Ostvaruje se Červarova vizija

Slavko Goluža, igrači i HRS već su ostvarili uspjeh na ovom EP-u, ne budimo nepravedni. Nitko nije pretplaćen na borbu za medalje, čak ni Francuska koja se s posljednja četiri velika natjecanja vraća sa zlatom oko vrata. Hrvatska je šestim polufinalom na europskim prvenstvima pretekla Švedsku na vječnoj ljestvici, a peto uzastopno polufinale na ovim natjecanjima nedvojbeno pokazuje u kako kvalitetnom kontinuitetu Hrvatska nastupa pored najboljih europskih selekcija.

Francuzi su u proteklih deset godina najuspješnija reprezentacija, no Hrvatska čak i Francuze "šiša" po svojoj konstanti. Od 2003. godine Hrvatska nikada nije bila lošija od petog mjesta, a i ta dva peta mjesta (Njemačka i Švedska) lakše se sjetiti nego svih velikih utakmica za zlata, srebra i bronce koje su Kauboji odigrali svih ovih godina.

Lako se razmaziti s ovakvim rezultatima i zaboraviti da niti jedno natjecanje nije lagano, da na svakom ima ozljeda i izostanaka, da na svakom ima neugodnih suparnika, da na svakom ima i nesreće i sudačkih previda i pogrešaka, igračkih i trenerskih, da na svakom ima utakmica koje se odlučuju jednim udarcem ili jednom obranom vratara. I naravno, da na svim tim natjecanjima ima puno suparnika koji žele ono što Hrvatska redovito ostvaruje - uspjeh.

Niti u jednom timskom sportu Hrvatska nema ni izbliza ovakav kontinuitet uspjeha, čak ni u vaterpolu u kojem je konkurencija ipak uža, u kojem imamo tri kluba europske razine i najboljeg svjetskog trenera. Košarka o tome može samo sanjati, a nogomet je ipak specifičniji, s manje velikih natjecanja i puno većom konkurencijom.

Ovi posljednji uspjesi Hrvatske tim su veći jer je sve manje poveznica s portugalskom generacijom koja je na svojim leđima iznijela većinu navedenih uspjeha.

S obzirom na velik broj natjecanja, od jednog do drugog ne vidimo prevelike igračke razlike, ali Hrvatska 2011. ima jako malo dodirnih točaka s Hrvatskom 2003. Balić, Vori i Lacković. I to je to, ako ne računamo tadašnjeg igrača, i junaka polufinalnog ogleda sa Španjolskom, i današnjeg izbornika, Slavka Golužu.

Drugim riječima, Hrvatska je promijenila generaciju, a ostala je u svjetskom vrhu.

To je veliki uspjeh, nešto što nije uspijevalo ni najvećim rukometnim nacijama poput Švedske i Rusije koje još i danas traže povratak na stare staze slave.

I iako više nije izbornik, ovo je dobra prigoda još jednom skinuti kapu Lini Červaru, nerijetko kritiziranom i često neshvaćenom rukometnom vizionaru.

Prvi ću stati u red onih koji se trebaju posuti pepelom, jer sam tek 2010., u razgovoru koji smo vodili noć prije finala u koje je odveo pomlađenu Hrvatsku, uvidio koliko taj Istrijan razmišlja o rukometu na kreativan način, koliko je posvećen inovacijama u toj igri i koliko razmišlja unaprijed, a ne o jednoj utakmici ili jednom turniru.

Červar je već i prije SP-a 2009., a posebno uoči Austrije, donio neke igračke odluke koje nisu najbolje sjele medijima i javnosti koja je bila itekako vezana za "portugalce", za sve ono što je predstavljala ta momčad - zajedništvo, srce, borbu, lijep rukomet, pobjede, medalje.

Nije bilo ponekad ugodno čitati o nezadovoljstvu velikana poput Džombe, Metličića, Špoljarića, Zrnića, Dominikovića ili Sulića. Nije ni bilo lako zamisliti hrvatsku reprezentaciju bez njih.

No, Červar je nakon Pekinga odmah počeo razmišljati o idućem olimpijskom ciklusu, i počeo je već tada pripremati momčad za London 2012. Uspio je to napraviti tako da ne pati rezultat - Hrvatska je 2009. i 2010. osvojila dva srebra jer pored Francuske nije mogla, ali razmislte o ovom podatku: u odnosu na Austriju 2010. godine, danas u reprezentaciji nema samo Zrnića, Mataije, Čarapine i Tončija Valčića.

Červar mi je tada, uoči finala, priznao: "Francuzi su sada bolji. Ali nama već sutra u finalu EP-a iskustvo skuplja momčad koja će igrati u Londonu za dvije godine. A hoće li oni izdržati do Londona na ovakav način?"

Možda je nastup u Srbiji bio čista slučajnost, ali Francuzi su djelovali zasićeno, pa čak i staro. Već lani u Švedskoj njihova obrana nije bila neprobojna, finale su dobili u "raspucavanju" s Dancima zahvaljujući Karabatiću.

Osim Karabatića (28 godina), kameni temeljci njihovih uspjeha, i igrači koji još uvijek igraju ključne uloge, ili su pri kraju karijere ili ulaze u završne godine - od Fernandeza preko oba Gillea, Dinarta, Narcissea, Guigoua do Omeyera. I nije nimalo slučajno da puno tih igrača nije odigralo na visokoj razini u Srbiji.

