Popularno je gaziti Dinamo

Dinamova krivulja igara u Ligi prvaka ide prema dolje, od Reala preko Lyona do dvije utakmice s Ajaxom prezentacije Modrih gube na kvaliteti i nadahnuću. U Amsterdamu je Dinamo odigrao svoju najlošiju utakmicu protiv Ajaxa uopće, sigurno i najslabiju u ovogodišnjoj Ligi prvaka.

Ajax je održao pravu nogometnu lekciju hrvatskim prvacima, iz majstorskih, gotovo malonogometnih akcija već je u prvom dijelu napravio prednost koja mu je garantirala miran nastavak. Kopljanici su dominirali u svakom pogledu, tehnički, taktički, u posjedu lopte, u udarcima, šansama, lakoći igranja. Da se igralo u nepoznatim dresovima i s nepoznatim glavama igrača, bilo bi nakon pet minuta očito tko je tu Ajax, veliki Ajax, i Dinamo, mali Dinamo.

Te činjenice nitko ne skriva. Dinamo je u Europi jedan relativno mali klub koji se proteklih godina profilirao kao dobar "proizvođač" i standardan sudionik Europske lige u kojoj je više-manje konkurentan klubovima koji se tamo natječu.

Ajax, pak, nije na razini četverostrukog europskog prvaka, ali je Ajax – prvak Nizozemske, sa svojom sjajnom školom, infrastrukturom, strategijom koja se malo poljuljala proteklih godina, ali koja je, čini se, opet na tragu jedine za Ajax ispravne strategije. Kada prolazite hodnicima prekrasne Arene i sa zidova vam se smješkaju Johan Cruijff i Marco van Basten, a s krova vise svi veliki naslovi, jasno vam je kuda ste došli. Nisu to opravdanja za Dinamo, već vrlo jednostavne činjenice kojih je svjestan svaki poznavatelj nogometnih prilika u Europi.

Gledajući dvije momčadi, a posebno dva kluba, Ajax je jasan favorit i činjenica da je u dvije utakmice pokazao da je značajno bolji nije razlog nekom ogromnom razočaranju. Ili barem ne treba biti.

Za Dinamo je pitanje – koji su (objektivni) daljnji ciljevi kluba u Europi? Je li to igranje Lige prvaka na ovom nivou, bez realnih šansi za prolazak skupine? Je li to igranje u Europskoj ligi, s realnim šansama za prolazak skupine? Je li to jednostavno upravo što se dogodilo ove sezone – ulazak u Ligu prvaka, pa što bude, ovisno i o ždrijebu?

Ako želi više, Dinamo će morati bolje.

U hrvatskim okolnostima to je teško. Dinamo je prisiljen prodavati najbolje igrače, koliko zbog financijske slike kluba, toliko i zbog ambicije tih igrača koji žele igrati na višem nivou i vjerojatno su toga kadri.

Kako očekivati bolji Dinamo iduće sezone ako bi to bio Dinamo bez Sammira i Badelja?

Ovo što se događa sada u Ligi prvaka jedan je od razloga zašto su i neki ljudi u klubu mislili kako je za Dinamo bolje igrati Europsku ligu. No, naravno, novac koji donosi Liga prvaka spas je za klub, a i sportski gledano bila je to klupska ambicija poput onog famoznog "prezimljavanja". Bilo bi nesportski da Dinamo ne teži toj Ligi prvaka kada već ima dobru prigodu u nju ući. Dalo bi se, istina, raspravljati koliko ovakve prezentacije Dinama pomažu odnosno odmažu cijeni Dinamovih "artikala".

Dinamo je pomogao Ajaxu izgledati impresivno u ove dvije utakmice, no uz sve loše u igri Dinama – što će doći na red – treba odati priznanje Kopljanicima. Ajax raste, lanjska titula nakon suše, pobjeda nad Milanom u Ligi prvaka, pa i ovogodišnje predstave u tom natjecanju pokazuju da se amsterdamski velikan vraća na europsku scenu. Frank de Boer u ovom sastavu nema toliko kvalitete kakvu je Ajax imao kada je on bio igrač i kada je Ajax dominirao Europom, ali jedan od najinteligentnijih i tehnički najboljih stopera modernog nogometa pokazuje da će biti i pravi trener.

I izjave najiskusnijih Dinamovih igrača, koji su ipak prošli štošta i igrali protiv velikih suparnika, otkrivaju da su ostali zaista impresionirani izvedbama Ajaxa koji ih se dojmio mnogo više od Reala ili Lyona.

