Karakter i zajedništvo za ponos

Njemačka, Italija, Nizozemska. To je to. To je popis reprezentacija koje su u ovim kvalifikacijama osvojile više bodova od Hrvatske. Možemo im pridodati Englesku i Španjolsku koje su u manjim skupinama pa su odigrale manje utakmica i to su sve reprezentacije koje imaju bolji učinak od Hrvatske.

Ne bi to čovjek rekao da samo čita ono što se kod nas piše i sluša ono što se kod nas govori. Ili osluškuje reakciju polupraznog Maksimira (!?) koji je u 17. minuti frustriran što još ne vodimo protiv Izraela u najvažnijoj i barem na papiru najtežoj domaćoj utakmici ove godine.

Danas bi svima koji vole hrvatsku nogometnu reprezentaciju trebao biti itekako sretan dan. Sa šest bodova u pet dana, Hrvatska je preskočila Grke i sada je opet na "pole-positionu" za direktan odlazak na EP 2012. osigurala je najmanje dodatne kvalifikacije!

U dvoboju protiv Izraela Hrvatska je opet pokazala karakter vrativši se iz zaostatka od 0:1. Kao i protiv Gruzije, Slaven Bilić pogodio je s izmjenama, a i njegove riječi smirenja u poluvremenu pozitivno su se odrazile na igrače jer ni protiv Gruzije ni protiv Izraela nisu izgubili glavu već su zaigrali još smirenije, bolje, pametnije, koncentriranije. Nije to bila uvijek odlika Hrvatske...

Dva su junaka iskočila u prvi plan. Luka Modrić sjajnim je pogotkom vratio Hrvatsku na pravi put, a potom ju je asistencijom Eduardu da Silvi pogurnuo prema pobjedi. Strijelac i asistent u ključnoj utakmici - to je Luka Modrić kojeg Hrvatska očekuje i treba, Luka Modrić koji vrijedi sve vreće funti koje je pred Tottenham stavio Roman Abramovič. On nije tip igrača niti igra na poziciji gdje će tako konkretan učinak imati u svakoj utakmici, ali Hrvatska ima pravo očekivati da tu i tamo Modrić odigra za 8,5, a ne 7-7,5, učinak na kakav nas je već navikao. Bravo Luka!

A s dva pogotka u svom stilu, s dva trenutka inspiracije Eduardo je prekinuo svoju sušu i, nimalo u to ne sumnjam, opet osvojio svoju poziciju prvog napadača Hrvatske. Shvatljivo je da se nakon dvije godine čekanja na Eduardov službeni gol Bilić odlučio dati povjerenje onima koji više igraju i zabijaju, i zato su ovi pogoci trebali i Biliću i Eduardu. Hrvatska nije bila ista bez njegovog učinka, jer bez velikog strijelca uvijek ide puno teže. Kao što su i brončani znali govoriti, ne bi im sva kvaliteta Bobana, Prosinečkog, Jarnija, Štimca, Ladića i drugih puno značila da u napadu nije bilo Davora Šukera.

Jer, i Mandžukić i Jelavić i Kalinić i Petrić i Klasnić i Olić su dobri napadači, sa svojim manama i vrlinama. Svi mogu zabiti pogodak, svi mogu odigrati dobro svoju rolu - kao što su protiv Izraela sasvim korektni bili i Mandžukić i Jelavić. No, da vam o tomu ovisi život, na koga biste se kladili da će zabiti gol? Ja bih uvijek na Dudua, i da ne zabije pet godina. I zato njegovi golovi nisu značajni samo zbog pobjede protiv Izraela, već i zato jer označavaju povratak u prvu jedanaestoricu napadača s kojim smo puno bolja reprezentacija.

