Oni su mali, ali su veliki

Hrvatska pored Italije, Rusije i Španjolske. S najkraćom klupom, najmanjom rotacijom, bez velikog iskustva i najmlađom selekcijom.

Konačni poredak neće ni biti važan, iako bi bronca bila fantastična nagrada za dosadašnje partije, jer je već plasman Hrvatske u ovo društvo kolosalan uspjeh za hrvatski futsal koji se godinama tražio, i još se traži. Ne zato što mali nogomet nema kulturu u Hrvatskoj, već upravo zato što ima izrazitu. Rasprostranjenost malog nogometa (5+1) na stotinama turnira i liga diljem zemlje istodobno koči razvoj futsala koji, naravno, nije potpuno različiti sport, ali je ipak jedan drugi svijet.

I postoji razlog zašto se ove godine na futsal verziju Kutije šibica prijavilo tako malo momčadi da je na kraju ta verzija turnira otkazana. S četvoricom igrača u polju amaterima nije nimalo lako izdržati ritam koji mogu nametnuti (polu)profesionalci.

No, desetodnevna euforija oko futsal reprezentacije jednostavno mora biti od pomoći futsalu. Danas je ipak puno širi krug ljudi kojima su jasnija pravila, koji razumiju razliku između futsala i malog nogometa, koji futsal više ne stavljaju u navodnike ili ga zovu "footsal", koji shvaćaju razliku između "petice" i "četvorke", koji vide koliko je futsal fizički i taktički zahtjevniji od klasičnog malog nogometa koji se igra po Hrvatskoj.

Istina, u ovom futsalu, barem na ovoj razini, nema više (toliko) atrakcije kao kada su publiku oduševljavali Josip Palić ili Nikola Tomičić, ali dinamika, brzina, preciznost i tehnika najboljih momčadi nude šansu futsalu da postane itekako omiljen sport na globalnoj razini, barem u zemljama koje vole veliki nogomet.

No, popularnost hrvatske futsal reprezentacije nije samo stvar atraktivnosti futsala kao sporta, a nadam se da nije ni samo plod dobrog rezultata i medijskog "pumpanja" proteklih dana.

Mato Stanković i njegovi momci impresionirali su i svojim ponašanjem, izjavama, trudom, skromnošću, angažmanom.

I mikroskopom je u Hrvatskoj teško pronaći trenera koji će za bilo koju taktičku odluku reći "pogriješio sam". Stanković s tim nije imao nikakvih problema nakon utakmice s Rusijom, štoviše, priznao je kako vratara nije vadio ranije "možda i zbog straha, jer nije isto izgubiti 7:1 i 4:2 u polufinalu EP-a". Zamislite, trener koji se nakon ovakvog rezultata mogao mirne duše postaviti kao frajer koji je polučio najbolji rezultat u povijesti ovog sporta u Hrvatskoj, priznao je da ga je bilo strah. I da je možda pogriješio.

Za hrvatske pojmove, revolucionarno.

Stanković je namjerno u medijima pilio granu uoči utakmice s Rusijom, dok je paralelno uvjeravao igrače da mogu dobiti Rusiju. I iako su možda u startu Hrvati krenuli malo impresionirani atmosferom, pritiskom, protivnikom, polufinalom, nije ni bitno, pokazali su u dobrom dijelu utakmice da ih nije strah, da se usude pred 14 tisuća gledatelja pokazati što mogu i znaju, da nisu momčad koja će se raspasti, odustati ili predati.

Marinović, Suton, Novak, Grcić, Jukić i društvo već su potvrđena klasa u Hrvatskoj, ali ovo Europsko prvenstvo definitivno ih je gurnulo i u europsku orbitu. Oni, to je sada očito, mogu igrati na razini jedne Ukrajine, na razini 4.-6. momčadi u Europi, a godine na njihovim leđima zalog su za vjeru kako s (ovakvim) iskustvom mogu postati samo još bolji. Jer, na kraju krajeva, i iskustvo, a još više uigranost koja dolazi sa svakom zajedničkom utakmicom, u futsalu su od izrazite važnosti.

Hrvatsku je javnost teško osvojiti, i zato je osim kvalitete važnu ulogu odigralo srce ove ekipe. Naravno, malo je lakše biti srčan uz potporu 10-ak tisuća ljudi na tribinama, no navijače je privuklo to što Hrvatska ima kraću klupu, što igra s manje igrača od protivnika u sportu u kojem nakon pet minuta igre i najpripremljeniji igrači dišu na škrge. I kada nisu mogli "stajati" protiv Ukrajine pri kraju utakmice, momci su izvukli sve iz sebe i zadržali izjednačen rezultat, čime su omogućili kapetanu Jukiću da tog dana postane heroj briljantnim obranama u raspucavanju.

Toplo se nadam da će od ovog EP-a ostati koristi za futsal – da će se povećati zanimanje za utakmice i za prijenose hrvatske lige, da će hrvatski igrači dobiti prigode u inozemstvu, da će klubovi malo lakše privlačiti sponzore. Prigoda je ovo i HNS-u, koji je sjajno organizirao ovo natjecanje, da definira svoj odnos prema futsalu i ulogu futsala općenito unutar nogometne organizacije.

Ali osim želje da ovo EP zaista podigne futsal na višu razinu u Hrvatskoj, poželio bih i da ova reprentacija ostane na okupu, s istim izbornikom, i s istim stavom prema nacionalnom dresu i prema protivnicima.

Da se zadrži skromnost u paketu s odlučnošću, realnost u paketu s hrabrošću. Volio bih da ovo i dalje ostane reprezentacija koja bez repova čestita protivnika koji je bolji, koja ne traži ni isprike ni opravdanja u kratkoj klupi, umoru ili tlaku zraka, koja kredit za primljene pogotke daje i suparniku, a ne pripisuje to samo svojim pogreškama. Stanković i njegova ekipa jesu govorili kako imaju nešto manji izbor igrača, ali rusku pobjedu baš ničime nisu umanjili. Protivnici to znaju cijeniti.

Baš zbog toga što je u velikoj mjeri ova reprezentacija pokazala kvalitetan karakter, šteta je što su si dopustili biti osvetoljubivi prema Ukrajincima. Za njihovu kuhinju s Azerbajdžancima sasvim je dovoljna osveta bila pobjeda u četvrtfinalu, zbog odbijanja rukovanja i bacanja zastavica samo smo ispali jadni i maleni. Sve suprotno od onoga što je ova reprezentacija bila na terenu i izvan njega svo ostalo vrijeme.

No, pripišimo to mladosti koja teško prihvaća nepravdu. Jer, bez obzira na to, Stankovićevi momci pokazali su kako "mali" mogu biti "veliki".

I iako je ovo njihov prvi, a nadam se svakako ne i posljednji, ozbiljan uspjeh, već sada su pokazali određene navike koje bi i uspješnije, poznatije i puno razvikanije reprezentacije trebale naučiti.