Poraz (ni)je tragedija

Bilić nije rekao ništa faktički pogrešno izjavivši da se "ne radi o utakmici biti ili ne biti, kao što je bio okršaj s Jugoslavijom". To je istina, Hrvatska bi i u slučaju poraza imala pravo na popravni ispit u dodatnim kvalifikacijama, a teoretski bi se još mogla izravno provući kao prva u slučaju grčkog kiksa u Gruziji, a možda i kao najbolja druga reprezentacija kvalifikacija.

Sve to stoji. I istina je da je takva Bilićeva izjava - stavljena u prvi plan kod svih medija nakon te konferencije za novinare - izvađena iz konteksta jer izbornik ne samo protekli tjedan, već još od pobjede nad Izraelom, uporno ponavlja kako "Hrvatska ide na pobjedu u Grčkoj".

Pa ipak, Biliću taj dodatak nije bio potreban. Aktualni izbornik zahvalan je sugovornik novinarima, voli razgovarati o nogometu i sklon je detaljnijem objašnjavanju nekih stvari, no postoji razlog zašto je puno velikih trenera - nogometnih i nenogometnih - prilično tiho, zatvoreno, pa i dosadno. Na jednog Ćiru ili Mourinha dolazi pet Capella i Ivankovića. Tako je barem među uspješnima; neuspješni puno više vole pričati.

Iz velike priče se, naime, ništa dobro ne može izroditi. Iako hrvatski reprezentativci u 99 posto slučajeva emitiraju respekt prema Grčkoj, Fernando Santos našao je pokoju izjavu - opet izvađenu iz konteksta - koju će iskoristiti za motiviranje svoje ekipe. I u tome će uspjeti, Santos će uvjeriti Grke da ih Hrvati zaista podcjenjuju.

Isto tako, i Bilićeva "sigurnosna mreža" ostala je u glavama igrača, pa su i oni u svojim izjavama podsjetili kako "Grci moraju jurišati na pobjedu, a nama igra i remi", a "ni poraz nije tragedija".

I nakon svega toga, s kakvom ambicijom će Hrvatska istrčati na Karaiskakis stadion?

U ovakvoj tijesnoj i napetoj utakmici, to može biti ključno. To može biti onih 10 posto razlike u nekom duelu, u nekom udarcu, u nekoj obrani, u nekom driblingu, u nekom skoku, 10 posto razlike koliko će jače, više, brže, srčanije reagirati igrač koji igra za sve ili ništa od onog koji ima i pričuvnu varijantu.

Ako netko u Europi zna dobivati ružne, izjednačene, tvrde utakmice s malim brojem prigoda, onda su to Grci. I zato se ne čini pametnim ulaziti u dvoboj s razmišljanjem "Grci moraju jurišati, nama je dovoljan i bod", jer Grci, baš kao i mi, imaju osigurane barem dodatne kvalifikacije. I kao i nama, pobjeda im otvara vrata Ukrajine i Poljske. Nama odmah, njima bi nedostao bod u Gruziji.

Grci neće otvoreno napasti, to je dovoljno mudra momčad koja zna da prvo može svojom igrom - bunkerom i brzim kontrama, često i dugim loptama - čekati svoju prigodu, a ako ne dođe, onda može malo otvorenije napasti zadnjih 10-15 minuta. Hrvatska nije Barcelona da takav pritisak s lakoćom iskontrolira, i znamo da ne izgledamo pretjerano sigurni u takvoj situaciji. Realno, ni Bilić ni Pletikosa ni milijuni navijača ne žele vidjeti situaciju da Grci uz pritisak vatrene publike nabacuju lopte na naš peterac pet minuta prije kraja pri 0:0. Oni tada mogu riskirati jer ništa ne gube, a možemo li se mi tada obraniti?

Naravno, bilo bi budalasto reći - treba Hrvatska krenuti po pobjedu. Čemu, kada je bod dobar rezultat i kada bi Grčkoj baš odgovaralo igrati protiv otvorene Hrvatske?

Zbog tih sitnih nijansi u psihičkoj i taktičkoj pripremi ove utakmice, Grčka je jedan od pet najvećih izborničkih izazova Slavena Bilića. Kako objasniti igračima da ova utakmica jest "sve ili ništa", da tako moraju pristupiti svakom dvoboju, svakoj lopti, ali opet, da treba igrati pametno i strpljivo? Utakmica za velike trenere i psihologe...

Ali i za velike igrače.

Grčka je užasno težak protivnik. Nisam slučajno odabrao riječ "užasno", jer Galanolefki igraju upravo tako - užasno. Ružno i naizgled staromodno, dosadno i često negledljivo.

I nažalost, iznimno učinkovito.

Cijela Europa je to upoznala 2004. kada je protivno svim prognozama Grčka osvojila Europsko prvenstvo s nizom minimalnih pobjeda.

No, taj nevjerojatan trijumf Grcima je otvorio oči kako mogu s limitiranom momčadi ostvarivati dobre rezultate i od tada je njihov učinak za svaki respekt.