Hrvatska je prvih pola sata igrala loše iz više razloga. Nije bilo prave suradnje u pritisku, presingu koji bi natjerao Izraelce na pokoju pogrešku, bilo je previše prostora između linija, stajalo se daleko od igrača s loptom, posebno u samom srcu terena. Napadački, igralo se nedovoljno brzo; razlog tomu su i nedovoljno brzo rješavanje lopte pojedinih igrača, previše dodavanja unazad, ali i premalo kretanja koje bi otvorilo prostor. Igru je najviše tražio Niko Kranjčar, no Modrić je samo znao zabljesnuti, ne i kontinuirano voditi igru, Srna i Ćorluka nisu mogli pogoditi centaršut, Strinić se nije dobro priključivao, a Vukojević je odigrao loših 45 minuta na svim razinama.

Posljednjih 15 minuta prvog dijela bilo je bolje, Hrvatska je stegnula obruč i više nije dopuštala Izraelu šetnju po sredini terena, no taj bolji period igre upropastio je Vukojević predavši loše loptu u sasvim krivom trenutku, a situaciju nisu uspjeli popraviti stoperi i Pletikosa.

No, 0:1 i neugodni povici s tribina nisu spriječili Hrvatsku da u 15 uraganskih minuta otpuše Izrael s terena i potom smireno privede utakmicu kraju kao prvoplasirana ekipa u skupini. Tri lijepa gola, iz igre, iz akcija, ne iz prekida i nekih "gužvanaca", potvrdila su da smo bolja reprezentacija od Izraela, nakon četvrte pobjede u četiri službene utakmice. Mogla se i trebala izraelska mreža tresti još koji puta, no bilo je malo nesreće, malo obrana Haimova, malo zaleđa, malo loših reakcija, prije svega Kranjčarova loša završnica nakon povratne lopte Eduarda.

I tako su kvadratići, predvođeni Modrićem i Eduardom, svladali Izrael, preuzeli prvo mjesto na ljestvici, stigli nadomak Eura i... Nekima upropastili dan.

Jutro nakon utakmice u Sheratonu je na konferenciji za medije bila atmosfera kao da je Hrvatska odigrala prijateljsku utakmicu s Naftašem. Nemojte ni sumnjati, da je kojim slučajem ostalo 0:1, teško da bi u Zagrebu bilo kamere, mikrofona i diktafona koji se ne bi našao u Sheratonu. Po Bilićevu glavu došli bi svi. Važna pobjeda protiv Izraela - to nije toliko zanimljivo. Možda je negdje netko nekoga pregazio.

Samo dajte krvi.

To vam je primjer kako funkcioniraju hrvatski mediji, to je dokaz da kada Bilić govori o rušilačkoj atmosferi ima apsolutno pravo.

Zbog takve atmosfere, takvih napisa koji vrijeđaju sve što stignu, a posebno izbornika koji je "zapovjedno odgovoran", Hrvatskoj se zviždi u 17. minuti utakmice! Najvažnije domaće utakmice ove godine! Pri rezultatu 0:0! Hrvatskoj reprezentaciji! Koja je doma izgubila jednu jedinu utakmicu u povijesti!

Čemu toliki uskličnici? Zato jer sam ogorčen što je to "normalno", što je to prihvatljivo, što je to razumljiv osjećaj "frustracije" navijača jer "reprezentacija ne igra dobro".

Ne, to nije ok. Floskula "Hrvatska ne igra dobro već tri godine" toliko je puta ponavljana da se već uzima zdravo za gotovo, a nije istinita. Da, Hrvatska ne igra kao Španjolska, Nizozemska i Njemačka (redom, prva, druga i treća reprezentacija SP-a 2010.), reprezentacije u kojima bi rijetko koji hrvatski nogometaš pronašao mjesto.

I takvu igru treba zaboraviti. Treba zaboraviti Barcelonu, Manchester United i Real. Treba se sjetiti što i koga imamo, što su nam realno snage i slabosti. Treba pogledati gdje igraju naši nogometaši i kakve uloge tamo imaju.

