Rezultat je direktor svemira

Milijun je mogućih usporedba, ali odlučit ću se za utakmicu Hrvatske i Gruzije jer sam tada pisao o tomu kako je "nogomet proklet". Danas o tomu može pisati kakav azerbajdžanski kolumnist, jer iako je Dinamo bio bolji od Neftčija, nije bio bolji za rezultat od 3:0.

Hrvatska je Gruziju nadigrala puno uvjerljivije nego Dinamo Neftči; stvorila je više šansi, više dominirala u posjedu lopte, omogućila protivniku još manje prilika, ali je ipak slavila puno neuvjerljivijm rezultatom i na puno teži način. I umalo je polomila zube na slabijem protivniku, još jednom.

Zbog tih teško izvojevanih 2:1, "igra nije valjala". Zbog Dinamovih lijepih 3:0, bila je to "nezaboravna noć u maksimiru".

Nažalost, nestrpljivost i nerealnost ukorijenili su se duboko u našem društvu. Zaista je teško prihvatiti, objasniti i opravdati zvižduke koji su se na Maksimiru čuli nakon 20 minuta utakmice. Nakon 20 minuta prve utakmice u sezoni! Pa taman da Modri nisu spojili dva dodavanja, zaslužili su od svoje publike malo više kredita, nakon šest uzastopnih naslova i korektnih europskih epizoda.

Zviždala nije neka manjina, zviždao je dobar dio stadiona, a zviždao je jer ti ljudi jednostavno imaju previsoka očekivanja od same igre.

Na stranu to što se radi o prvoj utakmici sezone. Na stranu to što Dinamo ima novog trenera i što ima četiri nova igrača u prvoj ekipi. Na stranu to što se teško disalo i na tribinama od sparine, a kamoli na terenu. Na stranu to što je utakmica bila izuzetno važna i što protivnik nije bio bezazlen, bez obzira što će konačni rezultat reći. Neftči je ostavio bolji dojam od, primjerice, Šerifa.

Na stranu svi ti objektivni razlozi zašto Dinamo nije mogao biti na nekoj iznimno visokoj razini... Naime, ako su u najvećem broju slučajeva ljudi nezadovoljni, postavlja se pitanje - na temelju čega se očekuje bolja izvedba? Je li realnije očekivati Dinamo iz 50 utakmica ili Dinamo iz jedne utakmice s Villarrealom? Pitat ćete, "ako mogu jednom, zašto ne igraju tako svaki puta"? No, to se pita svaki sportaš, to se pita svaka momčad na svijetu, jer najbolje je izvedbe uvijek teško ponavljati. Činjenica jest da je ono što Dinamo uobičajeno pokazuje - dakle kada nije na svojoj najvišoj (Villarreal) ili najnižoj razini (Koper u gostima) - ujedno i razina koju bi trebalo od Dinama očekivati. Gyor, Brugge, PAOK, Šerif... Sve su to utakmice prema kojima treba određivati Dinamov standard, a prema kojem trebamo kalibrirati svoja očekivanja. Ne prema našim vizijima kako bi zapravo trebala igrati neka skupina igrača. Dakako, prošlogodišnje utakmice prvenstveno određuju razinu očekivanja od tog prošlogodišnjeg Dinama, ovaj zaslužuje da se visina letvice ponovno odredi.

Ovoga puta rezultat je spasio stvar. Sakrio je mane i natjerao publiku na pljesak, iako je i pet minuta prije kraja - kada je Dinamo pri 3:0 pametno, mudro i zrelo čuvao tu veliku prednost i nije srljao u napad bez potrebe - s tribina stizalo nezadovoljstvo. Iako to isto radi i uvijek spominjana Barcelona.

No, što kada idući puta Modri neće biti tako spretni i sretni u realizaciji? Što kada vratar protivničke momčad reagira bolje nego kod Badeljevog ne baš dobrog udarca, a protivnički "Mpenza" zabije lijepu šansu koja mu se otvori? Hoće li odmah izniknuti kritičari u medijima koji imaju moć brzo razrušiti ovu lijepu atmosferu oko Dinama? A pazite, to se može dogoditi već za tjedan dana ako Modri, recimo, repriziraju istu igru, ali rezultat bude 1:1.

Pozitivna atmosfera je nešto što je klubu iz Maksimirske godinama nedostajalo. Senzacionalističko, a često i maliciozno novinarstvo - sjetite se samo svih "slučajnih" afera, crnih tekstova i podmetanja dan prije ili na sam dan neke važne utakmice - napravilo je Dinamu veću PR štetu čak i od ispada Zdravka Mamića. I ovoga puta, nakon mjesec dana gotovo isključivo pozitivnih vibracija iz Maksimira, na dan utakmice osvanulo je nekoliko tekstova o prodaji igrača koji su u potpunoj suprotnosti s onim što ti igrači sami tvrde.