Ajax igra brzo, pokretljivo, zaista je lijepo vidjeti kako se kreću kao momčad i kako drže pozicije. S dvije krasne asistencije petom Erikssen je pokazao zašto ga traže europski velikani, takvi igrači razlikuju ovaj Ajax od onog "radnog" Ajaxa s kojim je Dinamo igrao prije dvije odnosno prije četiri godine.

Jasno, razočaravajuće je vidjeti sve ono što Ajax kao momčad jest, a Dinamo nije. Gdje Ajax radi momčadski, Dinamo pokušava individualno. Gdje Ajax stvara kroz jasan plan, Dinamo stvara stihijski. Ajax presing igra sa svim igračima, Dinamo s trojicom. Ajaxovi igrači ne ispadaju nakon duplog pasa, Dinamovi ispadaju bez problema. Ajax ne dopušta stvaranje viška samo zato jer je bek prešao u suparničku polovicu, Dinamo dopušta.

U jednoj je mjeri to kvaliteta igrača. Primjerice, Mateo Kovačić krasan je talent – zaista čak i na ovoj razini njegov talent je neosporan, pokazao je to u nastavku – ali Kovačić je odigrao brutalno loše prvo poluvrijeme. Nogomet jest i tehnika i dodavanje i dribling s čime Kovačić nema problema, ali nogomet je i trka, pokrivanje prostora, čuvanje vlastitih leđa kao i leđa suigrača. Kako je to Kovačić radio, posebno u prvom dijelu? Recimo to ovako: da je umjesto Van der Wiela desnog beka Ajaxa igrao Dani Alves , Ajax bi već u prvom poluvremenu zabio pet komada. A ni ovako nije bilo daleko.

Je li Krunoslav Jurčić pogriješio kada je Kovačića gurnuo u vatru u ovakvoj utakmici? Možda, sada je to lako reći. No, s obzirom na odnos snaga, teško je reći da bi stvari izgledale puno bolje; a Kovačić je Dinamova budućnost i ako jedan od igrača treba školu i ovakvog protivnika, onda je to Kova.

Uostalom, Kovačićev pandan na desnom veznom u prednja tri vezna igrača sustava 4-2-3-1, Milan Badelj, obrambeno nije bio puno bolji. Takve boljke u obveznoj igri dolaze i iz škole i iz loših navika i konkurencije u HNL-u, ali moraju se ispravljati kroz trening.

Koliko god Dinamo djelovao napadački loše u Ligi prvaka, jedan od osnovnih razloga za to je što prednji vezni igrači igraju loše - obranu. Dok protivnik dahće za leđima svakom dinamovcu koji prima loptu osim stoperima (a ponekad i njima), Ajaxovi vezni igrači imaju vremena bez problema primiti loptu, okrenuti se, pogledati oko sebe (što rade puno brže i efikasnije od Dinamovih; stvar školovanosti igrača), a to je velika razlika. Ja vjerujem da Sammir i Badelj mogu odigrati iste "pete" kao i Erikssen, ali sustavi – i Ajaxov i Dinamov – omogućuju Erikssenu prigode za to, kao što istodobno onemogućuju Sammiru i Badelju.

Badelj i Kovačić samo su jedan mikro primjer gdje Dinamo nije imao dovoljno kvalitete za ovakav Ajax (u njihovom slučaju defenzivne), ali jasno da se to može primijeniti na većinu Dinamovih igrača. Ovakve utakmice razotkrivaju zašto Vida mora "jesti još žganaca", zašto nedostaje Tonel, zašto Šimunić sve teže odgovara zahtjevima nogometa ove razine, zašto je Ibanez još daleko od ozbiljnog – opet, za ovu razinu – lijevog beka, zašto napadači, i inače najtraženija i najskupocjenija "roba", igraju u Dinamu, a ne u jačim klubovima.

Nakon prošlog poraza pisao sam i o hrvatskoj ligi, pisao sam i o fizičkim mogućnostima, tehničko-taktičkoj pripremljenosti, i sustavu općenito u jednom klubu kao što je Ajax u odnosu na Dinamo. Sve to u zbroju daje ovakve nemoćne predstave Dinama u Ligi prvaka.

Svakako da je tu i pitanje odgovornosti trenera, bez obzira što je već iz svega nabrojanog jasno da na puno navedenih faktora on nema golem utjecaj.

No, naravno da u Dinamu moraju ozbiljno razmotriti koliko su zadovoljni radom Krunoslava Jurčića, i najvažnije, mogu li pronaći trenera koji garantira bolji razvoj momčadi u smjeru kakav se igra na ovakvoj razini?