Zvučim kao pokvarena ploča, ali kako drugačije odgovoriti na jednako dosadne konstatacije kako "Hrvatska ne igra dobro":

a) Pogledajte prijašnje generacije Hrvatske, pogledajte te "velike" predstave Šukera, Bobana i društva, Ćirine, Barićeve, Jozićeve i Cicine reprezentacije protiv Makedonije, Litve, Estonije, Ukrajine, Slovenije, Malte, Bugarske. Ne samo neuspjehe - a protiv svih nabrojanih upisali smo kvalifikacijske remije ili poraze - već i brojne minimalne, jedva izvojevane pobjede.

b) A sve to nije "pljuvačka" na te prethodne generacije, već podsjetnik da tako izgledaju kvalifikacije. Nama, ali i brojnim drugim jakim reprezentacijama. Nizozemci su propustili Koreju i Japan sa super jakom reprezentacijom. Englezi su propustili Euro 2008. sa super jakom reprezentacijom. Francuska i Portugal redoviti su sudionici dodatnih kvalifikacija, a otkad je Bilić izbornik, ili Euro 2008. ili SP 2010. propustili su i Srbija i Ukrajina i Engleska i Danska i Bugarska i Švedska i Češka i Poljska i Turska i Rumunjska. I Hrvatska.

To su činjenice. Nitko ne može promijeniti činjenicu da je Hrvatska pod Bilićem propustila SP u Južnoj Africi; svi znamo da je to neuspjeh, takvim ga prihvaća i Bilić. Tu činjenicu ne može ublažiti podatak da su samo dvije drugoplasirane reprezentacije imale više bodova od Hrvatske, niti sve pogođene stative i propuštene prigode protiv Ukrajine.

Ali isto tako, ne može se oduzeti ovoj generaciji, pa tako ni njenom izborniku, sve dobro što je učinjeno.

Bilićev ukupni učinak značajno je bolji od Blaževićevog ili Kranjčarevog, da ne govorimo o Barićevom ili Jozićevom. Jasno da je Ćirino treće mjesto uspjeh koji ga gura na prvo mjesto, no Hrvatska nikada nije toliko pobjeđivala kao s Bilićem. Valjda i to nešto znači.

U tri godine, Hrvatska je upisala tri poraza. "Nismo nikoga pobijedili od Turske", kažu kritičari; a tko je pobijedio Hrvatsku? Englezi su se osvetili s kamatama, iznenadili su nas Gruzijci, i to je to. U 31 utakmici nakon Turske, tri poraza. 21 pobjeda. I dva kobna remija s Ukrajinom.

Hrvatska ne igra dobro, ali je 10. na svijetu. Hrvatska ne igra dobro, ali kada god je neki ždrijeb, Hrvatska je u prvom potu. Hrvatska ne igra dobro, ali je u zadnje tri kvalifikacijske skupine (otkad je Bilić izbornik) šesta reprezentacija Europe po broju osvojenih bodova. Ispred nas su Španjolci, Nizozemci, Nijemci, Talijani i - Grci. Ali da, imamo laganu skupinu, zar ne?

Hrvatska ne igra dobro, ali joj komplimentiraju protivnički treneri. Hrvatska ne igra dobro, ali izaziva respekt protivničkih igrača. Hrvatska ne igra dobro, ali u pet godina Bilićevog mandata istinski je nadigrana tek tri puta (Engleska x 2, Nizozemska), niti jednom u zadnje dvije godine.

Znači, Hrvatsku, malu zemlju čijim nogometom vladaju ljudi poput Vlatka Markovića i Zdravka Mamića, koja nema ni infrastrukturu ni financije ni trenere ni klubove ni sustav koji bi se mogao uspoređivati s većinom zemalja EU, čije mlade selekcije nisu napravile ozbiljan rezultat godinama, nitko nije nadigrao dvije godine - i mi smo nezadovoljni!?