U Hrvatskoj prevladava mišljenje da imamo (uvjerljivo) bolju reprezentaciju, no to je klasično podcjenjivanje protivnika kojeg ne poznajemo dovoljno dobro jer Grci ne igraju velike uloge u velikim klubovima.

No, nogomet je momčadski sport, a Grčka nije tek dobra momčad već odlična. Čak i da otpišemo grčki trijumf u Portugalu kao nikad viđenu slučajnost, Grčka je u posljednjih šest godina u europskim kvalifikacijama peta (!) najuspješnija momčad po broju osvojenih bodova. Iza Španjolske, Nizozemske, Njemačke i Italije. I jedno mjesto ispred - Hrvatske.

Grčka ne zna za poraz od SP-a 2010., na kojem je za razliku od Hrvatske bila, i na koji se plasirala svladavši Ukrajinu, što Hrvatska nije mogla. 14 utakmica su Grci nepobijeđeni, a pritom su primili samo šest golova. Uključuje to respektabilne gostujuće pobjede kod Srbije, Austrije i Izraela, kao i učinak 4-2-0 kod kuće. Na SP-u su svladali Nigeriju, a Samaras je protiv Messijeve Argentine promašio perfektnu šansu za 1:0, nakon čega je u posljednjih 15 minuta Argentina ipak osigurala pobjedu od 2:0. Čak i na Euru 2008., gdje su Grci razočarali staromodnim nogometom i s nula bodova, nitko ih nije nakantao - odlični Hiddinkovi Rusi i kasniji prvaci Europe, Španjolci, svladali su tu Grčku s pogotkom razlike.

Pridodajmo tome i prvi naš okršaj u ovim kvalifikacijama - Grci su došli pomalo u rasulu, stigao je novi izbornik s novim sustavom i promjenama u sastavu, nakon početnog kiksa s Gruzijom i to na noge Hrvatskoj, osokoljenoj uvjerljivom pobjedom nad Latvijom i napaljenoj nakon neuspjeha u prethodnim kvalifikacijama. Rezultat? Hrvatska je stvorila "šansu i pol", možda nikada toliko malo u domaćoj kvalifikacijskoj utakmici.

Sve to vrlo jasno upućuje da je Grčka zaista jedna od europskih momčadi koje je najteže pobijediti, bez obzira što u kadru nema Rooneyja, Xavija ili Sneijdera.

Užasno težak protivnik.

Pa ipak, vrijeme je za veliku partiju. Hrvatsku dvije godine nije nitko nadigrao, Hrvatska je na pragu odlaska na veliko natjecanje, Hrvatska u 2010. nije izgubila niti jednu utakmicu, no Hrvatska od Njemačke u Klagenfurtu nije odigrala veliku utakmicu. Više od tri godine čekamo na takvu.

Pirej je savršena šansa. Protiv ovakve Grčke nitko ne očekuje rapsodiju, no ako Hrvatska zabije pogodak i iskontrolira utakmicu do kraja te se tako kolo prije kraja plasira na Euro, bit će to dovoljno za najvišu ocjenu.

Hrvatska bi sa završnih šest bodova osigurala mjesto u drugoj jakosnoj skupini, što je bolja varijanta nego biti u prvoj u kojoj se nalaze i Poljska i Ukrajina kao domaćini. A to bi onda bila izvrsna podloga Biliću i njegovoj generaciji da ostvare uspjeh koji im je Turska uskratila u Beču.

Drugim riječima, puno je toga na stolu. Bilićeva izbornička ostavština. Status ove generacije, i njenih vodećih igrača, u javnosti i uopće u odnosu na druge velikane modernog hrvatskog nogometa. Šuker, Boban i društvo uspjeli su u vrućem Solunu učiniti ono što su morali, moraju to učiniti i Modrić, Eduardo i ekipa ako žele jednoga dana biti u stratosferi tih legendi. Jer trenutno još nisu ni blizu. I ako to nije dosta, na stolu se nudi karta za Europsko prvenstvo 2012.

Zar to nije dovoljno da ovo ipak bude utakmica "biti ili ne biti"? Zar to nije dovoljno da u slučaju poraza kažemo da je ovo neuspjeh s mogućnosti da postane prava tragedija ako bi zapeli u dodatnim kvalifikacijama?

Hrvatska se može i ne mora plasirati na Euro kroz dodatne kvalifikacije koje donose tko zna kojeg protivnika (svakako ne laganog) i tko zna kakve utakmice (svakako ne lagane).

I zato ne treba ni čekati dodatne kvalifikacije niti se u njih uzdati.

Bilić i njegova momčad od početka kvalifikacija govore kako se osjećaju kao najbolja momčad u skupini i da, iako neće biti lagano, očekuju plasman na EP.

Nakon osam utakmica, došao je trenutak da to i pokažu. Da odigraju veliku utakmicu u velikom trenutku i vrate Hrvatsku gdje joj je i mjesto po igračkoj kvaliteti, na veliko natjecanje.