Nije upitno da je Kruno solidan trener, vrlo marljiv i predan, koji zna što radi i koji je sposoban odvesti Dinamo do naslova prvaka ili ga dovesti do Lige prvaka, što mnogima nije uspijevalo. Meni je smiješno kritizirati ga kao neznalicu, kada znam da o nogometu sigurno zna više i od mene i od svih kritičara zajedno.

Znam da to mnogi ne žele ili ne vole čuti, ali to je tako. Jurčić možda na TV-u daje iste izjave (ali tamo su uvijek i ista pitanja), no ako želite pričati o nogometu, o taktikama, u stručnim terminima, o procesu treninga i razvoja igrača, o sustavima i pojedincima, onda ćete upoznati drugačijeg, stručnijeg Jurčića nego što ostavlja dojam. O nogometu je naizgled lako sve znati, no i igračko i trenersko iskustvo, kao i trenersko školovanje i usavršavanje, donosi puno više znanja nego što ga ima novinar ili navijač koji gleda tri ili 10 utakmica tjedno, uživo ili na TV-u.

Stoga, kritika ne može biti – Jurčić "nema pojma". Kritika može biti – može li Dinamo bolje od Jurčića?

Jer kao što momčad traži boljeg lijevog beka ili napadača, tako je logično da je i u potrazi za trenerom jer, na kraju krajeva, trener utječe na sve igrače i može ih učiniti boljima, a to je veće pojačanje od bilo kakvog pojedinačnog igrača. Dinamo neće dovesti Capella, ali – može li bolje od Krune? Postoji li netko koga bi Dinamo mogao dovesti, a tko bi garantirao bolji razvoj momčad i igrača? E to je već puno kompleksniji problem od "treba ga smijeniti jer je izgubio četiri utakmice u Ligi prvaka".

Jurčić se ipak ne može skrivati iza uspjeha u domaćoj ligi jer kao što u Ligi prvaka ima neusporedivo slabiji kadar od Josea Mourinha, tako u MAXtv Prvoj ligi ima neusporedivo jači kadar od Branka Janžeka. Kao što je Dinamovim igračima "frka" izaći na Arenu i pred desetke bannera s velikim trofejima, proći pored zidova s legendama Ajaxa, ali i svjetskog nogometa, tako je i igračima Šibenika ili Istre 1961 "frka" izaći na Maksimir. Razlike u financijama, infrastrukturi, uvjetima rada i kvaliteti momčadi čak su i veće u korist Dinama u domaćem prvenstvu jer dok Šibenčani ili Varaždinci nemaju za stanarinu, Mamić piše čekove s milijunskim iznosima. U eurima.

Jurčić nije imao protivnika po mjeri ove godine – do Lige prvaka došao je preko suparnika koji su realno slabiji od Dinama, a u Ligi prvaka izgubio je od klubova koji su realno jači od Dinama. Nije bilo "Red Bulla" u kojem bi Kruno bio ključni čovjek, razlika između trijumfa i neuspjeha.

Budimo realni, da Dinamo igra Europsku ligu, i da izgubi dvije utakmice od Lyona ili Ajaxa kao favorita i lidera skupine, ali osvaja bodove protiv slabijih suparnika – nitko se ne bi žalio. Ali ovako to izgleda ružno, s četiri poraza i bez postignutog pogotka, kao da je isto igra li Dinamo protiv Reala, Lyona i Ajaxa, ili Timisoare, Anderlechta i PAOK-a.

A nije isto.

Naravno da se može izvući primjer APOEL-a, kao što se gotovo svake godine može pronaći jedan klub koji iznenadi i premaši očekivanja. Ali uz te iznimke koje potvrđuju pravilo, Liga prvaka fascinantno točno slaže klubove upravo prema vrijednosti, "težini" momčadi. Ni Alex Ferguson ne može spriječiti Arape da od Cityja naprave lidera Premiershipa…

Razlika između Dinamove i Ajaxove povijesti, između uvjeta, između sustava, između svega što klubovi predstavljaju i jesu, čak je i najmanja u vrijednosti igrača, što je kompliment radu Dinama, Dinamovoj školi, Dinamovom vodstvu, pa i Dinamovoj struci.

Činjenica da Dinamo usprkos očajnom stanju hrvatske lige i usprkos ne posebno impresivnim rezultatima u Europi uspijeva stvarati igrače koje Europa želi i cijeni govori da nije sve tako loše kako će se sada prikazati. Znači da tu ima talenta, ali i dobrog rada, jer talent nikad nije dovoljan.