Nije to spin, to su činjenice. Činjenica je da mi okretanjem palca dolje u 17. minuti utakmice pokazujemo da nismo zadovoljni nečim što realno vrijedi. Jer imamo neka previsoka očekivanja, jer smo nestrpljivi, ali i jer nam mediji peru mozak uvjeravajući nas da bi Luka Modrić i društvo trebali preletjeti preko Izraela kao da ga nema na terenu.

Bilić je rekao nakon utakmice: "Mislim da apsolutno nije fer kako većina medija priprema utakmice, bez respekta prema protivniku, kao da se svaki put susrećemo s Andorom."

I ima apsolutno pravo. Kada jedan od "vodećih sportskih novinara" u zemlji u isti koš strpa Maltu i San Marino, onda to više govori o njemu nego o Malti i San Marinu.

Jer Malta i San Marino nisu iste reprezentacije.

Hrvatska, dakako, mora pobijediti i jedne i druge, ali Malta i San Marino nisu iste reprezentacije. Jedna je primila 150 golova u tri kvalifikacijska ciklusa i osvojila nula bodova, a jedna je primila 60 golova i osvojila sedam bodova. Drugim riječima, podjednako je lako (ili teško) dobiti Maltu 3:1 i San Marino 8:0.

No, kod nas je sve to isti koš. Španjolska, Njemačka, Nizozemska, Italija, Engleska, Francuska, Portugal - oni vrijede. Srbija, Švicarska, Grčka, Švedska, Danska i još poneka reprezentacija - to su dobri protivnici, "ali od njih smo bolji". Svi ostali mogu u isti koš. Gruzijci, Bjelorusi, Izraelci, sve je to "treći nogometni svijet" protiv kojeg se ne priliči mučiti "jednoj Hrvatskoj". To govore i tako razmišljaju oni koji ne prate pozorno nogomet, koji ne poznaju odnose, koji ne gledaju dovoljno utakmica, koji ne znaju da se i drugdje igra nogomet, da drugi isto imaju dobre igrače, kao i vlastite ambicije.

U hrvatskom sportu koji je u većini grana na aparatima, nogometna reprezentacija je među rijetkim preostalim svijetlim točkama. I na odličnom je putu osigurati novo veliko natjecanje.

I ne samo to, atmosfera unutar svlačionice - koju se toliko pokušava narušiti, bilo preuveličavanjem manjih problema, bilo rušenjem Bilićevog autoriteta - nije narušena ni milimetar. Ni milimetar.

Igrači stoje jedan uz drugoga, igrači daju podršku jedan drugomu. Oni koji ne igraju su nezadovoljni, što je prirodno i što je dobro, ali žele najbolje onima koji igraju. Oni koji čak i nisu pozvani - zovu, raspituju se, žele svu sreću onima koji su pozvani. Situacija s Pranjićem trebala je biti dokaz da Bilić ne vlada svlačionicom, a ispostavilo se da je dokaz tog zajedništva. Bilić je pokazao čvrstu ruku, a kada su svi očekivali da će to uroditi "bombom", igrači su stali uz izbornika, Pranjić se ispričao, a Bilić je još jednom pokazao da bez problema i oprašta onima kojima je žao i koji uvide svoje pogreške.

Po svakoj interakciji igrača i izbornika vidi se da su spremni "izginuti jedan za drugoga", a još vidljivije je koliko im je stalo do uspjeha Hrvatske.

Ja sam o Bilićevim izborničkim odlukama puno puta kritički pisao, najčešće zbog taktičkih "inovacija" u prevažnim utakmicama. I nije to upitno, svaka argumentirana kritika je dobrodošla i samom Biliću. Zašto je igrao Jurić protiv Ukrajine, zašto je Pranjić na desnom krilu protiv Izraela, zašto ne 4-4-2, zašto ovaj, a ne onaj, zašto duge lopte, zašto spor protok...

