Konačna Sammirova pobjeda

Morao je zabiti dva pogotka, iznuditi jedanaesterac, asistirati za još jedan gol, izvesti svako dodavanje precizno, napraviti 20-ak uspješnih driblinga i sve to u utakmici u kojoj je ulog bio nastup u toliko željenoj Ligi prvaka.

Ali uspio je, i konačno mu se, nakon 200-injak nastupa za Dinamo, od čega ravno 50 u Europi, Maksimir naklonio.

Sammir je najbolji Dinamov igrač u proteklih 10 godina. Bio sam spreman to tvrditi i prije sinoćnjeg ogleda, no nakon Malmöa ta je rasprava puno lakša. Briljantnom partijom Sammir je gurnuo Dinamo prema Ligi prvaka i tako okrunio sve Dinamove napore proteklih sezona, ali i sve svoje dobre nastupe u kojima je izostao veći momčadski uspjeh.

Hoće li na kraju bolju karijeru ostvariti Sammir, Luka Modrić, Eduardo da Silva ili Niko Kranjčar pokazat će vrijeme, no danas znamo da je Sammirova karijera u Dinamu bila bolja, bogatija, uspješnija od karijera spomenutog trojca.

Za razliku od njih, Sammir nikada nije bio ljubimac tribina, barem ne do Malmöa. Uvijek osporavan, često izviždan, a još češće žestoko kritiziran u medijima, Sammir je tek na kraju svoje karijere u Dinamu doživio ovacije. Iako je od samog početka bio pravi igrač, igrač kakvog bi tribine trebale voljeti jer ne samo da je najjače utakmice najbolje igrao već je i nogometni šarmer kakvog je užitak gledati. Nažalost, Maksimir je spoznao da u Sammiru treba uživati tek koji dan, tjedan ili mjesec prije nego će taj Maksimir napustiti. Nije ni prvi, a vjerojatno ni zadnji takav slučaj…

Struka nikada nije njegovo znanje dovodila u pitanje. Branko Ivanković je vrlo mladog Sammira uoči Werdera zajedno s Modrićem stavio u Top 5 veznjaka u Europi. Profesor je tada pretjerao, no Werderu i nije tako izgledalo jer je u Bremenu Sammir odigrao jednu od prvih velikih utakmica za Dinamo.

Krunoslav Jurčić je i u prvom mandatu, kada su publika i mediji uporno tražili više od Sammira, jednako uporno tvrdio da je Sammir uvijek, na svakoj utakmici, među 2-3 najbolja igrača Dinama. Danas zadovoljno kaže kako su se i Galileu smijali, no on nipošto nije jedini trener koji je znao Sammirovu vrijednost. Zajec mu je dao sve ovlasti u igri, Vahi je također bio ključni igrač, a Slaven Bilić mi je u razgovoru prije dvije godine priznao da je Sammir izuzetno zanimljiv potencijal za reprezentaciju. Cijenili su ga Hajdukovi treneri, kao i većina suparničkih trenera u HNL-u koji su taktiku proteklih godina uvelike gradili na zaustavljanju Sammira.

U pet godina u Dinamu osvojio je isto toliko naslova prvaka, od čega je u četiri sezone igrao vrlo važnu ulogu. Dodao je tomu četiri Kupa, a otkad je standardni član prve postave, Dinamo je uvijek dogurao do Europske lige. Sve do ove sezone, kada je Sammir odigrao simultanku protiv Malmöa i doveo Modre u predvorje raja. A čak i da slučajno tamo ne završe, nakon ovih 90 minuta ne može se prigovoriti da Sammir nije učinio apsolutno sve da Dinamo zaigra u Ligi prvaka.

Putem je odigrao puno velikih utakmica, i u HNL-u, ali posebno u Europi. Često se spominje Bremen, no Sammir je razbio Timisoaru, Sammir je s Rukavinom srušio Villarreal, Sammir je odigrao velike utakmice u Bruggeu, Amsterdamu (oba puta!), zabio je u obje utakmice sa Šerifom, zabio je oba komada Gyoriju u Zagrebu.. Nerijetko, loš rezultat Dinama u zaborav je bacio Sammirove partije; primjera radi, Sammir je u Udinama igrao sjajnu utakmicu, jedini je Dinamov igrač koji je izdržavao duel s talijanskom momčadi, no što vrijedi kada je Dinamo izgubio puno uvjerljivije nego što rezultat od 2:1 sugerira, a u prvi plan ionako su izbili huligani.

