Dinamo je pojeo dovoljno žganaca

Sedmicom protiv Zadra Dinamo je 28. svibnja 2005. godine okončao svoju najmračniju sezonu otkad je HNL-a, onu koju je okončao "borbom za ostanak", dok se Hajduk s Interom borio za krunu prvaka. Trebao je to biti Mamićev "dream-team", mlada reprezentacija Hrvatske u malom, no ispali su "bedaci" kojima se cijelo proljeće rugao stadion.

I zato danas nije bitno što je Dinamo u Malmöu visio o koncu. Nije bitno što je Vrsaljko dobio nepotreban i blentav crveni karton, niti je bitno što je momčad nakon toga reagirala loše, panično, strašljivo. Nije bitno što su Kelava, Tonel i Vida odličnim partijama spasili sramote one koii su odigrali ispod zahtjevane razine, na čelu s nonšalantnim kapetanom Badeljem. Nije bitno ni što je Rukavina promašio tri zicera što si napadač koji još uvijek pretendira na reprezentaciju na može dopustiti. Nije bitno ni što je Jurčić potonuće broda pokušao spasiti uvođenjem dva golobrada neiskusna mladića, niti je bitno što je Calello bio očiti promašaj za poziciju desnog beka.

Zašto to sve nije bitno, pitate se?

Iz istog razloga zašto više nije bitan loše postavljeni živi zid kod kuće protiv Anderlechta. Schildenfeldov jedanaesterac i crveni u Bregenu. Čalin penal protiv HSV-a. Chagin poklon Šahtaru. Jelenov pogodak Turini. Vukojevićeva lopta u Bremenu ili povlačenje u Zagrebu protiv istog suparnika.

Ispadanje od Arsenala, Werdera ili Šahtara. Ispadanje od Šerifa, Red Bulla. Prokockane šanse za prolaz protiv Spartaka ili PAOK-a. Sve promašene prilike protiv Basela ili Branna. Stradavanja protiv Tottenhama i Villarreala.

Ništa od toga danas nije bitno, jer Dinamo je u Ligi prvaka.

Drugim riječima, Dinamo je konačno položio sve svoje ispite i protiv Malmöa je maturirao, diplomirao, kako hoćete. Svakako ne s odličnim uspjehom; bilo je putem i petica, ali i dvica, pa i "kecova, kulji i komada".

Ali Liga prvaka nije pala s Marsa. I u trenutku najvećeg klupskog uspjeha u 12 godina, nije vrijeme za sitničaranje i priču o porazu u Malmöu – koji je prekrasno demonstrirao kako smo svjetski prvaci u donošenju preuranjenih ocjena na temelju 1-2 utakmice – već je vrijeme za priču o klubu koji se izdignuo iznad mulja domaćeg natjecanja, koji je morao raditi izvrsno izvan travnjaka kako bi na njemu bio konkurentniji klubovima iz bogatijih zemalja i jačih liga.

Dinamo je u proteklih šest godina u stvaranju igrača bio podjednako uspješan kao amsterdamski Ajax, klub čija je škola oduvijek simbol za izvrsnost. Dinamo je zahvaljujući svom dobrom radu danas podjednako prepoznat kao rasadnik talenata kao taj amsterdamski velikan, bez obzira što Ajax ima više novca, puno bolje uvjete, što igra u jačoj ligi, što ima neusporedivo bogatiju povijest i bez obzira što je lakše prodavati igrače iz Ajaxa, nego iz "nekog tamo Dinama".

No, danas to više nije "neki tamo Dinamo", ne nakon što je iz svoje škole plasirao Ćorluku, Eduarda, Modrića, Lovrena i Čalu za 50-ak milijuna funti, a nitko se nije pokazao kao promašaj, ako ne računamo Eduarda i njegovu tešku ozljedu nakon koje nije bio isti. Taj Dinamo pokazao se itekako umiješnim i u "dovršavanju" proizvoda drugih hrvatskih škola, pa se tako "paket iz Zagreba", Mandžukić-Vrdoljak, višestruko isplatio, pa su tako Pokrivač, Schildenfeld i Vukojević postali reprezentativci… Dinamo je postao očigledan poligon za razvoj svakom zaista ambicioznom igraču u Hrvatskoj.