No, tužno je kako je narod brzo zaboravio sve dobro kod Slavena Bilića.

Ne samo da se radi o igračkoj legendi, radi se o inteligentnom, obrazovanom, elokventnom treneru koji konstantno uči. Koji zdravo razmišlja o nogometu, koji je uglavnom samokritičan (ne uvijek, ali nije niti jedan trener) i koji kada ga nazovem pet minuta nakon ždrijeba za SP 2014. zna sve o igračima Belgije ili Walesa. Ako postoji u Hrvatskoj trener koji tako dobro poznaje današnji nogomet i igrače, ja ga još nisam upoznao.

Pruža puno prigoda mladim igračima, ali tako da ne izgore. Dobro kombinira između dokazanih reprezentativaca i onih koji se nameću klupskom formom - jer bilo bi suludo da svaki puta promijeni pola reprezentacije jer netko ne igra u klubu. Igra napadački, svakako ofenzivnije nego ijedan hrvatski izbornik do sada, što ne znači da Hrvatska igra kao Blackpool - na prvom je mjestu ozbiljnost i koncentracija. Nažalost, puno ljudi o Biliću zaključuje na temelju nekih tekstova koji nemaju veze ni s istinom, a još manje s nogometom.

I to je danas nepopravljivo. Znate kako to kod nas ide - čak i da osvoji Euro, Bilić će biti opet car, ali to će se objasniti time da je "poslušao što mediji govore". Kao što je Sammir proigrao jer su ga kritičari motivirali i kao što je Jurčić preko noći postao trenerski velikan koji je odveo Dinamo u Ligu prvaka tjedan-dva nakon što je bio autor "ružnog, lošeg, razočaravajućeg nogometa" i tjedan prije nego je bio na rubu toga da bude najveći trenerski gubitnik u povijesti Maksimira. Iako je on apsolutno isti čovjek i trener bio i prije i poslije Kelavine obrane ili Sammirovog nadahnuća. Jer mi ne ocjenjujemo dugoročan rad, dugoročne rezultate, mi palac okrećemo ovisno o jednoj utakmici, jednoj stativi, jednoj obrani.

Domaće utakmice protiv Gruzije i Izraela pokazale su da ova Hrvatska ima pobjednički karakter, da se ne predaje, da usprkos negodovanju s tribina u obje utakmice može pronaći unutarnju snagu za preokret. A to ne može momčad u kojoj zajedništvo nije na visokoj razini.

Nikome od njih nije drago čuti povike s tribina, od "Igrajte pederi" do "Biliću, odlazi". No, jednim malenim primjerom probat ću dočarati da ova generacija zna skupiti glave, zna odigrati u kontru svim "zviždačima" i za veselje one često tihe većine koja se jednostavno veseli uspjesima nogometna reprezentacije. Dok su u autobusu nakon utakmice čekali glasnogovornika Davora Gavrana da pronađe pravi CD, momci su skandirali "Svirajte, pederi" i "Gavro, odlazi"...

Poruka je to svima koji ruše, koji zvižde, koji u pitanje dovode njihovo srce i njihovu kvalitetu: neće ići. Hrvatska je jaka, Hrvatska je kompaktna, i Hrvatska diše kao jedan.

Kaže Bilić: "Nas ni to ne može srušiti, znamo da ima 'brdo' ljudi koji uživaju u tome što smo dobili i što su Grci remizirali. Za njih igramo".

Kaže Cico junior: "Nekako mi se čini da ima onih koji jedva čekaju da se Hrvatska ne plasira na Euro pa zato ovu pobjedu posvećujem njima i poručujem im da ćemo ići na Europsko prvenstvo, željeli oni to ili ne"."

I jedan i drugi su u pravu.

Hrvatska će i zbog svojih poklonika, ali i u inat kritičarima, otići na Euro, a tamo će dobiti novu prigodu pokazati što može protiv najjačih.