Sammir je u Dinamu osvojio jednako naslova prvaka i kupova kao Luka Modrić i Eduardo da Silva – zajedno! Odigrao je puno više utakmica za Dinamo, razlika je još veća ako gledamo samo europske utakmice, odigrao je i više pamtljivih utakmica, zabio je više važnih pogodaka i uspio je odvesti Dinamo u obećanu zemlju. Jer Dinamo može ispustiti 4:1 u Malmöu protiv momčadi od koje je očito barem za klasu bolji jedino ako se sam odvede iz obećane zemlje nazad u Europsku ligu nekom nevjerojatnom autodestrukcijom.

Sammir nije proigrao protiv Malmöa, kao što nije proigrao prošle sezone. Struka ga je odmah prepoznala, kao što su ga prepoznali i drugi pažljiviji promatrači.

Jasno da danas nije isti igrač kao što je bio kao 19-godišnjak, no on je i tada pokazivao sve kvalitete zbog kojih ga se danas hvali. Od početka je bilo jasno da je moćan i da uz tehničku izvedbu driblinga ima i fizičke predispozicije da to uspješno izvodi i protiv najjačih protivnika. Sammir zna, kao što puno Brazilaca zna, no Sammir i može – a to je već uvjet koji se teže zadovoljava.

Superiorna tehnika, fini udarac, dobar pregled igre i izuzetno kvalitetna lopta – sve je to izlazilo na vidjelo u brojnim susretima i prije Malmöa, no ovoga puta poklopilo se da je i rezultat momčadi vrhunski u velikom trenutku, a njegov učinak opipljiv, konkretan, sjajan. A sve to Zdravko Mamić vidio je i puno prije i zato svim kritičarima danas može poručiti – bio sam pametniji. Opet.

Kritičara je bilo puno, i zato će Sammir tek sada dobiti priznanje tribina kakvo zaslužuje.

Njegova slika u medijima uvijek je prezentirala zločestog Sammira. Zaigranog dječaka, Mamićevog štićenika, lijenog Brazilca koji se voli proveseliti, koji ne igra u skladu s potencijalom, koji se ne trudi dovoljno, koji je škrt, koji zauzima mjesto nekom mladom Zagrepčancu, koji se treba vratiti igrati svoj nogomet na brazilske plaže. Dobro se sjećam takvih konstatacija i konstrukcija istih onih autora koji će ga sada veličati jer je "konačno proigrao onako kako se godinama očekuje".

To je laž. Sammiru Malmö jest najbolja utakmica u karijeri jer je u najvažnijem ogledu imao tako izuzetan učinak. No, Sammir je bio, ako ne isti, vrlo vrlo sličan igrač svih ovih godina.

Odličan.

Brojne su "male" HNL utakmice, na kojima se "veliki kolumnisti" niti "veliki navijači" niti ne pojavljuju niti ih gledaju, gdje je Sammir bio ta kvaliteta više za Dinamo. Tko se već dan poslije sjeća utakmice u Koprivnici protiv Belupa, a tamo je Sammir bio dominantan, Sammir je tamo također namještao golove i stvarao višak. I takvih je primjera puno. A u Europi je još bolji nego u HNL-u.

"Sammir ne trči"; pa onda konkretne brojke pokažu da je Sammir uvijek u vrhu po pretrčanim kilometrima. "Sammir previše solira", a Sammir najbolji asistent kluba. Sammir ovo, Sammir ono, a otkad je Sammir ključni čovjek Dinama Modri redovito igraju u EL, redovito i bez problema osvajanju naslove, a sada su na pragu Lige prvaka. Uvelike zahvaljujući baš njemu.

Problem nam je što Sammir voli izlaziti i popiti, ali nam je puno manji problem kada kapetan reprezentacije to učini tijekom priprema za važnu utakmicu. Ili kada cijela reprezentacija to učini. I imamo obraza poručiti Sammiru kako će u reprezentaciju moći kada popravi svoje ponašanje.

Dvostruki standardi, dobro jutro.

Sammiru se nitko od kritičara iz medija neće javno ispričati zbog svih ružnih glagola koji su ga učinili jednim od najosporavanijih igrača Dinama jer će tvrditi kako bi njihovi glagoli bili ljepši da je Sammir uvijek igrao kao protiv Malmöa.

Ali nije moguće svaki dan zabiti dva gola, asistirati i iznuditi penal u 4. pretkolu Lige prvaka. Sammir je, međutim, već godinama, a ne od jučer, Dinamova kvaliteta više i to je trebalo prije prepoznati.

Kao što je Sammiru skandiranje Maksimira značilo da je konačno njegov nogomet prihvaćen od strane publike, kao što je Jurčić pronašao zadovoljštinu odgovarajući na pitanje "prije su vam se smijali kada ste govorili da je Sammir 'space-shuttle'", tako i svi oni koji su ovih godina branili Sammira, "prije nego je proigrao", sa zadovoljstvom mogu doći na jutarnju kavicu i razgovor o utakmici.

Ali zadovoljni mogu doći i svi kojima je Dinamo u srcu.