Za primjer moći pozitivnog pisanja može se uzeti primjer stadiona. Naime, nije upitno da je dio razloga zašto je Maksimir bio pun upravo svakodnevno bombardiranje vijestima sa stadiona na kojem "po cijeli dan i cijelu noć naporno radi gomila radnika". Realno, stadion je isti kakav je bio. Niti je prije bio najružniji na svijetu, niti je danas posebno lijep ili komforan. Nove stolice su, dakako, ljepše od ispranih starih, no kada ima ljudi - one se ni ne vide. Vidljiva promjena je samo oku ne baš privlačna plava umjetna trava u nedefiniranom geometrijskom obliku, i neke manje stvari poput puno ljepših i boljih kabina za pričuvne igrače. Iza svih novih stolica je isti beton, isto željezo, iste nedovršene stvari, i sve što se učinilo uistinu jesu kozmetičke, a ne neke ozbiljne promjene.

No, pisalo se pozitivno - smatram da s pravom, jer Dinamo je učinio pravu stvar odlučivši malo uljepšati stadion kada je shvatio da od novog stadiona ništa biti neće - i stadion je bio pun. A tada je uvijek svaki stadion najljepši, neovisno kakve su sjedalice, kakva je trava i ima li krova.

Pozitivan će pomak nastati kada se i o nogometu bude pisalo na pozitivan, ali i objektivan način, i onda kada rezultat ne bude lijep kao što je ispao protiv Neftčija.

A rezultat je zaista lijep. Dinamo je ostvario sve zacrtane planove, pobijedio je sa "što više naspram nula", zadovoljio je prepun stadion što garantira da će se dobar dio ljudi "vratiti po repete". Kakva god bila rezultatska važnost utakmice, Dinamo je morao ponuditi dovoljno i u samoj igri kako bi održao euforiju i iako jedva, učinio je i to.

Naime, u samoj igri bilo je propusta. Bilo je onih koji se mogu očekivati s obzirom na fazu sezone, a prvenstveno se tiču fizičke spremnosti. Neposredno nakon završetka priprema, to je sasvim jasno, nitko ne leti niti može igrati punom snagom presing kakav su dinamovci vježbali (bilo je lijepih naznaka toga). Teške su noge, a teško je bilo i vrijeme.

Bilo je i onih propusta koji će se riješiti uigravanjem, prije svega stoperskog dvojca Tonel-Vida koji je prvih pola sata proveo pronalazeći pravi način za zaustavljanje Mpenzinih bijegova. Slično vrijedi i za napadački dvojac Krstanović-Beqiraj, pa i trojac plemenitih veznih igrača koji prvi puta igra u novom sustavu, prvi puta s Krstanovićem kao visokom metom u šesnaestercu, Alispahić uopće i prvi puta na ovakvoj razini.

Bilo je i onih propusta u igri koji se mogu i trebaju ispraviti. Današnji nogomet ne dopušta previše dodira, a u Dinamu još uvijek mnogi igrači pate od te boljke. Sammir je najuočljiviji, no Sammir to nerijetko radi onda kada vidi da momčadi nedostaje ideje i kada ima osjećaj da mora nešto učiniti sam. No, to je pogrešan način da do izražaja dođe njegova individualna klasa, jer teško je iz statičnog položaja učiniti mnogo protiv postavljene obrane - momčad bi morala biti ta koja dovodi Sammira u poziciju gdje može biti efikasan i konkretan.

Ali od previše dodira boluju i neki drugi važni igrači. Šime Vrsaljko bi se morao ugledati na najbolje bekove svijeta, njegovo je samo da "leti" po desnoj strani, otvara se, odigrava iz prve ili druge i upućuje dobre centaršuteve, baš kao što je to učinio kod drugog gola Dinama. Vrsaljku ne treba pet dodira s loptom. U sličnu zamku upadne i Milan Badelj, s time da u svojoj težnji za kvalitetnim potezom ponekada napravi i potez previše i protivniku omogući polukontru. Sammir i Badelj znaju da imaju kvalitetu i ponekada im se, vjerojatno, čini glupim i preobičnim samo dodati iz prve loptu najbližem igraču. No, s tim "glupim i preobičnim" dodavanjima Barcelona stvara igru koja je protivnicima nedodirljiva. Dinamo, jasno, neće biti Barcelona, ali i Dinamove najbolje akcije bile su one kada se odigralo brzo, kada se odigralo iz prve, kada se dobro otvarao prostor. Ono što veseli jest da je takvih akcija bilo i da se čini kako Dinamo takvoj igri i teži.

