Jedan drugi svijet

Real Madrid je, to smo znali i prije utakmice, drugi svijet za Dinamo. Iako su Modri svojom izvedbom učinili ponosnima svoje navijače, a mogu slobodno napisati i svakoga komu je hrvatski klupski nogomet na srcu, iako su mnogi igrači odigrali sjajne utakmice, iako Real nije bio posebno raspoložen niti impresivan, iako je igrao posljednjih 20 minuta s desetoricom, iako se Dinamo odlično kretao i zatvarao, iako je Dinamo zaista dao svoj maksimum, ili barem jako blizu njega, Real je ipak apsolutno zasluženo pobijedio.

I usprkos svemu tomu, Real bi pobijedio i uvjerljivije, otprilike rezultatom koji su mnogi očekvali, da na golu Dinama nije stajao fantastični Ivan Kelava koji je pred očima izbornika Slavena Bilića bio najbolji čovjek na terenu pokazavši da nema te scene na kojoj nije vrhunski. Briljantna obrana iz 30. minute sigurno će mu ostati među obranama karijere...

Činjenica da je usprkos svemu pozitivnom što je napisano i što će tek biti napisano o igri Dinama Real stvorio puno više dobrih šansi, dopustivši Dinamu tek "jednu i pol" priliku, najviše govori o razlici u kvaliteti igrača dviju momčadi.

Zbog toga ne treba previše žaliti za "propuštenim bodom" i stvari treba gledati u kontekstu.

Dinamo je bio odlično psihički pripremljen, i ono čega smo se pribojavali - da će se igrači uplašiti velikog protivnika i razmišljati o krivim stvarima - nije se dogodilo. Modri su od prve sekunde htjeli igrati nogomet, nadigravati se - u skladu s mogućnostima i taktikom - s Realom, nisu se bojali pokazati što mogu i znaju, bilo u driblingu ili dodavanju. Nije se težilo alibi rješenjima, dapače, ulazilo se u rizik i na trenutke je Dinamo barem malo skrio loptu Realu i na kraju je mogao ponosna obraza pogledati statistiku, od posjeda lopte do broja kornera.

I obrambeno je Dinamo djelovao na takav način, nisu Modri "povlačili nogu", predvođeni sjajnim Jerkom Lekom, ništa manje dobrim Calellom, uz pomoć raspoloženih stopera, mirnog Tonela i moćnog, zaista dobrog Vide. Ibanez je odigrao briljantnih prvih 45 minuta i tako začepio usta kritičarima - meni prvom - i iako je u nastavku češće griješio, odigrao je utakmicu karijere.

O dobroj psihičkoj pripremi svjedoči i činjenica da ni trener ni igrači nakon utakmice nisu uživali u "sjajnom otporu" već su žalili za bodom. Jer, "nitko ne voli gubiti, i nogomet se igra za pobjede". To je odličan znak jer sugerira da je Dinamo s tom mišlju i ušao u susret, sa sportskom ambicijom, a ne s "ajmo sačuvati obraz".

Zato je to nezadovoljstvo dobro, zato je ono sjajan znak za nastavak natjecanja jer Dinamo u Ligi prvaka ima još pet utakmica u kojima ima pravo tražiti pokoji bod.

Tuge zbog "propuštenog boda" bit će i u javnosti, no za razliku od igrača i trenera, javnost ima pravo biti zadovoljna i samo dojmom bez rezultata. Naime, iako se nogomet igra za bodove, a Dinamo protiv Reala nije osvojio niti jedan, postoje utakmice gdje se i poraženi može osjećati kao pobjednik.

Realno, Real je puno bolja momčad. Zaista je smiješno i uspoređivati povijest, budžete, sastave, iskustvo, kvalitetu i ambicije dviju momčadi. No, razlika na terenu nije bila ni izbliza takva, a čak i da je Dinamo primio još jedan ili dva gola više što je po odnosu na terenu bilo realno, Dinamo bi imao pravo biti zadovoljan.

Prije manje od godinu dana na svom je terenu izgubio od PAOK-a s 1:0. Sada je istim rezultatom izgubio od Reala iz Madrida. To je očigledan napredak, a jednom sportskom kolektivu to je osnovna ambicija. Od Europske lige do Lige prvaka, od dobrog otpora "euroligašima" do dobrog otpora jednom Realu iz Madrida, jednom od glavnih favorita za osvajanje ovog natjecanja.

Kako objasniti da Dinamo "bolje izgleda protiv Reala nego protiv HJK-a"?

To, za početak, nije potpuna istina. Naša su očekivanja od utakmice s Realom realna, jer znamo tko je i što je Real, dok s druge strane, HJK (i slični) su nepoznanica, pa pribjegavamo razmišljanju "to je treći nogometni svijet". I potpuno je različito igrati utakmice gdje morate napasti, gdje se od vas očekuje pobjeda, gdje protivnik može igrati onako kako je Dinamo igrao sinoć.

