U potrazi za nogometnim savršenstvom

Kad ovakvi ljudi napuštaju ovozemaljski život, uopće nije važno jeste li ih poznavali osobno ili ste se samo divili njihovu liku, djelu i radu. Kad svjetski velikani odlaze s ovog svijeta, jednostavno ne možete ne osjećati tugu i prazninu. Jer njihovo mjesto ostaje upražnjeno. Njihovo djelo više nitko neće ponoviti.

Tomislav Ivić preminuo je šest dana uoči svog 78. rođendana. Otišao je svjetski, a ne hrvatski velikan. Otišao je vizionar, revolucionar nogometne taktike, čovjek koji je prije četiri desetljeća (pred)vidio budućnost nogometne igre, unaprijedio taktičku i tehničku izvedbu i ocrtao konture onoga kako nogomet izgleda danas.

Presing, kontra, polukontra, balans između obrane i napada, tranzicija i transformacija, igra bez lopte - sve su se te ideje rađale u glavi šjor Ivana još dok je nogomet bio daleko od onoga kakav je danas. S Hajdukom je u sedamdesetima Ivić napravio pravu taktičku revoluciju, igrajući sistemima kakvi dotad nisu viđeni.

Zbog njegovih ideja i vizija Hajduk je u tom periodu svoje povijesti igrao nogomet daleko ispred svog vremena. Svjetski nogomet, nogomet 21. stoljeća. Hajduk je prije 40 godina igrao modernije nego danas. A sudbina je htjela da posljednju utakmicu za Ivićevog života Hajduk odigra protiv kluba koji se zove - Tomislav.

Ivićevu taktiku studirali su brojni svjetski stratezi i iz njegovih crteža i momčadi uzimali dio po dio i implementirali u svoje momčadi. Rezultati su najbolje svjedočili o kakvim se revolucionarnim idejama radi. Ne samo Ivićevi (titule i trofeji u Jugoslaviji, Nizozemskoj, Belgiji, Grčkoj, Portugalu, Francuskoj, Španjolskoj), nego i svih onih koji su slijedili njegov nauk i učili od njega. Poput Josea Mourinha, koji nikad nije krio da je u njegovim nogometnim idejama "gen" koji mu je usadio Tomislav Ivić za vrijeme njegovog boravka u Portu.

Tomislav Ivić bio je posljednji hrvatski nogometni trener svjetske klase i svjetskog glasa. Bez obzira što je Miroslav Blažević često nosio medijsku titulu "trenera svih trenera", Ivić je u svjetskim okvirima neprikosnoven. Dovoljno je samo pokušati izbrojati sve zemlje i klubove u kojima je radio i pobjeđivao i pokušati staviti na jedno mjesto sve trofeje koje je osvojio, da svaka sumnja nestane. Ni jedan hrvatski nogometni strateg nije uživao toliko svjetsku slavu i poštovanje kao Ivić.

Nažalost, hrvatski ga nogomet nije znao maksimalno iskoristiti. Zbog svog tvrdog stava i nepokolebljivog karaktera Ivić je često guran u stranu, a s obzirom da se nije želio nigdje gurati, više je vremena provodio u inozemstvu nego kod kuće. Osim kratkog perioda u Hajduku tijekom 1997., nikad nije radio u HNL-u. Jasno je i zašto. Njega je zanimao samo i isključivo nogomet, a ne politika, fotelje i muljaže.

Čak ni reprezentaciji nije dao sve ono što je mogao. U vrijeme kad je Miroslav Blažević bio "politički podobniji", Ivić je postavljen za direktora reprezentacije. No, to ga nije zanimalo. Ivić je želio raditi, poučavati, objašnjavati, stvarati rezultat i igru, a ne brinuti o birokraciji i administraciji. Njegova jedina utakmica za kormilom reprezentacije, ona u Palermu 1994. kad je Hrvatska nadigrala i pobijedila Italiju 2:1, ostala je zabilježena kao jedna od najbriljantnijih taktičkih pobjeda u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije.

Tomislav Ivić živio je nogomet, ali na način na koji je to teško dočarati nekome tko s njim nije proveo barem neko vrijeme "jedan na jedan". Imao sam čast i zadovoljstvo raditi nekoliko razgovora s njim, a sjediti s Tomislavom Ivićem i razgovarati o nogometu uistinu je posebno iskustvo. I posebno vrijeme kojeg se jako često sjetim kad razgovaram s nekim drugim sportskim radnikom ili "zvijezdom".

Za Ivića je bilo nevažno jeste li trener, igrač, novinar, navijač, konobar ili dizaličar. On je bio spreman s vama razgovarati, razmjenjivati ideje, pitati vas za mišljenje. I objasniti vam svoje ideje i vizije na tako banalan i jednostavan način da biste se na kraju i zapitali "je li stvarno moguće da je to tako jednostavno?"

Ivićevo poimanje nogometa nije imalo granice. On je u potpunosti živio za nogomet i samo o njemu razmišljao, ali je isto pomno istraživao i neke druge sportove i ideje iz kojih je crpio inspiraciju. Zauvijek mi je ostalo urezano u sjećanje kad mi je prigodom jednog intervjua desetak minuta objašnjavao kako je vidio neke stvari u hokeju na ledu i prilagodio ih i primjenjivao u nogometu.

S posebnom strašću govorio je o onoj veličanstvenoj Jugoplastici s kraja osamdesetih, o tome kako je dolazio na treninge na Gripe, razgovarao s Božidarom Maljkovićem, razmjenjivao ideje o taktici, trenažnom procesu, tjelesnoj pripremi, upijao svaku novost i pokušavao je implementirati na nogometni travnjak. Iako je nogomet poznavao do najsitnijeg detalja, do posljednjih dana svog života je učio nogomet i to se nije libio priznati. Nikad od njega niste čuli "ja znam sve" ili "nema toga što ti mene možeš naučiti".

To je vjerojatno i glavni razlog zašto nikad nije uspio dovršiti svoju "knjigu bilješki", čije sam dijelove jednom prigodom imao čast vidjeti. Knjigu koja je trebala prerasti u svjetski nogometni udžbenik za sve nogometne škole diljem kugle zemaljske.

Ivić je svoju nogometnu percepciju i taktiku iz dana u dan unaprjeđivao i dorađivao, stalno ispravljajući taktičke pogreške i "rupe" koje je uočavao i koje je htio eliminirati. U tom stalnom traženju perfekcije i traganju za "bezgrešnim nogometom", šjor Ivan si nije dozvoljavao da nešto previdi ili pogriješi. Njegova je nogometna vizija u svom nacrtu uvijek imala samo jednu riječ. Savršenstvo.

Nije otišao jedan od najvećih. Otišao je - najveći.