Postoje i oni propusti koji će se teško sanirati, poput Ibanezove igre u obrani. Publika cijeni Argentinčevu požrtvovnost, energiju i dinamiku makar ona ponekada bila i besciljna, ali Ibanez je i dalje nespreman ozbiljno igrati lijevog beka, i dalje pliva i protiv suparnika Neftčijeve kvalitete. Pretpostavka je da će Dinamo teže utakmice igrati s Cufreom na toj poziciji, pa bi se i taj problem riješio.

Nepotrebno je izvlačiti previše individualnih zaključaka nakon jedne utakmice. Odličan je znak za Dinamo da su sva četvorica pojačanja bila među najboljim igračima. Krstanović se predstavio s dva pogotka i iznuđenim jedanaestercom i tako zaradio ovacije publike i status junaka utakmice, iako je prerano za takve formulacije. Vida je bio solidan, čvrst u duelu i posebno u zraku, na kraju je osvojio publiku s par "osječkih" izlazaka s loptom, iako vjerojatno trener Jurčić nije bio prezadovoljan s tim avanturama. Alispahić je asistirao za prvi gol i pokazao da zna (pokazao je, istina, i da nije brz), a Jerko Leko je već u prvoj utakmici nakon povratka zaradio ovacije publike, ali se i nametnuo kao jedan od najvažnijih igrača u ovom Dinamu.

Ono čega treba biti svjestan u vezi Dinama ove sezone jest da će biti relativno spora momčad ostane li Jurčić pri istom izboru igrača. Sammir, Badelj i Alispahić nisu probijači bokova već znalci, koji istina itekako mogu nanizati pokojeg protivnika, no nisu igrači koji bi stajali uz aut-crtu i tako razvlačili suparničku momčad.

Kada to protivnici shvate, a oni bolji sigurno će shvatiti, Dinamo će bez obzira na tri znalca ponekada djelovati bezidejno. I trebat će mu plan B, o kojem Jurčić za sada "ne želi razmišljati". Mislim da je Jurčić donio ispravnu odluku, da su Badelj, Sammir i Alispahić najbolje rješenje u vezi koje Dinamo ima, no, trebat će biti spreman na manjkavosti takvog sustava igre i takvog profila igrača.

Pitanje je koliko je napadački dvojac Beqiraj-Krstanović kompatibilan s takvom veznom linijom - je li to previše "teškaša" u ofenzivi? Dobro je za Jurčića što ima "brzinska" rješenja na klupi u Tomečaku, Rukavini i Slyvestru, no hoće li znati prepoznati kada protivnik zahtijeva takav profil igrača od početka utakmice, a ne od 70. minute?

Najviše je, ipak, pitanja vezanih uz trenera. Jurčić nam je obećao novog Jurčića. Njegov početni sastav - s dva napadača i tri kreatora igre - sugerira kako je pristao trenirati jedan ofenzivniji i hrabriji Dinamo. Ali isto tako, njegove zamjene, i pri rezultatu 3:0 - sugeriraju kako neće odustati od svog "kontroliranog rizika", mada to značilo da Kovačić kojeg publika želi što više vidjeti na travnjaku, ulazi tek u 89. minuti - a baš je mogao i koju minutu prije. Puno toga će u ovoj sezoni odrediti kako će Jurčić balansirati između onoga što priželjkuje publika, onoga što treba Dinamo i onoga što je u njegovom trenerskom DNK.

Iza Dinama je tek jedna utakmica, pa je ova priča o samom nogometu koji "novi Dinamo" igra tek započela. Naredne utakmice sigurno će pokazati još dobrih strana u igri Dinama, kao što će ukazati i na još poneku manu, kao pojedinaca tako i momčadi.

Dok god razgovor, javne i privatne rasprave o tom nogometu koji Dinamo prikazuje zadržimo u realnim okvirima, Dinamo ima šansu održavati ovu pozitivnu atmosferu. U novim, lijepim dresovima, s novim igračima, na ušminkanom stadionu, Dinamo je dovoljno šarmirao publiku da dođe opet.

No, da bi nastavio graditi ovaj novi odnos sa Zagrepčanima i ljubiteljima modre boje, Dinamo će morati nastaviti na isti način jer na veliko strpljenje, nažalost, ne može računati.

To prije svega znači ostvarivati dobar rezultat u Europi, jer rezultat je iznad svega. Jer da je Dinamo istom igrom svladao Neftči s recimo 2:1, danas se ne bi pisalo o "nezaboravnoj noći" već "zabrinjavajućem i razočaravajućem početku".

Za početak, ova prednost mora se sačuvati u Bakuu, a da bi to učinio bez problema - Dinamo mora susret shvatiti jednako ozbiljno. Što bi se moralo dogoditi jer u momčadi ima puno igrača koji su lani sudjelovati u sramoti u Kopru.

Nekako sumnjam da će idući tjedan Jurčić umjesto u Azerbajdžanu biti na stadionu Dinamovog idućeg protivnika...