Dobar rad na svim razinama omogućio je Dinamu ovo što ima danas. Kvalitetan rad u školi omogućio je Modrima Badelja, Kovačića, Kelavu, Vrsaljka, Tomečaka, Šituma, Barbarića. Kvalitetan rad u skautskoj službi omogućio je Modrima Sammira, Tonela, Cufrea, Beqiraja, Calella, Ibaneza, Sylvestra. Odlični rezultati i dobri financijski uvjeti, ali i sjajan pedigre u stvaranju reprezentativaca, omogućili su Modrima dovođenje iskusnih i vrlo vrijednih povratnika poput Leke i Bišćana ili glavnih igrača HNL-a poput Krstanovića i Alispahića, velikih talenata HNL-a, poput Ademija, Škvorcova i Plumova, ali i onih koji su u inozemstvu skrenuli s pravog puta i u Dinamu traže povratak na njega, poput Rukavine i Vide.

I to je današnja momčad Dinama. U cijelosti plod dobrog rada u svim strukturama kluba.

Kao što ni sadašnja momčad nije odjednom nastala već je građena nekoliko godina zadržavanjem kvalitetnih, a zamjenom nedovoljno kvalitetnih "dijelova", tako ni status nositelja u 3. i 4. pretkolu, a samim time i nešto lakši protivnici, nisu bili nečiji poklon.

Jasno, Platini je pripomogao olakšavši put do Lige prvaka prvacima, no Dinamo se sam izborio za Helsinki i Malmö kroz svaki mali bod koji je osvojio u Europi proteklih godina, ali i kroz svaku ponekad omalovaženu pobjedu u HNL-u.

Zato mali udio u ovom uspjehu ima i svaki igrač koji je doprinio rezultatima proteklih godina, ali i svaki trener prije Krunoslava Jurčića. Od Kužea koji je doveo romantični nogomet u Zagreb, ali i prvu od šest uvjerljivih titula te je usput promovirao Modrića, Ćorluku i Eduarda, preko Ivankovića koji je od Dinama prvi učinio defenzivno ozbiljniju momčad i ugradio izuzetnu naviku pobjeđivanja u HNL-u, Solde koji je nastavio s domaćim trijumfima, ali nije imao priliku pokazati što može u Europi, Zajeca koji je stavio Sammira gdje mu je mjesto do Vahe koji je naučio Dinamo štošta o ozbiljnom, discipliniranom, pametnom nogometu.

Respekt prema tim trenerima ne znači uzeti kredit Krunoslavu Jurčiću koji će uvijek biti zapisan kao treći trener, nakon Kranjčara i Ardilesa, koji je Modre odveo u obećanu zemlju. Njegov predan, ozbiljan, strastven pristup poslu urodio je plodom, njegova vizija koju je forsirao od prvog dana priprema pokazala se ispravnom, a kako je pokazao da je spreman učiti i promijeniti neke navike, nema sumnje da bi kao još uvijek vrlo mlad trener u idućem razdoblju trebao samo napredovati.

Toliko sam puta ovih godina ponavljao – strpljenje se isplati, a uspjeh ne dolazi preko noći. Zbog tog nestrpljenja koje je uglavnom plod neznanja, Dinamo, njegovi treneri, igrači i rukovodstvo često su bili pod udarom negativnih napisa i negativne atmosfere, kao da su najgori sportski kolektiv u zemlji.

Toliko se puta prozivalo nečastive, toliko se puta podcjenjivalo protivnike "iz treće europske lige", iako je onda taj Red Bull upisao šest od šest u Europskoj ligi, iako je onda taj HJK svladao Schalke s 2:0.

No, Dinamo je kao klub i kao momčad rastao, koračić po koračić. Napravio je kontinuitet nastupa u Europskoj ligi, i iako niti jednom nije uspio proći dalje – bio je konkurentan. Pokazao je da se može ravnopravno nositi s velikom većinom protivnika u takvom natjecanju, a da na dobar dan može napraviti i velike stvari, kao što su pobjede nad Villarrealom, Ajaxom, Bruggeom ili Anderclehtom.

Nakon svakog mini-razočaranja – od Auxerrea do PAOK-a – bilo je teško razmišljati o "big picture". No, danas je kristalno vidljiva Dinamova krivulja rasta, a u Malmöu je konačno prešla magičnu granicu između Europske lige i Lige prvaka. Čekati nešto šest godina je puno. No, od spomenute utakmice sa Zadrom do Lige prvaka Dinamo je morao prevaliti veliki put, a za toliki put tih šest godina i nije tako puno.

Posebno jer je Dinamo do Lige prvaka došao na pravi način. Nije slučajno u nju upao, već je radio, orao i kopao, štošta propatio kako bi osigurao svoje ime među 32 odabrana. I zbog toga će u Maksimiru Ligu prvaka znati više cijeniti, svjesni koliko su kritika, često nerealnih, morali stoički podnijeti, koliko su krivih i pravih koraka morali napraviti. I ono što je dobro u ovakvom putu do Lige prvaka jest što je Dinamo naučio dovoljno da u Ligi prvaka postane stalan sudionik, kao što je postao u Europskoj ligi, a ne bude jednokratni padobranac.