K tomu, nije nimalo slučajno da i hrvatski klubovi i hrvatska reprezentacija bolje izgledaju protiv velikih i dobrih nego protiv slabijih od sebe. Takve utakmice odgovaraju i našem mentalitetu, ali i stilu igre. Hrvati se inteligentno i dobro brane, tehnički mogu odgovoriti na pritisak suparnika i odgovara im više prostora u protivničkoj polovici te više situacija 1 na 1 nego što ih ima kada je suparnik postavljen u dvostruki blok. Hajduk je bolji protiv Rome nego protiv Debrecena, Varaždin je bolji protiv Aston Ville nego protiv Tirane, Rijeka je bolja protiv Celte ili Gençlerbirligija nego protiv Renove ili Omonije. Hrvatska je bolja protiv Njemačke nego protiv Gruzije. I tako je Dinamo bolji - odnosno, bolje izgleda, protiv Reala nego protiv HJK-a.

No, koji god razlozi bili, priznanje se mora odati treneru. Krunoslav Jurčić često je bio osporavan, ali ove godine pritišće prave gumbe i iako je živio na rubu u Malmöu, danas može s ponosom pogledati na učinjeno. Uspio je uvesti Dinamo u Ligu prvaka, i uspio je od Dinama napraviti ozbiljnu momčad koja parira Realu u trci i kretanju, čak i u posjedu lopte, koja igra hrabro i u skladu sa svojim potencijalom.

Jurčić uspješno u igru ubacuje mlade dečke, uspješno rotira momčad u HNL-u, a da rezultati ne pate, sve uspješnije čak i komunicira s medijima.

Iako sam bio među rijetkima koji su mu u prvom mandatu do kraja davali podršku i zagovarali njegov ostanak jer je i tada bilo očito da se radi o treneru koji "spava na stadionu", koji je veliki radnik, borac i trener koji je spreman učiti, priznajem da sam prema njegovom povratku bio skeptičan - kako sam u tadašnjoj kolumni napisao, on je Mamiću siguran pick jer je ozbiljan trener koji je već pokazao da zna kako osvojiti naslov prvaka u HNL-u, no pitanje je može li napraviti korak više, može li biti rješenje za Europu i može li stvoriti igru koja bi zadovoljila zahtjevnu publiku.

Pokazalo se da može sve od navedenoga. Od prvoga dana priprema njegova energija osvojila je svlačionicu, radilo se maksimalno ozbiljno, a stvorena je iznimno dobra atmosfera. Kliknulo je zato i na terenu, stigla je Liga prvaka, a sada je stigao i spektakl protiv Reala u kojem Dinamo ne da se nije osramotio - što se i boljim momčadima protiv Reala događa - već je imao na što biti ponosan.

Iako je Dinamu nedostajala cijela jedna obrana reprezentativnih kvaliteta - Vrsaljko, Bišćan, Šimunić, Cufre - tom se segmentu momčadi teško nešto može prigovoriti. Možda i najveću pohvalu, bez obzira na sjajne partije Vide i Ibaneza, zaslužuje Jerko Leko koji je desnog beka odigrao kao da na toj poziciji igra cijeli život. Cristiano Ronaldo još će neko vrijeme imati ožiljke od Leke, a kao što sami Leko kaže - to je dobar znak. Nije se Leko uplašio drugog najboljeg svjetskog igrača, lupao je kada je trebao, ali je često lopte uzimao i bez prekršaja, kroz dobro postavljanje i čvrst gard.

Adrian Calello više i nije pozitivno iznenađenje, on obrambeni dio već duže vremena jako dobro odrađuje, a očit je i napredak u ofenzivnoj igri. Tomečak je pružio maksimum s obzirom da je igrao nezaliječen, možda je mogao dobiti i koju loptu više, a Mateo Kovačić je, jednostavno, fantastičan talent. Od toga više ne možemo bježati, to više ne možemo skrivati kako bismo ga zaštitili - ima izvanserijsku lakoću kretanja s loptom i bez nje, ima ideju i tehniku, i sa 17 godina on je jedan od najvećih talenata koje je Hrvatska imala u svojoj samostalnosti. Jurčić ga za sada pažljivo "zalijeva", i možemo se samo nadati da će ga pratiti zdravlje, i da će glava ostati na mjestu kao što je do sada - u tom slučaju za Kovačića nema straha, treba se samo strpiti da, kako trener dobro kaže, "postane muškarac".

