Drugorazredni klub iz Gradskog vrta

Nije me sramota priznati: volim taj klub. Živim uz njega skoro pa dvadeset godina, išao sam na utakmice pješke, autom, autobusom i vlakom, stopirao sam. Kod kuće i u gostima. Izradio sam prve internetske stranice Kohorte,tamo negdje u devedestima, što me je, tijekom godina i mnogo uzročno-posljedičnih veza, i dovelo do stvaranja Sportneta, bez zadrške tvrdim, novinarski, tehnički i čitateljski, najkvalitetnijeg novinskog weba u Hrvatskoj. Drhtao sam uz taj klub na livadama HNL-a, u Gradskom vrtu, u Londonu, Beču, Pragu... ali nikad, baš nikad, kao navijač Osijeka nisam doživio ovakav šamar od istog tog kluba.

Dino i Robert Špehar: sin, otac, predsjednik

Da se razumijemo, sam fizički čin prodaje Dine Špehara u Dinamo najmanji je problem. Osijek i Dinamo odavno nisu konkurenti i zadnja utakmica u Gradskom vrtu pokazala je da je Dinamo za Osijek svemirski brod,a da Osječani sa Zagrepčanima u istoj rečenici, objektivno, nemaju što tražiti. Dinamo je kvalitetniji od Osijeka na svim razinama i logično je da, ako zanemarimo navijačke antagonizme, igrač koji se u Hrvatskoj želi nastaviti razvijati nakon matičnog kluba ode u Dinamo, da ne preskače stepenice prelazeći odmah u inozemstvo nego da slijedi "prirodni" put. Analizu kako je do ovakvog "prirodnog" puta u Hrvatskoj došlo (promjena Croatije u Dinamo rezultirala je efektivnim otpisom duga od stotina milijuna kuna, ali NE i ispadanjem u najniži rang natjecanja, što je apsurd čime su drugi klubovi u startu stavljeni u neravnopravan položaj) ostavimo za neku drugu prigodu, no sada je stanje takvo kakvo jest. Mladi igrač, ako želi napredovati, mora u Dinamo, jer su tamo najbolji uvjeti, najbolji treneri, najbolja trava, najbolje... sve. I s te strane potez oca Roberta Špehara potpuno je razumljiv. No pitanje je: zašto se Dino Špehar nije mogao kvalitetnije razvijati u Osijeku?

Kad je prošle godine postavljen na funkciju predsjednika Kluba, Robert Špehar je prisegnuo pred nemalim brojem novinara i ljubitelja NK Osijeka da će učiniti sve što je u njegovoj moći da Osijek napreduje i vrati se tamo gdje pripada, u vrh hrvatskog nogometa. Prošle godine za Dinu Špehara su se interesirali najveći europski klubovi (Bayern je samo jedan od njih), Dino Špehar je uvijek bio među najboljim igračima (i strijelcima, iako po vokaciji nije strijelac nego vezni igrač) u hrvatskoj reprezentaciji, Dino Špehar je u finalu Kupa Hrvatske pobijedio Matea Kovačića i Dinamo. Dino Špehar tada nije prodan jer "se mora još razvijati u Osijeku i donijeti i sebi i klubu ozbiljne novce".

A gdje je danas Dino Špehar? Zaostaje svjetlosnu godinu za svojim vršnjakom iz Maksimira. Prodan je u isti taj Maksimir za dvije-tri mjesečne plaće (što je još uvijek neslužbena cifra, jer se pravi iznos još uvijek uspješno skriva). "Zbog teške financijske situacije", reći će aktualni predsjednik. No, ako se već morao prodati, nije li za NK Osijek bilo bolje prodati Dinu Špehara u Bayern? Možda za NK Osijek jest, ali za Dinu Špehara nije. I tu dolazimo do sukoba interesa koji se u startu nije smio dogoditi i koji je sada još i veći. Kako će predsjednik NK Osijeka reagirati kad njegov sin bude igrao protiv Osijeka? Logično je da Robert Špehar mora odstupiti, no taj scenarij "odstupa" nakon izvršene misije smo vidjeli i od prošle uprave koja je podnijela izvještaj o izmirenim svim dugovima, nakon kojeg se pokazalo da je to sve samo ne istina.

Nerad, jad i čemer

I tako dolazimo do istine iz uvoda teksta, koju je na redovitoj konferenciji za novinare izrekao doajen osječkog sportskog novinarstva Dragutin Kerže. Osijek je drugorazredni klub. Osijek je klub u kojem se priča o utakmici s Cibalijom u trenu kad je "za siću" prodan najveći potencijal kluba u zadnjih deset godina. Osijek je klub u kojem igrač ne zna da mu je suigrač prodan, u kojem glasnogovornik ne zna ništa o tome, u kojem se predsjednik ne javlja na telefon. Osijek je klub u kojem se plaćaju milijuni kuna za prijevozničke usluge umjesto da se kupi vlastiti autobus, klub koji plaća stotine tisuća eura Borisu Živkoviću za transfer Domagoja Vide (a njegova je uloga u ovom slučaju blago rečeno upitna, jer Domagoj Vida ima svog menadžera koji NIJE Boris Živković), a da te novce sada ima ne bi morao prodati Dinu Špehara, klub čiji je bivši predsjednik (i tada, a i sada gradonačelnik) u hipu potrošio skoro sav novac od Vidinog transfera i slavodobitno izjavio da je klub ostavljen bez dugovanja, da bi se svega par tjedana nakon toga ustanovila pomalo drukčija istina zbog čega nitko nije postavio ni pitanje, a kamoli odgovarao.