Dinamo je ostvario veliki, najveći klupski cilj. Zaradit će velik novac koji će dodatno olakšati rad idućih godina, a njegovi igrači bit će u najraskošnijem nogometnom izlogu pa će i njima narasti vrijednost. I Dinamovi reprezentativci, aktualni i oni budući, skupit će iskustvo igranja na najvećoj pozornici, a to za njih, za Dinamo i za reprezentaciju, može biti samo pozitivno. Maksimir će biti pun – nadam se ne za kunu – a vjerni i manje vjerni navijači imat će prigodu gledati barem jedan klub zaista najviše europske klase.

No, kada se ostvari jedan cilj, mora se pronaći novi. Koji bi to mogao biti za Dinamo?

Važno je realno pristupiti Ligi prvaka. Dinamo može biti rasterećen jer rezultatskog imperativa nema niti bi ga smjelo biti, no igrati rasterećeno ne smije značiti igrati bez ambicije.

Zdravo je, sportski je, jedino ispravno je – zaigrati na prolaz. Barem u Europsku ligu. Zašto ne? Odlična igra u prvom susretu protiv Malmöa ne znači da je Dinamo balkanska Barcelona, da je Jurčić najbolji trener na svijetu, a Sammir i Badelj igrači za Manchester United, no isto tako ni poraz u Malmöu, uz lošu igru nakon isključenja Vrsaljka, ne znači da će Dinamo biti kanta za napucavanje u LP. Vrijeme je da naučimo da se takvi sudovi ne donose na temelju dvije pa ni pet utakmica.

Ne vjerujem da će Dinamo biti kanta za napucavanje jer su Modri pojeli puno žganaca proteklih godina. Dinamo ima dovoljno iskustva i kvalitete da odigra nekoliko respektabilnih utakmica u Ligi prvaka. Uz korektan ždrijeb i raspored, uz malo sreće, dobro suđenje i ostanak (i zdravlje) ključnih igrača, Dinamo bi mogao ušećariti koji bod, a ovisno o suparniku iz treće jakosne skupine – ne igraju ni u Ligi prvaka samo Barcelone i Reali – zašto se ne bi nadao 3. mjestu i nastavku natjecanja u Europskoj ligi? Pa da se u jednoj sezoni ostvare dva klupska sna, Liga prvaka i prezimljavanje u Europi.

Ali, izuzetno je važno da svi prihvate činjenicu da je Dinamo svoj cilj ostvario i da to ništa ne može prebrisati, što god da se dogodi u Ligi prvaka. Ne smijemo dopustiti da zbog neke "petarde" protiv Bayerna ili Chelseaja netko pljune na Dinamo i na ovaj uspjeh jer "eto, očito je da su Modri tu zalutali i da nemaju što tražiti u Ligi prvaka i da je Bayern za njih drugih svijet".

Ne, nisu zalutali, izborili su Ligu prvaka pošteno. U Malmöu, ali i na svim domaćim i europskim terenima proteklih godina.

Čemu toliki naglasak na tomu u ovoj kolumni? Zato jer je lako od drveta ne vidjeti šumu. Dinamo je potrošio godine truda i milijune kuna, novinari puno crne tinte, a navijači živaca dok se čekala Liga prvaka. Sada kada je konačno stigla, hoćemo li sate provesti u seciranju toga je li Kovačić trebao skočiti u živom zidu, a ne spustiti glavu ili ćemo znati uživati u uspjehu?

Bit će dovoljno vremena i za analizu svega lošeg u Malmöu, kao i predstojećih protivnika u Ligi prvaka.

Ali barem na jedan dan svi u Dinamu zajedno sa svojim navijačima, ali i kroničarima koji su pratili taj uspon od Lige za ostanak do Lige prvaka, trebaju se odmoriti, pogledati unazad i uvidjeti koliki je put odvaljen.

Kao što piše na ulazu u svlačionicu četverostrukih NBA prvaka San Antonio Spursa:

"Kada ništa ne pomaže, odem pogledati kamenoresca kako lupa po kamenu možda i stotinu puta, a da se ne vidi ni pukotina. No, kada 101. udarac prepolovi taj kamen znam da to nije učinio posljednji, već svi udarci prije toga."

Malmö je bio Dinamov 101. udarac, a danas ga treba slaviti zajedno s prethodnih 100.