Southamptona, dolazi tisuću onih koji se žele oprobati na višem nivou.

Njihove ambicije su, budimo realni, uglavnom novčane prirode (čitaj: svi odlasci u Manchester City), ponekad su čisto sportske prirode (kada igrači pred kraj karijere shvate da žele osvojiti i neki trofej), a daleko najčešće su kombinacija tih dvaju motiva - jer najuspješniji klubovi, koji igraju na najvećim pozornicama i protiv najjače konkurencje, obično i najbolje plaćaju. Pa igrač dobije i "ovce i novce".

Ponekad se u motiv ugura i volja supruge (Ševčenko), ponekad ulogu igra klima, ponekad jezik, nekad veliki grad, nekad želja za promjenom, nekas vas privuče trener kojeg znate, nekada suigrač s kojim ste si dobri. Ali u golemoj većini slučajeva, razlog je u svojoj biti sebičan, i gotovo nikada nije "dati sve od sebe za voljeni, prvi klub". Osim kada drugih, boljih, unosnijih opcija nema.

Ponekada je teško prihvatiti jednostavnu činjenicu da nogometaši, vaši idoli, idoli vaših klinaca, tipovi čije dresove kupujete i nosite, razmišljaju poput svakoga od nas. Baš kao što čestitamo prijatelju kada iz jedne tvrtke prijeđe u drugu, boljem poslodavcu, na bolju plaću, na bolju poziciju k boljim kolegama, tako bismo, realno, trebali i čestitati svakome tko iz Šibenika dođe u Dinamo, tko iz Dinama dođe u Tottenham, tko iz Tottenhama dođe u Manchester United.

Igrači su sebični, nije to tajna. Onoga trenutka kada je veliki novac stigao u nogomet, u njemu nije ostalo puno mjesta za ponos, osjećaje, srce, odanost. Je li to dobar smjer za nogomet, ili ako hoćete prebaciti sve na višu razinu, je li takav pogled na stvari dobar smjer za čovjeka? Ne bih rekao, ali to jest društvo u kojem živimo. I samo pojedinci koji bi odbili bolje plaćen posao koji donosi novi izazov i bolje uvjete, a sve radi osjećaja odanosti aktualnom poslodavcu i kolegama, nisu licemjerni kada prigovaraju igraču što je napustio neki klub.

Ne bismo smjeli zamjerati igračima sebičnost jer smo i svi mi, kao navijači, sebični. Naše su ambicije samo na papiru "svetije" - oni žele novac i slavu, a mi želimo "samo" uspjeh kluba za koji navijamo. Ali to je isto tako želja za nas, sebična u svojoj biti, jer želimo što bolji Dinamo, što bolji Hajduk, sve kako bismo mi uživali u što boljem nogometu, kako bi naši klubovi postizali što bolje uspjehe.

Dakako, idealno je kada se ambicije igrača i kluba poklope. Leo Messi uživa u Barceloni gdje može ostvariti sve svoje sportske, igračke i financijske ambicije, a Barcelona uživa u Leu Messiju.

No, u puno većem broju slučajeva ambicije se u nekom trenutku razdvoje, posebno kada pričamo o najboljim igračima klubova. Onoga trenutka kada imaju osjećaj da su unutar tog kluba učinili sve što su mogli, kada imaju osjećaj da su "prerasli" mogućnosti tog kluba, razumljivo je da bi htjeli više. Sve češće, "zahvaljujući" raznim arapskim ili ruskim bogatašima, to "više" uglavnom nisu Lige prvaka već funte, euri i dolari. Sviđa li mi se takav nogomet? Nimalo. Ali ne mogu kriviti igrače. Sustav je pogrešan, ali nogomet će teško doživjeti američki model salary capa...

Prodaja najboljih igrača kvari nogomet. Ne daje šansu manjima i uvjetno rečeno siromašnijima (jer Tottenham je daleko od siromašnog), pa je razlika između najbogatijih klubova i onih ispod njih sve veća i veća, a prvenstva postaju sve dosadnija i sve predvidljivija. No, u takvom sustavu, u kojem je novac apsolutni bog, teško je kriviti igrače što svoje sportske i financijske ambicije ostvaruju u tim bogatijim klubovima.

Za razliku od Paula Turnera, ja primjerice prema Tottenhamu ne gajim nikakve osjećaje niti mi išta predstavlja želja Spursa da osvoje naslov prvaka.

