Dinamo, to je Zdravko Mamić

Ante Čačić govorio je dobre stvari na predstavljanju novinarima i odnosu na neke prethodnike, a posebno Krunoslava Jurčića, pokazao je drugačiju viziju, viziju koja će bolje sjesti modrim drukerima. Čačić nije bježao od toga da Dinam kao "uvjerljivo najbolja momčad u Hrvatskoj mora imati i takav rezultat", ali je dodao kako je njegov glavni cilj "izbjeći sumorno proljeće, i igrati ugledan, autoritativan nogomet". Čačić nije spominjao "kontrolu" već "strast", Čačić je osudio igranje pojedinaca ispod njihovih najviših standarda, najavio ideju da Dinamo pobjeđuje igrom, a ne rutinom ili kroz pojedinačna rješenja. Ukratko, Čačić kaže: "Dinamo mora igrati tako da ljudi koji dolaze imaju što gledati."

Čačić nije trener s međunarodnim rezultatima, pa čak niti s uspjesima na najvišoj razini hrvatskog nogometa, no jedan je od onih trenera, poput Ilije Lončarevića, koji su se istaknuli u niz sredina kao sposobni iskočiti iz prosjeka i radom stvoriti opipljiv rezultat.

Stoga, njegov mandat ne valja unaprijed osuditi na neuspjeh samo zato jer do sada nije vodio Dinamo ili Hajduk. Vjerojatno je i ispravnija strategija dati prigodu treneru poput Čačića, nego još jednom zavrtiti neko rješenje koje se već pokazalo neuspješnim, ili se vratiti 30 godina unazad (Ćiro Blažević).

Čačić, u odnosu na Jurčića, donosi smirenost, jedan uglađeniji odnos s javnošću, a izostanak europskih ispita omogućit će mu da kroz Prvu ligu zaista proba u Dinamu nametnuti jedan efikasniji, atraktivniji, ofenzivniji nogomet. I već će sve to mnogim navijačima biti korak naprijed, zadrži li Dinamo na terenu superiornost pred ostatkom domaćeg društva.

No, sve to ne mijenja pravu istinu – Čačić je samo jedan u nizu. Još jedan pijun koji će trajati šest, 12 ili 18 mjeseci, na čije će odluke itekakav utjecaj imati sportski direktor i izvršni predsjednik i koji neće moći napraviti razliku što se tiče shvaćanja Dinama od strane medija, javnosti, navijača, gledatelja.

Dinamo će ostati klub Zdravka Mamića.

Sa svim dobrim i lošim što to donosi.

Mamić je jednom probao s jakim, tvrdoglavim i svojeglavim trenerom, i neće si dopustiti Vahida Halilhodžića koji je u Maksimiru pokušao uspostaviti nekakve drugačije, profesionalnije standarde. I Vaha je imao mušica i mana, no on je nakon dugo vremena poljuljao Mamićev status jedinog pravog "gazde" u svlačionici, ali i izvan nje.

Mamiću se takav odnos nije svidio, i zato više ne želi jake figure već dovlači trenere Lokomotive, od Tota preko Jurčića do Čačića. One koje već ima u svojoj šaci i nad kojima ne mora uspostavljati svoj autoritet. Zato su treneri stranci bili samo priča za malu djecu, što će Mamiću međunarodni profesionalac koji bi mogao donijeti novu trenersku razinu u klub, kada "Čačić živi blizu stadiona".

Vjerovali ili ne, to je zaista bio jedan od argumenata koje je najveo Zoran Mamić objašnjavajući zašto se klub odlučio za Antu Čačića.

Moj kum također živi blizu, sjetit ću ga se predložiti idući puta kada Dinamo bude tražio trenera – imao bih pristup ekskluzivnim intervjuima.

Dinamo iz razdoblja Zdravka Mamića bit će jednoga dana pogodna tema za neku zanimljivu knjigu iz sociologije.

Nesrazmjer između rezultata kluba – sportskih, organizacijskih i financijskih – i atmosfere oko kluba zaista je izuzetan, i naizgled neshvatljiv.

Predsjednik kluba Mirko Barišić na deset je različitih načina tijekom predstavljanja Čačića naglasio kako je "Dinamo usprkos onome što se piše/smatra/predstavlja/govori/neki drugi glagol sličnog značenja ove godine ostvario ponajbolje rezultate u povijesti kluba".