Ključni Hrvati? U Srbiji to čak nije bio Ivano Balić, jedini uz Loserta rođen prije 1980. godine.

Domagoj Duvnjak već ima toliko iskustva (i uspjeha) iza sebe, sada je već prvi srednjak Hrvatske, a mlađi je nego što je Balić bio u Portugalu. "Hrvatski Dinart", Jakov Gojun, ima 25 godina, prva krila nam imaju 23 odnosno 25 godina, a Mirko ima vratarski mlađahnih 26. Kopljar, Bičanić, Vuković, Musa, Horvat, Buntić, Ninčević - sve su to igrači u najboljim igračkim godinama - neki na startu istih, neki pri kraju. A čak i Balić, Vori i Lacković nisu ni blizu "otpisa", posebno ne s obzirom kako igraju - Lacković možda nikada bolje za reprezentaciju.

I gledano iz te perspektive, uz (pobjedničko) iskustvo koje su ti mlađi igrači skupili na proteklim natjecanjima, bismo li se s nekom drugom reprezentacijom mijenjali za perspektivu? Čini li vam se da je netko u boljoj poziciji za osvojiti zlato na OI? Ili na idućem svjetskom prvenstvu? Idućem europskom?

To, naravno, ne znači da će Hrvatska sigurno biti prvak svijeta 2015. godine jer takvih garancija i predviđanja u sportu nema. Ali činjenica je da smo zahvaljujući viziji Line Červara, ali i HRS-u koji je tu viziju prepoznao i prihvatio usprkos čestim kritkama, i koji je podržao Golužu kao zalog kontinuiteta, danas ponovno u polufinalu Europskog prvenstva, danas ponovno u europskom vrhu, danas ponovno u poziciji da uopće ne strahujemo za rukometnu budućnost.

Reprezentacija nas je navikla da zdravo za gotovo uzimamo ovakve rezultate. Navikla nas je da uglavnom pobjeđujemo Islande, Norveške, Slovenije, Španjolske, Danske, Francuske, Švedske. Da osvajamo medalje. Da je uvijek ta reprezentacja simbol zajedništva, dobrog momčadskog duha, izvrsne atmosfere, borbenosti za suigrače i za nacionalni dres. Da u svlačionci uvijek ima vica i zabave, da na terenu uvijek ima sportske drskosti i pobjedničkog karaktera.

Pa zar ne govori puno o dosadašnjim izbornicima, ali i Ivanu Baliću kao igraču i lideru svih ovih godina, to da hrvatska rukometna reprezentacija ima sve to već devet godina bez prestanka, iako su se stanovnici te svlačionice gotovo u potpunosti promijenili?

Velika je to stvar, veća čak i od ishoda večerašnjeg susreta.

No, naravno da je teško o tome razmišljati kada nas čeka ovakva utakmica. Na putu do jedinog zlata koje Hrvatska nema, stoji nitko drugi nego Srbija. A na putu Srbima do finala na domaćem europskom prvenstvu, stoji nitko drugi nego Hrvatska.

Nije idealno za šefove sigurnosti, ali jest za svakoga tko voli vidjeti žestoku, borbenu, izjednačenu, izuzetno napetu utakmicu koja će odnijeti toliko živaca s obje strane granice.

Takvu utakmicu svi očekujemo. Hrvati se nadaju korektnom suđenju koje neće dopustiti domaćinu pretjeranu agresivnost, Srbi se nadaju da će iskoristiti prednost huka s tribina koji je u rukometu uvijek snažan podražaj.

Hrvatska vjeruje da ima više rukometne kvalitete u svojim rukama, da ima više iskustva igranja ovakvih utakmica, da može srpsku prednost na tribinama okrenuti u svoju korist ako na vrijeme počne kontrolirati utakmicu. Srbija vjeruje da s ovakvim Stanićem, s ovakvom obranom i s raspucanim Vujinom i Ilićem, i uz 15.000 ljudi u Areni, može slomiti europskog viceprvaka.

Hrvatska sa Srbijom nema posebno dobar omjer niti lagane susrete čak i u ovom razdoblju kada je na svjetskom vrhu. Srbija, pak, ne može stati u istu rečenicu s Hrvatskom po uspjesima i rezultatima posljednjih deset godina. Čak niti u isti odlomak.

Hrvatska ima bolje srednje vanjske, bolja krila i boljeg pivota. Srbija ima boljeg vratara i jače vanjske pucače, premda mi svejedno ne bismo mijenjali svojeg Mirka, svojeg Laca, svojeg Buntu, a po novom, ni svog Kopljara.

Bit će to dvoboj rukometnih kvaliteta, ali i volje, srca, karaktera, zbog čega rukomet i jest nama izuzetno drag sport.

Pobijedi li Srbiju usred Beograda, u polufinalu europskog prvenstva, bit će to "najdraža" pobjeda hrvatske reprezentacije u nekom "nefinalu". A mnogima čak i slađa od tih finalnih trijumfa nad Švedskom i dva puta Njemačkom.

I zbog toga, nema nikakvog razloga umanjivati važnost utakmice kada je sasvim jasno da će cijela Hrvatska večeras biti uz Kauboje, skakati od sreće uz svaki postignuti, i tugovati, psovati i lupati uz svaki primljeni pogodak.

No, lijepo je znati da bez obzira na večerašnji ishod, Hrvatska nedvojbeno spada u svjetski vrh. I da, usprkos promjeni generacije, tu namjerava biti još neko vrijeme...