Poput igrača, i poput navijača nekog kluba, i ja sam sebičan iz nekih svojih razloga - ja bih volio vidjeti naše najbolje igrače u najboljim klubovima. Želim vidjeti može li Luka Modrić biti faktor u najvećim utakmicama, želim ga vidjeti u okruženju s najboljim igračima, želim vidjeti bi li njegov talent procvao do kraja kada bi lopte servirao Rooneyju, Hernandeyu, Drogbi ili Torresu, želim vidjeti jednog hrvatskog reprezentativca koji je svjetska zvijezda, koji je u krugu najboljih nogometaša Europe.

Za razliku od Paula Turnera, ja ne vjerujem da Luka Modrić sve to može ostvariti na White Hart Laneu. Tottenham nema takvu snagu da ovoga trenutka u svoje redove privuče najbolje svjetske igrače, i teško će u narednim sezonama biti ispred Chelseaja, Arsenala, dva manchesterska kluba, Liverpoola, a kamoli ispred svih njih zajedno.

Darijo Srna nije želio prihvatiti izazov igranja u većem klubu od Šahtara. Srna je, jasno, svoje financijske ambicije mogao u Donecku ostvariti bolje nego bilo gdje drugdje jer je miljenik bogatog vlasnika, a daleko od toga da sa Šahtarom ne ostvaruje i lijepe rezultate. Uostalom, osvojit će sigurno više domaćih prvenstava nego da je, primjerice, otišao u Liverpool. Hoće li mu jednoga dana biti žao što se nije oprobao u većem klubu i jačoj ligi kada je bio na vrhuncu karijere, to zna samo Darijo Srna.

Pred Lukom Modrićem je ključna odluka u karijeri. Ovoga puta ne radi se samo o nekim medijskim špekulacijama, Modrić po svemu sudeći zaista jest na listi želja dva vodeća engleska kluba, i ako se on postavi tako da želi otići, Redknapp i Levy neće imati izbora. I njegov stav u izjavama očigledno se promijenio, jer prije dva mjeseca bio je siguran kako ostaje u Londonu, danas se više ne želi obvezati na takav način.

Ako vjeruje u svoje mogućnosti, a ne bi bio to što jest da ne vjeruje, Luka bi trebao biti - sebičan. Ili, ako hoćete, ambiciozan, u ovom tekstu ta su dva pojma blisko povezana. U karijeri je ostvario lijepih stvari, postao je zvijezda u najjačoj ligi svijeta, postao je igrač kojeg se prepoznaje i kojeg novinari i treneri spominju kada pričaju o najboljim igračima lige.

No, dva su nogometna svijeta istrčati na Old Trafford s Rooneyjem i Giggsom, tražiti pobjedu u svakom susretu, voditi bitku za naslove u svim natjecanjima, i istrčati na White Hart Lane s Palaciosom i Crouchom i igrati Europsku ligu. Lijepo je i ovo drugo - većina nogometaša to bi odmah potpisala. No, ako imate prigodu za ovo prvo - kako je ne iskoristiti?

Netko će na tragu onoga što je napisao Paul pitati - zašto ne bi bio i nesebičan i ambiciozan? Zašto sportske ambicije ne bi ostvario u Tottenhamu? Ako je pravi, zašto ne bi s Tottenhamom osvojio naslov prvaka? Naravno, može Luka i to probati, sigurno ne bi izgubio ničiji respekt. Razmišljanje navijača, poput ovog Paula Turnera, brzo vas može natjerati na veliki optimizam. Možda Tottenhamu stvarno malo nedostaje? Ali, je li to realna ambicija? Je li realno da Tottenham, koji ima dvojicu igrača koji bi eventualno igrali u Unitedu, u narednih sezonu-dvije preskoči nekoliko stepenica, i to onih najtežih? U nogometu, nesebičnost i ambicija teško idu ruku pod ruku.

Kako ne željeti napraviti korak više u karijeri? Jedno je biti legenda kluba, kao što bi volio Paul Turner, a drugo je igrati s najboljima protiv najboljih, za najveće trofeje, u slavnom dresu na slavnom stadionu za slavnog menadžera za milijune navijača diljem svijeta.

Veliki je to pritisak i veliki izazov - a sebično priznajmo da bismo itekako voljeli da jedan hrvatski nogometaš konačno takav pritisak i izazov prihvati. Pa da vidimo je li igrač za Manchester United ili ipak "samo" za Tottenham.