No, gospodine Barišiću, netko komu je Dinamo u srcu na to će vam reći – Dinamo nikad u povijesti nije imao manje navijača, gledatelja, i nikad u povijesti nije imao tako lošu atmosferu oko kluba, i nikad u svojoj povijesti nije imao tako loš imidž i tako negativan stav javnosti, uključujući zagrebačku, prema svemu onomu što Dinamo danas predstavlja.

Zar nije netko odgovaran i za to? I nije li to, na kraju krajeva, i važnije za jedan klub od sportskih rezultata?

U Dinamu će se propeti na zadnje noge i reći "kako nešto može biti važnije od rezultata", ali jasno da može. Važnije je imati ono što ima Medveščak, nego ono što ima Dinamo. Ono što ima Cedevita, a nema Cibona.

U nedostatku drugih rješenja, Dinamo je protekle tjedne proveo boreći se protiv "vanjskih neprijatelja" priopćenjima. I puno je toga u tim priopćenjima dobro argumentirano, potkrijepljeno činjenicama i solidnim poantama.

Ali svako malo, autori tih priopćenja sudare se s hipokrizijom.

Jednostavno, dok god je na čelu kluba Zdravko Mamić, Dinamo je licemjeran kada piše:

"…brutalno vrijeđao gosta press konferencije i ostale djelatnike kluba. Pravo na normalan rad u tim trenucima nisu imali ni predstavnici medija koji, vjerujemo, ipak vole slušati artikulirane zvukove i smislene odgovore i argumentiranja, dok je sve ovo što smo danas gledali bilo mrcvarenje i "silovanje" i predstavnika medija te njihova posla, i naposljetku, gosta press konferencije. U svemu tome, nitko nije mogao normalno obavljati svoj posao."

Stvarno nije potrebno dati poseban odgovor na ovo jer sam siguran kako nema osobe koja čita ovaj tekst, a koja nije vidjela niti jedan od slavnih istupa Zdravka Mamića.

Dinamo može osvajati titule do unedogled. Dinamo može izdati još tisuću priopćenja. Dinamo može promijeniti još 50 trenera po istom modelu kao do sada. Dinamo se može i opravdano i neopravdano žaliti na tretman u medijima.

Dinamo može zaraditi još stotinu milijuna eura od prodaje igrača. Može i "proizvesti" još 20 reprezentativaca. Dinamo može sagraditi novi, prekrasan stadion za 20.000 ljudi, svojim novcem.

Dinamu čak teoretski može doći USKOK, sve pročešljati i zaključiti da jedino Dinamo, zajedno s Mamićem, apsolutno nije ni jedan promil kriv za bilo što loše u hrvatskom nogometu.

Ali baš ništa Dinamo ne može učiniti da promijeni stav javnosti, medija i gledatelja prema tom klubu dok ga vodi Zdravko Mamić.

Nepravedno? Nije. Uprkos rezultatima i svim postignućima kluba, u kojima je Zdravko Mamić odigrao važnu ulogu. Iako je u tim rezultatima i nekoliko moralno (a saznat ćemo, prije ili kasnije, da li i zakonski) upitnih poteza – od nepriznavanja duga legendama poput Cvitanovića, Ladića i Prosinečkog do Mamićeve uloge u transferima igrača, nepobitno je da je Mamić svojim rukovođenjem izdignuo Dinamo iznad hrvatskog prosjeka i u teškim financijskim uvjetima stvorio najkvalitetniji (na svim razinama) klub u ovoj regiji. I nepobitno je da je putem imao dobrih nogometnih odluka i nos za igrače, trenere i druge sportske poteze.

Ali svejedno nije nepravedno. Mamić je apsolutno sam kriv što u borbama koje vodi, protiv BBB-a, za stadion, za korektan odnos medija prema Dinamu, na svojoj strani nema neutralni dio javnosti.

Svaki njegov "spontani planirani" istup, kako je elokventno svoje predstave nazvao kod Stankovića, nepovratno ga je koštao respekta i povjerenja kod neutralnih. Onih koji ga ne mrze po "defaultu" poput nekih medijskih kuća i onih koji se često pitaju "zar je tako loš za Dinamo kada je napravio takve rezultate?".

Mamiću ne vrijedi puno istina koju često otvoreno govori i zbog koje kod mnogih dobiva i pluseve. Ne vrijedi mu puno taj iskren nastup. Ne vrijedi mu puno to što prvi dolazi u klub i zadnji odlazi. Ne vrijede mu puno čuda koja stvara pri transferima igrača.

Ne vrijedi kada to sve tako lako, u jednoj sekundi, pokvari. I ne može si pomoći.