Veliki nastup Dinama kvalitetom nije bolji od onog protiv Villarreala jer su Španjolci (puno) kvalitetnija momčad od Malmöa, ali ovaj će se duže pamtiti jer će to biti utakmica koja je "Dinamu donijela Ligu prvaka". Ili će se barem pamtiti kao "utakmica prije neviđenog kolapsa u Malmöu".

Dovrši li Dinamo posao, ovaj sjajan nastup, dominantna pobjeda protiv švedskog prvaka koji je izbacio Rangers, s "Barceloninim brojkama" u broju udaraca i posjedu lopte, pamtit će se poput onih 3:0 protiv Celtica.

A ta Liga prvaka bit će ostvarenje malog sna, ostvarenje cilja na kojem je klub uporno, tvrdoglavo i naporno radio svih ovih godina. Rađene su i pogreške, bilo je i nestrpljivosti, no Dinamo je slagao komadić po komadić slagalice kako bi konačno složio momčad koja može ući među 32 najbolje u Europi. Trebalo je puno europskih pobjeda, remija i poraza kako bi se skupilo iskustvo, kako bi se naučilo gdje se griješi, kako bi se u razočaranjima skupio motiv za uspjeh.

Nije Dinamo imao nikakve sreće za ždrijebom – Dinamo je krvavo radio proteklih godina na domaćim i europskim travnjacima kako bi, za početak, bio prvak Hrvatske, a potom je marljivo poput mrava skupljao europske bodove kako bi stigao do statusa nositelja u svim pretkolima Lige prvaka. To nije palo s neba niti su tako odredile kuglice – Dinamo se sam, na nogometnim travnjacima, izborio za Neftči, HJK i Malmö, uz mali poguranac Platinija koji je Ligu prvaka ponovno otvorio – prvacima.

Bit će idućih dana, a posebno idući tjedan kad (i ako) Dinamo zaista uđe u elitno nogometno natjecanje, vremena i za komentare drugih velikih pobjednika ovog nogometnog ljeta. Za Krunoslava Jurčića čijem se vođenju momčadi ovoga ljeta ne može baš ništa prigovoriti. Za doktora Tonela, za značaj povratka Jerka Leke, za probuđenog Rukavinu, za profesora Badelja, za Zdravka Mamića.

No, Sammir je prvi među njima zaslužio lovorike. Imao je muda reći da će odigrati svoju najveću utakmicu, a onda je imao znanja i nogometnog umijeća zaista to učiniti.

Velika je to stvar, vrijedna dodatnog pomaka u Dinamovoj "kući slavnih". I iako je u tom društvu jedan od onih kojima se ništa nije gledalo kroz prste (Prosinečki je, primjerice, poznati uzoran sportaš po stilu života), iako je svako njegovo krivo dodavanje ili neuspješan dribling potencirano na n-tu, iako je konstantno osporavan i iako ga je rijetko kada publika nosila i davala mu samopouzdanje – kada se podvuče crta, učinio je više od mnogih. Više od ikoga otkada je Croatia postala Dinamo.

To su fakti, a kada će se pisati novija povijest kluba, ružne i pogrešne kolumne bit će sakrivene, a zvižduci će utihnuti.

Reprezentacija?

Za mene, igrački to nikada nije bilo upitno, Sammir je tip igrača kakvog Hrvatska nema bez obzira što "na toj poziciji imamo jaku konkurenciju". Nakon Malmöa sigurno je još manje onih koji će reći "nije on ta klasa", iako mišljenje o Sammirovoj klasi ne treba donositi na temelju neuvjerljivog Malmöa već jačih protivnika protiv kojih je također pokazao da zna znanje.

Upitnici, dakle, nisu nogometni već nenogometni. Treba li u hrvatsku reprezentaciju zvati rođenog Brazilca? O tomu smo već diskutirali kolega Bernard Jurišić u tekstu "Neću Sammira" i ja u tekstu "Hoću Sammira". I tu se argumenti nisu promijenili.

Drugo je pitanje - hoće li Bilić imati hrabrosti pozvati Sammira sada kada je pod udarom javnosti zbog neuvjerljivih igara i kada bi dio javnosti smatrao da je to Bilićev ustupak nepopularnom Mamiću? Iako se Bilić sjetio Sammira u reprezentaciji prije Mamića.

No, rasprava o Sammiru u reprezentaciji nešto je sasvim drugo, možda joj nije ni mjesto u ovom tekstu jer opet odvlači pažnju od onoga bitnoga – da je Sammir pred kraj svoje karijere u Dinamu dokazao svima koji u njega nisu vjerovali da je veliki igrač. Barem u kontekstu Dinamove povijesti.

Koliko je "velik" u europskim razmjerima, to će nam sam odgovoriti narednih godina.