Osijek je klub na čijoj je platnoj listi bratić bivšeg predsjednika kluba koji uredno prima plaću, a da za Osijek ne igra godinama praktički ni minute i da to nikoga od novinara ne smeta, a ne smeta ih zato što su prezentirani netočni podaci o dolasku tog igrača u klub. Osijek je klub koji ni pri izradi natpisa za vlastitu trgovinu ne može taj isti natpis napisati ispravno, klub kojem glavni trener na konferencije za novinare dolazi u papučama za plažu i u majici bez rukava, klub čiji novinari na konferenciji ne žele pitati nijedno ozbiljno pitanje osim "kako ste zadovoljni formom igrača XY" i čija direktorica marketinga moli potpisnika ovih redaka da "danas ništa ne pita, jer je trenerima bilo teško na utakmici".

Zašto ne pitati koji je razlog što Osijek u većini utakmica ima igrača manje u liku Dine Špehara (koji za ovaj stupanj natjecanja nije spreman), zbog čega su ga navijači i uzeli na zub, ne uvidjevši da je sam Dino tu najmanje kriv? Zašto ne pitati koji je razlog da igrači u zadnjih pola sata utakmice nemaju više snage, zašto nekim igračima nedostaju osnovne tehnike primanja lopte, zašto navijači po gradu sreću jedne prvotimce kluba u kasnim noćnim satima, a druge u kupovanju sastojaka za pizzu? Zašto je zabranjeno povesti razgovor o stagniranju i nenapredovanju mladih igrača, jer dok su prije godinu dana Špehar i Kovačić bili "al pari", danas je mladi Dinamovac par kopalja ispred?

Koji je razlog potpuno neprofesionalnog ponašanja igrača, trenera, glasnogovornika, predsjednika kluba?

Nije i ne može razlog biti financijska situacija. Ona može biti razlog zašto ne možete u klub dovesti Rukavinu ili Tonela i zašto morate prodati Vidu, ali ona ne može biti razlog za izostanak profesionalizma, za loše provedene pripreme, za nogomet iz prošlog stoljeća, za nerad igrača na vlastitom napretku, za neusađivanje svijesti o profesionalizmu i o činjenici da prosječni nogometaš tog kluba ima plaću deseterostruko veću od prosječnog radnika u Osijeku.

Financije nadalje ne mogu biti razlogom čestih ozljeda uzrokovanih nepravilnim pripremama, zagrijavanjem, prehranom, neuravnoteženim naporima. Ne mogu biti razlogom za izvrsne rezultate u nižim kategorijama te nakon toga "nestajanje" kako se mladi igrači primiču seniorima. Ne mogu biti razlogom za razglas koji krči, za donedavnu nemogućnost pronalaženja kvalitetne osobe za dužnost spikera na stadionu, za dugogodišnje otezanje s uvođenjem godišnjih ulaznica, za katastrofalnu praksu dijeljenja pozivnica za utakmice i time besplatan ulaz svih zainteresiranih gledatelja, za to da na službenom webu piše "Trener: Branko Karačić"... Europski nogomet zahtijeva drukčije kriterije, profesionalan pristup, maksimalan rad na samome sebi i na kolektivu u cjelini, počevši od predsjednika, preko trenera, fizioterapeuta i nutricionista (ima li ga Osijek?) pa do samih igrača.

Na kraju krajeva, financijska situacija nije takva "sama od sebe", ona se stvarala godinama i za nju je netko odgovoran, ali ne odgovara. Nogometni klub Osijek velikim se dijelom financira iz džepova građana Osijeka, a pitanje "dobrog gospodara" nitko ne postavlja.

Ne očekuje nitko Ligu prvaka i naslov prvaka Hrvatske, ali očekuje pravilan razvoj mladih igrača, očekuje sportski život, rad u interesu kluba, dugoročno razmišljanje, poštovanje prema navijačima koji dolaze na tribine i prema ljudima koji taj klub prate, ukratko razmišljanje isključivo u interesu kluba i maksimalan trud da bi klub išao uzlaznom putanjom. Je li to tako mnogo za tražiti i je li moguće da je jedino rješenje stečaj, pa sve iz početka?

Na istoku ništa novo

Nemojte me krivo shvatiti, ne smatram se najpametnijom osobom na svijetu. Nisam u ovom tekstu napisao ništa što pravi ljubitelj NK Osijeka ne vidi i sam. Sve gore napisano je "javna tajna" (uz još mnoštvo drugih, nespomenutih), no vjerojatno nije do sada stavljena "na papir" odjednom, u cjelini. I unatoč svemu, ja i dalje volim NK Osijek, kao i onih 1.500 mazohista koji ga redovito prate po suncu, kiši, snijegu, magli.

No, što je zapravo NK Osijek? Je li to stadion, njegov predsjednik, igrači, trener? Jesu li to navijači, transparenti, koreografije, velike utakmice? Trenutno, nažalost, ništa od toga. Velikih utakmica nema, stadion se šepuri poderanom ceradom, predsjednik je Dinamu poklonio najveći talent kluba, igrači jedu pizzu i vode noćni život, trener ne zna što bi, navijači su kivni i mnogi od njih, nakon jučerašnjeg dana, neće više doći na utakmicu. Zbog financijske situacije? Ne. Zbog nerada, neambicioznosti, nepotizma, korupcije, sitnih osobnih interesa, upropaštavanja kluba i nemogućnosti da NK Osijek u bližoj, a s ovakvim načinom i u daljoj budućnosti, ispliva iz ovoga što je sad.

Drugorazredni klub koji nikoga ne zanima.