Nakon toliko "mučkih đubradi", striptiza, izvijanja po stolovima, "proklinjanja na Božić" i najprimitivnijih vrijeđanja "neopranih i neobrazovanih novinara koji smrde i nemaju ni kučeta ni mačeta", Mamić je prešao sve granice civiliziranog ponašanja koje ne može popraviti niti jednim dobrim potezom – kojih također čini mnogo.

Da svatko od nas daje od svog dohotka, kakav god on bio, relativno isti iznos kakav Mamić daje unesrećenima, svijet bi bio bolje mjesto.

Da je svatko od nas bahat, prostak, egoističan i agresivan kao Zdravko Mamić, svijet bi bio puno lošije mjesto.

Nitko Mamiću nije kriv za njegov ugled nego on sam. Nitko Dinamu nije kriv što se danas na taj klub gleda kao Mamićevu prćiju doli Dinamo sam. Od Barišića preko svakog člana IO-a do svakog člana Skupštine. Svakog Mamićevog istupa trebao bi se sramiti svaki od njih. To sve nije plod malicioznosti novinara niti neke velike zavjere protiv "jedinog uspješnog sportskog projekta u zemlji" već je plod svih ispada i poteza Zdravka Mamića, načina na koji razgovara i obnaša se s ljudima.

Svaki se klub u određenom razdoblju definira ili kroz neku osobu ili kroz ono što klub predstavlja. U Barceloni je to napadački, raskošni nogomet. U Madridu su to nogometne superzvijezde. U Manchesteru je to Alex Ferguson, u Chelseaju Abramovičev, a u Cityu arapski novac, u Dortmundu prepuni Westfalen, u Bayernu Beckenbauer.

Dinamo je ne tako davno bio "hrvatski" klub. Onda je bio Tuđmanov klub. Danas je Mamićev klub.

I dok je tako, za Dinamo neće biti sreće, i svi igrači, treneri i zaposlenici bit će kolateralna žrtva ponašanja jednog jedinog čovjeka. A nažalost, mnogi od njih od Mamića uče i – kako se ponašati.

Da je Mamiću samo i isključivo Dinamo u srcu, možda bi i imao rješenje za ostanak u klubu, a promjenu stava javnosti. Kada bi svoje mjesto prepustio uglednom dinamovcu ili barem uglednoj javnoj ličnosti, koja bi svojim imenom garantirala za čist Dinamo, kada bi se u Izvršnom odboru također pojavili ljudi bez mrlje u karijeri, sportaši i poslovnjaci koji imaju respekt javnosti, kada bi Zdravko Mamić bio samo "jedan od njih", kada se ne bi on pojavljivao kao predstavnik kluba, kada bi Dinamo s drugim čelnikom ponudio novu, gospodsku retoriku, kada bi takvi ljudi poručili – Mamić je dobar za Dinamo, s Mamićem možemo surađivati, Mamić će voditi poslovnu politiku kluba, sudjelovat će u kreiranju sportske politike i vodit će glavnu riječ u pregovaranju s drugim klubovima, to bi bio Mamić koji bi možda, naglašavam možda, imao šansu postati cijenjen za ono što radi. Ako, naravno, u narednom razdoblju i njega ne dotaknu USKOK-ove istrage.

Ovaj Mamić, apsolutni vladar Maksimira i po mnogočemu vladar hrvatskog nogometa, autokrat, šef, gazda s kojim nema komunikacije i konstruktivne i argumentirane rasprave, već isključivo samovolje, vrijeđanja i nametanja vlastitih pravila mimo onih postavljenih, taj nikada neće odvesti Dinamo u pozitivno razdoblje, neovisno o bilo kojim rezultatima.

Čačiću, kao i svakom marljivom treneru, bilo kojeg hrvatskog kluba, želim sve najbolje na nogometnom travnjaku, prije svega priliku za rad u kontinuitetu.

No, imenovanje Ante Čačića samo je 1000. potvrda da se Mamić ne može promijeniti. Da mu u srcu glavni motiv nije Dinamo, već vlastita moć i nedodirljivost.

Da nema šanse da dopusti nekom drugom glavnu riječ. Da nema šanse da, dok je on u Dinamu, budemo lišeni "obraćanja javnosti" koja postaju reality show, na kojima razni mediji zgrću čitanost. Mamić se na to sve žali, a uporno ponavlja i daje materijal.

Da nema šanse da sam shvati kako upravo on onemogućuje Dinamu bolji status u javnosti, kakav najuspješniji hrvatski nogometni klub zaslužuje.

Ali na stranu Dinamo i Mamić, vama i vašim obiteljima od srca želim sretan Božić…