Smatram da je baš Ajax sjajan primjer Dinamu kako raditi da bi i u Ligi prvaka igrali ozbiljniju ulogu, ili barem ravnopravniju. Poput Dinama, Ajax je osuđen na prodaju i proizvodnju – Jurčić je dobro primijetio kako on gotovo da i nema igrača između 24. i 30. godine, kada su oni najpotentniji, ali – gotovo da nema ni Ajax.

Ali ovo što Ajax prikazuje je zaista moderan nogomet. Jurčić je ukazao na sličnosti u sustavu i stilu igre Ajaxa s Barcelonom, što nije čudno s obzirom koliko toga spaja ta dva kluba, ali i dvojicu aktualnih trenera. Barcelona je, dakako, u drugoj dimenziji i za Ajax, ali puno koncepata i ideja u igri je slično ili isto.

Dinamo ne može sve kopirati, ali mora kroz školu uspostaviti još jasniji sustav i smjer u kojem će klub ići, i mora s igračima individualno još više raditi na ovim segmentima igre koji današnjem Dinamu nedostaju. I Dinamo mora pronalaziti glavne trenere koji mogu takvu viziju uspješno implementirati u seniorskoj konkurenciji. Jako je teško stvarati uspješnu momčad ako se mijenjaju ne samo treneri već i filozofija igre, iz godine u godinu, iz sezone u sezonu.

Ne dvojim da igrači poput Kelave, Vrsaljka, Badelja, Sammira i Kovačića svojim talentom, osnovnim tehničkim znanjem i idejama i rješenjima u igri, odgovaraju i standardima jednog Ajaxa. I vjerujem da bi se relativno lako i brzo mogli uklopiti u takav sustav. Ali potrebno je imati dobar sustav, potrebno je i imati cijelu momčad koja može odgovarati tim zahtjevima, a ne samo četiri ili pet igrača. Pojedinačno se teško iskazati ako ste timski podređeni kao što je Dinamo bio protiv Ajaxa…

Dinamo je u Ligi prvaka trebao uživati, jer smo znali da je cilj ostvaren i da će svaki bod biti premija. No, danas ispada kao da je Liga prvaka bolna muka. A ne treba biti muka ako se stvari stave u ispravan kontekst, ako se realno sagledaju odnosi snaga.

Naravno da nije sportski uživati u porazima. Naravno da je sportski težiti pobjedama, bodovima, golovima, uspjesima. Naravno da je potpuno normalno i jedino ispravno kada i trener i igrači prije utakmice kažu kako idu na pobjedu. I trebaju to reći i prije Santiago Bernabeua. Što bi trebali reći? Da će se sagnuti po sapun i da su došli po svoju porciju? Pa kakvi bi onda sportaši bili?

Dinamo je prvak Hrvatske. Taj naslov redovito osvaja i taj mu naslov pripada, a svaki se segment kluba ima pravo pohvaliti time – uprava kao najsposobnija, igrači kao najkvalitetniji, treneri kao najstručniji, škola kao najorganiziranija, klub kao najbolji. I zaista, Dinamo odskače, u posvemašnjoj besparici jedini vrti ozbiljan novac, a da nema prihoda od karata, TV prava i marketinga. Boriti se tako u Europi zaista nije lako.

I kao šesterostruki uzastopni prvak Hrvatske, Dinamo zaslužuje jedan respekt kojeg nema. Gazi ga se što, zamislite, gubi bez postignutih pogodaka protiv Reala, Lyona i Ajaxa. Dok drugi funkcioniraju tako da nemaju ni za vodu.

I ne čudi toliko što Dinamo gaze mediji koji na tomu već godinama zarađuju ili barem misle da zarađuju i čiji novinari uživaju u vlastitoj moći da smjenjuju i postavljaju trenere, niti da u Dinamovim mukama u Ligi prvaka uživaju oponenti kojima smeta Dinamova dominacija u Prvoj ligi.

Ne, za Dinamo je zabrinjavajuće i žalosno što ga gaze vlastiti navijači. Ni toliko željena Liga prvaka ne pomaže, već će uoči treće domaće utakmice biti upitna popunjenost stadiona, da ne govorimo o potpori s tribina ako Modri ne budu dominirali protiv nekog tamo Lyona.

To je najveći problem ove uprave i njen najveći neuspjeh. I džaba svi uspjesi na terenu ako ih se nema s kime proslaviti i ako su jedini Dinamovi navijači samo statistika u nekom istraživanju. Ali to je, dakako, tema za sasvim drugim tekst.

Kako se na terenu približiti Ajaxu i Ajaxima?

Onako kako Hrvati ne vole. Pametno i mudro. Strpljivo i planski.

I s puno, puno, jako puno kvalitetnog rada.