Oko igre Ante Rukavine će se lomiti koplja jer će većina pamtiti samo promašaj idealne šanse u 36. minuti. Rukavina zna zabiti gol, no nije veliki strijelac i to smo znali i prije. No, ne treba zaboraviti da je jedan Cristano Ronaldo promašio istu šansu još u trećoj minuti, što će reći - događa se i najboljima. A Rukavina je igrao dobro, kretao se odlično, sudjelovao jako puno u igri, a bio je usamljeni napadač. Kao što je na pitanje "bi li Beqiraj zabio onu šansu", Jurčić pametno odgovorio "bi li Beqiraj u toj šansi uopće bio?".

Ali ipak ostaje žal za tom šansom, Jurčić je Rukavinu tjedan dana molio da razmišlja o toj jednoj prilici 1 na 1 protiv Casillasa, da zamisli gdje će pucati kada izađe pred Realovu jedinicu. A Rukavina se svejedno uplašio te šanse, puknuo je samo da pukne... Šteta, no nikomu nije više žao nego njemu.

I za kraj pojedinačne analize ostala su dva dužnika. Dok su im suigrači pružali partije karijere, Milan Badelj i Sammir odigrali su ispod svojih mogućnosti. Ne znači to da su bili loši - oni su najbolji Dinamovi igrači i to se vidi i u ovakvoj utakmici - ali nisu bili na svojoj top razini, posebno Sammir.

Badelj je izgubio previše lopti za srednjaka koji pretendira na mjesto u hrvatskoj reprezentaciji, i to mu je veliki minus bez obzira što je u nekoliko navrata pokazao zavidnu kontrolu lopte čak i protiv suparnika ovakvog ranga. A Sammir je potpuno izgorio u prevelikoj želji da pokaže sebe cijelom svijetu, zaboravio je igrati za momčad, a nije ga individualno išlo kako bi želio. No, njima dvojici najlakše je oprostiti, bili su najbolji kada ih je Dinamo najviše trebao, u kvalifikacijama za Ligu prvaka.

Real? Real, iskreno, nije oduševio. Jasno da su kvalitetniji od Dinama, da su impresivno lako sačuvali prednost s igračem manje, no i Dinamovi igrači ostali su tog dojma pa ih je puno naglasilo tu činjenicu - da ih Real nije posebno očarao i da su iskreno očekivali više.

Sigurno da utakmica prvog kola Lige prvaka protiv Dinama neće previše reći o Realovim mogućnostima da skine Barcelonu s europskog i španjolskog trona, no Mourinho ima još puno posla ako želi dostići Barceloninu razinu. Jer, osim što Barca još uvijek ima bolje igrače, niti Realov napad, a niti obrana ne djeluju "svemirski". I bez obzira na rezultat, dominantnije i bolje djeluje Barcelona protiv Milana (iako još uvijek igra bez stopera) nego Real protiv Dinama, a uz dužno poštovanje prema Dinamu, to puno govori.

Zagreb je nakon svih Neftčija, Šerifa, Malmöa, PAOK-a i Domžala dočekao - Real Madrid. Dočekao je spektakl, show i glamour koji su inače rezervirani za neke druge. I ponavljam jer to uvijek treba ponavljati - to nije došlo slučajno, došlo je nakon puno padova i dizanja, nakon uspjeha i neuspjeha. I nakon puno rada, ovog ljeta, ali i svih prethodnih sezona.

Ovoga puta igralo se rasterećeno, a ne pod velikim pritiskom. Ovoga puta stiskao je protivnik, a ne Dinamo. Ovoga puta Dinamo je izgubio, a gledatelji su bili zadovoljni. Ovoga puta nitko neće prigovarati zbog želje i angažmana jer su bili neupitni.

Bio je to drugi nogometni svijet na Maksimiru kakav će biti lijepo gledati još dva puta ove sezone. I koji bi bilo lijepo gledati svake godine.

No, minimalni poraz od Reala ne smije "rekalibrirati" Dinamove ambicije. Ovo nipošto ne znači da je protiv Lyona, a ni protiv Ajaxa, Dinamo u izglednoj situaciji da pobijedi, niti ovo znači da ima dobre šanse za uloviti treće mjesto. Dinamo je i dalje autsajder ove skupine, a te utakmice mogu biti samo teže ako će donositi sa sobom i žešći pritisak rezultata.

Ne treba zaboraviti, puno je bliže po europskim rezultatima proteklih godina Lyon Realu nego Dinamo Lyonu. A Ajax možda nije Ajax iz sedamdesetih ili sredine devedesetih, ali Ajax je jak, ima u Franku De Boeru odličnog trenera i posljednja iskustva s Ajaxom i nisu tako pozitivna kao ona na dvije s(p)retne pobjede u Amsterdamu.

Stoga, uživajmo i dalje u predstavama Dinama u Ligi prvaka - jer ova protiv Reala zaista je bila za užitak - ali nemojmo zaboraviti realne odnose između klubova u skupini D...